'KRITIČKO MIŠLJENJE'
Reakcija GROZD-a na predmet koji bi trebao biti alternativa vjeronauku: Uvođenje je skupo, nepotrebno i ideološki motivirano
"Nepoželjnost vjeroučitelja kao predavača ovog premeta očiti je pokazatelj da se od predavača očekuje da djeci nameću svjetonazorski okvir koji nije spojiv s kršćanskim vrijednostima. To dodatno potvrđuje da je uvođenje ovog predmeta manipulativno i ideološki motivirano", napisala je u svojem osvrtu prof. Kristina Pavlović.
Ministarstvo znanosti i obrazovanja u srpnju ove godine je izvijestilo kako je izradilo kurikulum za novi izborni predmet pod radnim nazivom “Kritičko mišljenje”. Predmet bi trebao biti alternativa za učenike koji ne upisuju vjeronauk, a u školama bi se trebao naći od školske godine 2023./2024.
Tim je povodom ministarstvo na stranici e-Savjetovanja otvorilo javnu raspravu o ovoj temi, a jedan od doprinosa dala je i prof. Kristina Pavlović, predsjednica udruge Glas roditelja za djecu – GROZD. Osvrt prof. Pavlović prenosimo u cijelosti.
“1) Razvijanje kritičkog mišljenja kod učenika je sastavni dio svakog poučavanja tj. nastave, neophodno da bi se odgojno-obrazovni proces uopće odvijao i napredovao. Dobar nastavnik kroz interakciju s učenicima to neprestano čini u svom predmetu. Zašto onda uvoditi posebni predmet o nečemu što je samo po sebi utkano u sve ostale predmete? Čak i ako ima nastavnika koji nisu dovoljno dobri u razvijanju kritičkog mišljenja kod učenika, odakle garancija da će nastavnik „kritičkog mišljenja“ biti bolji, tim više što on ne može biti (bolji) stručnjak iz svih područja tj. predmeta istovremeno? Naime, „učenje“ o kritičkom mišljenju bez konkretnog sadržaja možemo usporediti s građenjem zida bez cigli ili mlaćenjem prazne slame. (“Učenje bez razmišljanja uzaludno je. Razmišljanje bez učenja opasno je.” (Konfucije)).
Naravno da treba stalno raditi na poboljšanju cjelokupne nastave i na motivaciji učitelja i nastavnika u cilju boljeg razvoja kritičkog mišljenja kod učenika, ali uvođenje posebnog predmeta je nepotrebno.
Do sada se čak 80% sudionika ove javne rasprave, velikim dijelom upravo iz nastavničke prakse, izjasnilo o načelnoj nelogičnosti i nepotrebnosti uvođenja novog predmeta. Ako se njihovo mišljenje ne uvaži tj. ako predmet savjetovanja s javnošću ne može biti pitanje ima li taj novi predmet uopće smisla, onda niti ova javna rasprava nema smisla.
2) Budući da je predloženi predmet nastao kao „alternativa“ vjeronauku, odabir njegova naziva navodi na pomisao da su predlagatelji njime htjeli poručiti da će se u njemu učiti „kritički misliti“ za razliku od vjeronauka u kojem valjda nema kritičkog mišljenja (?), te da žele isticanjem te navodne razlike dio djece odvratiti od vjeronauka i pridobiti za novi predmet.
Ova pomisao i nije tako nerealna, s obzirom da se zna da određenim skupinama u društvu smeta vjeronauk u školama i da na razne načine pokušavaju svoju lijevo-liberalnu agendu uvesti u škole (što im uostalom jasno nalaže i Istanbulska konvencija).
Koncept „kritičkog mišljenja“, istrgnut iz konkretnih nastavnih predmeta i sadržaja, im za to daje dovoljnu rastezljivost i širinu različitih interpretacija, pa i manipulacija.
Slično je, primjerice, pred nekoliko godina nacrt predmeta etike za srednju školu na javnoj raspravi načelno bio neodređen tj. moralno-etički općeprihvatljiv, no u naknadno izdanim udžbenicima otvoreno se promovira rodna ideologija i LGBT pokret, te se potpuno neznanstveno diskreditira vjera kao suprotnost zdravom razumu.
3) Iz medija se može saznati da bi ovaj predmet u višim razredima osnovne škole predavali nastavnici povijesti, filozofije, sociologije, psihologije, ali ne i vjeroučitelji, s obzirom da su oni, prema riječima ministra znanosti i obrazovanja, „već zauzeti držanjem nastave vjeronauka“. No, prema tome su i nastavnici povijesti zauzeti držanjem nastave povijesti, dakle ionako bi se trebala otvarati nova radna mjesta (da bi se pokrili svi razredi po dva sata tjedno!), pri čemu nema argumenta za diskriminaciju vjeroučitelja koji također imaju filozofsko-humanističku naobrazbu.
Nepoželjnost vjeroučitelja kao predavača ovog premeta očiti je pokazatelj da se od predavača očekuje da djeci nameću svjetonazorski okvir koji nije spojiv s kršćanskim vrijednostima. To dodatno potvrđuje da je uvođenje ovog predmeta manipulativno i ideološki motivirano.
4) Predloženi nacrt uvođenja novog predmeta ne daje odgovor hoće li ga pohađati samo djeca koja ne idu na vjeronauk (kako bi se riješio medijski prenapuhani problem „sjedenja po hodnicima“) ili sva djeca. Ako će ga pohađati samo djeca koja ne idu na vjeronauk, onda se otvara pitanje organizacije i visokih troškova uvođenja tog predmeta. Naime, škole bi trebale zaposliti velik broj nastavnika koji bi, s obzirom da u Hrvatskoj 90% osnovnoškolaca pohađa vjeronauk, trebali imati nastavu kritičkog mišljenja sa u prosjeku dvoje ili troje djece po razredu, i to točno u vrijeme kada ostatak njihovog razreda ima vjeronauk. No, ministar je izjavio da „ne mora značiti da nekim razvojem situacije to neće postati predmet koji će biti dostupan svima“, a ne samo onima koji ne pohađaju vjeronauk. U tom bi slučaju ovaj predmet bio dodatno opterećenje za učenike a ne bi niti riješio problem „sjedenja po hodnicima“ jer bi se trebao odvijati u drugo vrijeme od vjeronauka.
Dakle, svi argumenti ukazuju na to da je uvođenje ovog predmeta nepotrebno, skupo, manipulativno i ideološki motivirano te predstavlja nepotrebno dodatno opterećenje učenika.”