Razgovor s nadbiskupom Đurom Hranićem (1)

Sada je najvažnije Slavoncima dati do znanja da neće biti sami u borbi za obnovu svojih života

Bitno.net objavit će u dva dijela razgovor s đakovačko-osječkim nadbiskupom Đurom Hranićem u kojem će on progovoriti o tragediji poplava koja je pogodila njegove vjernike, ali i o drugim temama

Hranic

Poplave koje su pogodile Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Srbiju ovih su dana podigle tamošnje javnosti na noge. Sveopća solidarnost s ljudima pogođenim tragedijom podsjetila nas je kako, unatoč svim krizama koje proživljavamo, ljudskost, spremnost na pomoć drugom čovjeku i sposobnost empatije i dalje postoje u svima nama. Đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić duhovni je pastir područja koja su najpogođenija poplavama, a njegov angažman u pomoći ljudima i želja da kroz sve to prođe zajedno s njima izazvala je nepodijeljene simpatije javnosti, o čemu je pisao i naš portal. O nevolji koja je pogodila Slavoniju, njezinim posljedicama, ali i načinima na koji njegovi vjernici mogu prevladati ovu krizu, te kako im mi ostali možemo pomoći, s nadbiskupom Hranićem razgovarali smo u njegovu uredu u Đakovu.

– Možda da počnemo od pitanja koje ljudi sebi često postavljaju u ovakvim tragedijama. Zašto? Čemu ta patnja?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To pitanje staro je koliko i čovječanstvo – zašto pravednik trpi? Knjiga o Jobu mu je posvećena. Kažnjava li nas Bog? Ili nas kuša? Je li to kazna zbog grijeha naših predaka? Treba reći – mi nemamo nekakav teoretski odgovor na pitanje zla u svijetu. Biblijski gledano, zlo i patnja u svijetu posljedica su ljudskog grijeha. Pri tome, nije Bog onaj koji se osvećuje ili šalje prirodne kataklizme. Zar su Osječani ili Brođani bolji od stanovnika sela koja su poplavljena? Ne možemo o tome razmišljati na takav način.

Židovi su postavili Isusu pitanje o tragediji koja se dogodila zelotima koji su gradili kulu pa se srušila na njih. “Zar mislite da su oni grješniji od ostalih Izraelaca?”, odgovorio je Isus čiji je odgovor na ljudsku patnju bilo Njegovo sudjelovanje u tom iskustvu, dijeljenje naše ljudske tragedije.

– Pojedini pravoslavni velikodostojnici poplave u Srbiji povezivali su s gay paradama?

Ne možemo takve pojave tumačiti “zakonom spojenih posuda”. Točno je da moj osobni grijeh nije samo pitanje mog vlastitog odnosa s Bogom. On ima i društvenu dimenziju, te pogađa širu društvenu sredinu. Grijeh stvara društveno ozračje u kojem se rađamo i formiramo. Moja neodgovornost, moja korumpiranost ili moje plaćanje mita pogađa te djeluje negativno i na ljude oko mene. Ali, kada je riječ o prirodnim kataklizmama, takva logika je neprihvatljiva. Sasvim je drugo pitanje, kada govorimo o uzrocima poplave, zašto je taj nasip popustio i je li netko kriv zbog toga.

– Doći ćemo i na to pitanje. Ali, recite mi – što govorite ljudima pogođenim poplavama koje ovih dana susrećete i koji vam sigurno postavljaju ta teška pitanja? Kako ih vi kao njihov duhovni pastir možete utješiti?

Kršćanska je vjera da je Bog uvijek s nama. “Živimo li ili umiremo, Gospodinovi smo”, kako piše Pavao. Iskustvo patnje čovjeka može i oplemeniti. Toliko puta, kada nam dobro ide u životu, postajemo oholi. Iskustvo ovakvih graničnih situacija daje nam osjetiti koliko je toga što u svojoj svakodnevici apsolutiziramo zapravo nebitno. Okrećemo se prema onome što je bitno. Ljudskost, solidarnost, osjećaj za drugoga postaju važniji od svega. Ovih dana čujem puno priča o tome kako je ova poplava nekada posvađane obitelji ponovno pomirila, vratila ih u zajedništvo jedne drugima. Susreo sam jednu takvu obitelj, a jedan od njih mi je rekao: “Bili smo tako blesavi, natezali smo se oko gluposti, a postoji nešto što je puno vrjednije”. Te granične situacije ljude mogu učiniti duhovno zrelijima i životno mudrijima.

Čak je i Isus u Getsemanskom vrtu molio Oca da mu dopusti “da ga mimoiđe taj kalež”. Ali, na koncu je predao u ruke Duh svoj Ocu. Nismo vjernici zato da nas Bog oslobodi svakog križa. Vjera nam pomaže te križeve nadvladati, ostati u svemu tome čovječni. Imati povjerenja u Boga da On zna što čini i imati na umu da nakon svakog Velikog petka mora svanuti uskrsno jutro.

 Iskustvo ovakvih graničnih situacija daje nam osjetiti koliko je toga što u svojoj svakodnevici apsolutiziramo zapravo nebitno. Ovih dana čujem puno priča o tome kako je ova poplava nekada posvađane obitelji ponovno pomirila, vratila ih u zajedništvo jedne drugima

– Granična situacija poplave doista je donijela i nešto dobro – eksploziju plemenitosti i solidarnosti kojoj nazočimo.

Upravo to. Iskustvo u kojem čovjek osjeti da postoji nešto što ga nadilazi, nešto s čime ne može upravljati omekšava našu tvrdoću srca i čini to da se ono najplemenitije u nama, ono što je u čovjeku božansko, probudi i izađe na površinu.

Dakako da se u takvim situacijama pokaže i ono loše u čovjeku kojem je srce ogrezlo u tvrdoći. Imali smo tako situaciju gdje su neki išli pljačkati poplavljene domove. To je dno ljudskog dna – lešinarenje nad tuđom nevoljom.

Ali, još više, mnogi ističu kako ovoliko solidarnosti i ovu složnost nisu vidjeli još od vremena Domovinskog rata.

– Može li ova nevolja stvoriti neku katarzu čije će pozitivne posljedice trajati i dulje i osjetiti se u Slavoniji?

Takve situacije su uvijek katarzične. Što je katarza ozbiljnija, to nas njezine posljedice duže drže. Tko je sada, u ovoj nevolji, uvjetovao pomoć drugome? Tko je mjerio po onoj “koliko ti meni, toliko ja tebi”? Kada bismo zadržali u sebi otvorenost prema drugome koju smo kao narod pokazali proteklih dana i pretvorili je u ideal naše svakodnevice, to bi bilo važno. Ne dopustiti da me tuđe slabosti uvjetuju, nego imati moralne snage biti veći od slabosti drugoga, biti solidaran s drugom osobom, biti Bogu zahvalan što mogu pomagati.

Nažalost, povratak u svakodnevicu može uzrokovati da opet svemu pristupamo s “računicom”, da zaboravljamo ono bolje u nama, uskraćujemo mu prostor. Nadajmo se da se to neće dogoditi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Hranic

– U sveopćoj solidarnosti s poplavljenim područjima javljali su se i glasovi koji su uzeli na sebe pravo da procjenjuju koliko je tko dao. Ponovno je iskorištena situacija, čak i ovakva tragična, za napad na Crkvu koja “nije pomogla”. Unatoč svemu što su Caritasi napravili, unatoč novcu koji su biskupije i svećenici dali. Vaša nadbiskupija objavila je kako će izdvojiti četiri milijuna kuna?

Mislim da bi nam bilo blaženije da smo jednostavno dali taj novac i to prešutjeli.

– A zašto niste prešutjeli?

Zato što su napadi bili takvi da bi netko neupućen stvarno pomislio da smo pokvarenjaci koji samo uzimaju od ljudi i ništa im ne vraćaju. Ma, toliko je toga što smo napravili i što smo prešutjeli i dobro je da je tako. Nas Evanđelje odgaja da “ljevica ne zna što čini desnica”. Svatko tko poznaje Crkvu zna da pomaganje ljudima za nas nije nešto novo. Caritas uvijek djeluje, ne samo u ovakvim situacijama. Naprosto se ne poznaje Crkva i način na koji ona funkcionira. Ova četiri milijuna, to je novac koji su nam dali vjernici i koji smo im na ovaj način vratili. Da im nismo vratili taj novac na ovaj način, učinili bismo to na neki drugi. Koliko puta se dogodi situacija u kojoj neka obitelj treba pomoć, za plaćanje režija ili za obnovu kuće i u kojoj Crkva pomogne. Ili, neka djevojka ostane trudna, razmišlja o pobačaju jer nema uvjete za roditi. Pa, kako odbiti pomoć takvima? Ali, zar mi trebamo isticati svaki takav slučaj? Razglašavati da smo to učinili?

Crkva jest javna institucija, a u Hrvatskoj definitivno postoji jedan društveni krug kojemu smetamo. Zašto? Pa, jedan od razloga jest i što propovijedamo moral koji ne odobrava permisivan pristup etičkim pitanjima, nego zagovaramo “teži put”. Pitanje vjernosti u braku, pitanje pobačaja… Trenutačno se u Hrvatskoj vodi rasprava o tome kako odgojiti mlade za spolnost. Znate, lakše je mlade naučiti kako se zaštititi od neželjene trudnoće i spolnih bolesti nego ih istinski odgajati za spolni život shvaćen kao Božji dar koji zahtijeva odgovornost i vjernost. Takav stav nije popularan. Primjerice, političari rado govore ono za što znaju da će goditi ljudima. Crkva to sebi ne može dopustiti. Njezino je poslanje da bude proročka riječ.

Svatko tko poznaje Crkvu zna da pomaganje ljudima za nas nije nešto novo. Caritas uvijek djeluje, ne samo u ovakvim situacijama. Ova četiri milijuna, to je novac koji su nam dali vjernici i koji smo im na ovaj način vratili. Da im nismo vratili taj novac na ovaj način, učinili bismo to na neki drugi 

– Vratimo se na tragediju poplave. Jeste li zadovoljni načinom na koji je središnja vlast pomogla poplavljenim područjima?

Ja nemam takav uvid u situaciju da bih mogao govoriti o tome što se još moglo učiniti a nije. Ne raspolažem takvim informacijama kao primjerice vukovarsko-srijemski župan Božo Galić koji ima uvid i kojeg znam kao odgovornog i trijeznog čovjeka čijim riječima treba dati težinu.

Ono što ja mogu zaključiti kroz susrete s ljudima na terenu jest da su jedinice lokalne samouprave učinile sve što su mogle. Oni sada osjećaju svoje granice i suočeni su s poteškoćama koje ne mogu sami riješiti. Većina ljudi čiji su domovi poplavljeni osjećaju zahvalnost za sve što je učinjeno za njih. Lokalne vlasti, kako na izravno pogođenim područjima tako i u onim susjednim, učinili su sve da na odgovarajući način prihvate ljude.

Ako govorimo o državnoj razini, onda smatram kako je sada potrebno pogođenim ljudima dobro iskomunicirati svrhu mjera koje se sada provode. Mi kao društvo patimo od nedostatka komunikacije i u tom smislu bilo bi jako važno da kada ministri dolaze u poplavljena područja razgovaraju s lokalnim dužnosnicima, s kriznim stožerima i dogovaraju strategiju.

Osobno sam nazočio jednoj situaciji u Drenovcima kada su ljudi u žurbi punili vreće s pijeskom i prebacivali ih prema Šumanovcima od kuda je prijetila voda. Bili su u grču jer je dolazila noć. Nije bilo svjetla ni tamo gdje su punili vreće ni tamo gdje su ih prebacivali. Jedna napeta situacija u kojoj su se ljudi trudili spasiti sebe i svoje. Odjednom, došla je vijest da dolazi premijer i policija ih je blokirala na pola sata, nisu mogli ništa raditi. I naravno, ljudi se pitaju kakve oni koristi sada imaju od toga što je premijer otišao vidjeti vodu, vratio se natrag, a s njima uopće nije niti stao razgovarati. U tom smislu je, možda, bilo nekih propusta.

– Što s istragom o tome zašto je nasip popustio?

Takva istraga sigurno je potrebna, zbog svih nas i zbog podizanja osjećaja odgovornosti u našem društvu. Istraga može pridonijeti podizanju svijesti odgovornosti u poslovima koje obavljamo. Istodobno, bilo bi loše kada bi se sve svelo na traženje “žrtvenog jarca”. Dobro je utvrditi zašto je nasip popustio, tako da kada idući put budemo gradili budemo odgovorniji i izbjegnemo ranije greške.

 Presudna stvar jest obnova domova. Sve pogođene treba opskrbiti s građevinskim materijalom, napraviti popis imovine koja im je stradala. Tu očekujem odgovorno ponašanje od Vlade, da pokaže spremnost sa svima sjesti za stol i dogovoriti se

– Što sada? Slijedi faza povratka kućama, kako možemo tim ljudima na najbolji način pomoći?

U ovoj situaciji važno je ljudima koji su pogođeni dati do znanja da nisu sami, probuditi povjerenje u njima, kako bi shvatili da neće morati kroz sve to sami prolaziti. U ovom trenutku ljudi nemaju pristup svojim domovima jer je potrebno od tamo očistiti sve uginule životinje, štetne kemikalije koje su se našle u vodi i koje su postale izvor zaraze. Odgovorni trebaju ljudima pojasniti zašto je ta zabrana na snazi i da je sada potrebno mudro se ponašati i sačekati sanaciju područja s kojih se voda povukla. Nadležne službe trebaju odraditi svoj posao, a onda se ljudima treba omogućiti da dođu do svojih kuća i saniraju sami što mogu.

Presudna stvar jest obnova domova. Sve pogođene treba opskrbiti građevinskim materijalom, napraviti popis imovine koja im je stradala – od pokućstva preko bijele tehnike do stočnog fonda i polja. Tu očekujem odgovorno ponašanje od Vlade, da se ne ponaša prepotentno, nego da pokaže spremnost sa svima sjesti za stol i dogovoriti se. Svi smo svjesni da Vlada ne može pokriti sve troškove i štetu u cijelosti, ali ako učini ono što premijer Milanović obećava, dakle obnovu kuća i pomoć u bijeloj tehnici, to će puno značiti. Mi, kao Crkva, očekujemo jasne signale gdje možemo pomoći, ne želimo se petljati tamo gdje će pomagati država i gdje je mjesto državi. No, očekujemo dijalog i koordinaciju kako bismo bili korisni u onim stvarima u kojima neće pomagati država niti itko drugi.

 

Razgovarao Goran Andrijanić

Copyright Bitno.net, sva prava pridržana

Drugi dio razgovora s nadbiskupom pročitajte ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 30. svibnja 2014.

Možda vam se svidi