‘Odricanje je samo preduvjet – ono što je glavno jest doći do jasnoće o svom odnosu s Bogom’

S fra Antom Vučkovićem, članom franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja – Split, profesorom na KBF-u u Splitu, teologom, voditeljom duhovnih vježbi i autorom brojnih knjiga, razgovarali smo o korizmi, njezinu duhovnom smislu i promjenama koje može donijeti u naš duhovni život.

– Prva i uobičajena asocijacija uz korizmu jest – odricanje. Je li ta asocijacija doista toliko ‘površna’ ili ona ipak točno dočarava duh korizme i ono što bi ona trebala biti?

Odricanje je dobra asocijacija uz korizmu. Valja je samo produbiti jer odricanje nije svrha samom sebi. Odricanje od dobrog i potrebnog (hrana i piće), lošeg i nepotrebnog (loše navike, ovisnosti) je dobar korak prema dubljoj gladi (za Bogom, punim životom, životnoj radosti) do koje se u svakodnevnoj žurbi ne dolazi lako i svakako je potreban korak prema otkriću najvažnije životne razlike (osmišljen život ili besmisleno životarenje, mudar ili lud način života, spasenje ili izgubljenost u egzistenciji, sretan ili očajan život). Neobično je zapravo kako nas naoko površno odricanje, kada se uzme ozbiljno, brzo i lako povuče u naša temeljna pitanja i baci svjetlo na naše životno usmjerenje.

Kada ozbiljno započnemo post, iz naše nutrine počinju izlaziti zvijeri naših povreda i otrovi naših odnosa. Uzburkaju se naše navike i poljuljaju temelji naših uvjerenja. Nema ozbiljne korizme bez ove bolne izloženosti

Odricanje je svakako dio korizmene prakse, ali korizma je vrijeme i drukčijih, pozitivnih praksi. Discipliniranje vremena i obveza, gajenje značajnih odnosa, poklanjanje svoga vremena i pozornosti bližnjima i potrebnima, volontiranje, rad na sebi i rad u zajednici…

– 40 dana korizme trebali bi, među ostalim, biti nasljedovanje Krista i njegove kušnje u pustinji. Kako postići taj pravilan duhovni stav ‘pustinje’ koji nam je potreban u korizmi?

Isus je proveo 40 dana u Judejskoj pustinji. To je moralo biti iznimno intenzivno iskustvo krajnje izloženosti. Pustinja je mjesto krajnosti (noćna hladnoća i dnevna vrućina, samoća i blizina zvijeri, otrovni gmazovi i štipavci, oskudica vode i odricanje od hrane). Naša korizma ne sliči Isusovu iskustvu u pustinji. Pa ipak, u trenutku kada ozbiljno započnemo post, iz naše nutrine počinju izlaziti zvijeri naših povreda i otrovi naših odnosa. Uzburkaju se naše navike i poljuljaju temelji naših uvjerenja. Nema ozbiljne korizme bez ove bolne izloženosti. Ona je potrebna da bi se u konačnici mogle donijeti ozbiljne odluke koje se odnose na pitanja od čega uistinu živim, koje je moje mjesto i uloga u životnoj mreži i kome se svojim odlukama ili svojim stilom života klanjam.

– Nedavno je objavljeno kako će pravoslavne Crkve na povijesnom svepravoslavnom saboru na Kreti koji se uskoro treba dogoditi raspravljati i o – postu i njegovu značenju u suvremenom svijetu. U kojoj mjeri je duhovni smisao kršćanskog posta ugrožen ili iskrivljen u današnjem svijetu?

Sve je manje ljudi s iskustvom posta, a sve je više ponuda koje naliče postu, a nisu post pa je zbrka sve veća. Zbog toga je potrebno izbistriti o čemu je riječ. Post nije skrb oko hrane. U Judejskoj se pustinji napasnik skrbi za kruh, a ne Isus. Isus se skrbi za odnos s Ocem u krajnjoj životnoj izloženosti. Naš način prehrane i proizvodnje hrane je stvorio goleme zdravstvene probleme pa se lako stvori zbrka posta i dijete, volje za mršavljenjem i traženja Boga, molitve i prisilnih misli o hrani, straha za zdravlje i lutanja u molitvi. Malo tko još ima dobro iskustvo posta, ali većina nas poznaje pretjerivanja u hrani i piću. Takva su pretjerivanja najbolji znak da u nama ima dublje gladi koju uzalud pokušavamo zatrpati hranom i utažiti alkoholom. Post je način da otkrijemo tu dublju glad i žeđ i u njoj prepoznamo sebe i svoj temeljni odnos s izvorom života.

Istočna Crkva ima višestoljetno iskustvo posta i dobro je da otvara vrata svoje iskustvene riznice ljudima koje je suvremeni način života učinio neosjetljivima na tjelesni način izgradnje odnosa s Bogom.

– Liturgija i korizmene pobožnosti pozivaju nas na pokoru, skrušenost, meditaciju nad samim sobom… Može li se dogoditi da nam ti elementi na neki način ‘zaklone’ onu radost uskrsnuća prema kojoj u tih 40 dana idemo?

Ne. Stvari stoje sasvim suprotno. Samo onaj tko je gladan može kušati radost taženja gladi. Samo onaj tko žudi za blizinom može iskusiti svu intenzivnost blizine. Samo onaj tko se kroz iskustvo odricanja, pokore, posta i molitve spremio za susret s Uskrslim može kušati radost uskrsnuća. Marija Magdalena je bila na rubu očaja na uskrsno jutro. Upravo joj je krajnji očaj produbio dušu koju je susret s Uskrslim ispunio radošću. Naš način života i vjere u kojem izbjegavamo svaku bol, glad, pustinju, oskudicu s jedne nas strane štiti od krajnjih negativnih životnih iskustava, ali nam, s druge strane, dušu i odnose ostavlja u plićaku. Tko se iz straha nikada ne odvaži na ozbiljan post i odricanje neće biti u stanju niti iskusiti duboku radost. Naša osjetila su sjajni učitelji. Tko nikada nije postio ne poznaje ni intenzivnost okusa. Tko nije iskusio tišinu ne zna cijeniti ni bogatstvo zvukova. I tako redom.

– Kako ‘iskoristiti’ korizmeno vrijeme u svoj njegovoj punini i njegovim obećanjima, kako izbjeći da nam prođe ‘tek tako’? Postoji li neki ‘univerzalan’ duhovni model koji nam može pomoći u tome?

Nema univerzalnoga modela. Postoji, međutim, cijela lepeza mogućih praksi i iskustava kojima se pojedinac može poslužiti kako bi svoju korizmu učinio ozbiljnom.

Korizmu je moguće obojiti vrlo osobnim odlukama i praksama. Svakako, u središtu nije odricanje. Ono je preduvjet. Glavna svrha je doći do jasnoće o svom odnosu s Bogom, produbiti ga i donijeti potrebne odluke o svom životnom usmjerenju

Na početku bi korizme bilo dobro napraviti dobar, uravnotežen plan. Tko nema iskustva s postom ne bi smio početi s pretjeranim i velikim planovima. Radije nek ide polagano. Tko ne zna kako mu reagira tijelo, a kako psiha, kakav je u odnosima, a kakav u molitvi za vrijeme posta, neka radije počne s malim koracima. Odricanjem od jednog obroka tjedno, primjerice. Odricanje nije dovoljno. Valja unaprijed znati što činiti s vremenom koje dobijem kada se odreknem obroka.

Tko želi saznati koliko su mu jake navike ili ovisnosti može to iskušati i otkriti za vrijeme korizme. 40 dana je dobar i primjeren vremenski period da otkrijem kako reagiram bez alkohola, kolača, društvenih mreža, cigareta, kave ili nečeg sličnoga. Iza naših ovisnosti redovito stoji neka nepriznata ili neutažena glad za prihvaćanjem, razumijevanjem smislom, srećom, Bogom. Odricanje nam kroz 40 dana pokaže o čemu je zapravo riječ, a može nam ukazati i na drukčije odgovore. Drugim riječima, može nas naučiti da umjesto surogata pronađemo istinski odgovor na našu glad.

Tko ima veće potrebe može jednom tjedno ući u iskustvo pustinje. Isključiti sve što odvlači pozornost (radio, televizor, internet, mobitel, telefon, knjige, časopise, portale, ćakule, kave…), svesti hranu i piće na najjednostavnije i ostati sam sa sobom i svojim Bogom. 24 sata bez ičega što mi odvlači pozornost, posvećen samo odnosu s Bogom… Ništa nam ne može tako snažno otkriti tko smo i na kojem smo dijelu životnoga puta kao ovo iskustvo samoće i jednostavnosti s Bogom. Čak i samo jedan dan nam pokaže što se sve odvija u našoj nutrini i u našim odnosima.

Korizmu je moguće obojiti vrlo osobnim odlukama i praksama. Svakako, u središtu nije odricanje. Ono je preduvjet. Glavna svrha je doći do jasnoće o svom odnosu s Bogom, produbiti ga i donijeti potrebne odluke o svom životnom usmjerenju.

– Trenutačno smo i u Godini milosrđa. Kako njezine poruke i smisao povezati s korizmom?

Korizma je vrijeme obraćenja. Poziv na obraćenje je uvijek povezan s Božjim milosrđem. Potrebno je da naslutim kako me Bog ne osuđuje kako bih se uopće odvažio pogledati u svoje mračne strane. U protivnom, bježim od njih. Papa Franjo je razumio kako je previše ljudi koji su okrenuli leđa Bogu zbog loših iskustva s Crkvom, zbog iskrivljenih slika o Bogu, zbog oskudnih iskustva s njegovim milosrđem. Čovjeku koji se već nekako smjestio u egzistenciji bez Boga, koji se nekako navikao nositi svoje terete i krivnje ili ih prebacivati na druge samo vijest o Božjem milosrđu može upaliti svjetlo u svijesti o suvišnosti tereta s kojima se hrve i o mogućnosti drukčijeg uređenja života. Papu Franju vidim u Matejevoj rečenici kojom opisuje Isusa kada je opazio silan svijet koji je išao za njim: “Sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira” (Mt 9, 36).

– Hrvatska se nalazi u dosta burnim vremenima… Može li korizmeno vrijeme donijeti neke plodove i na razini zajednice, duhovne ili društvene ili ono treba biti tek ‘individualno’ iskustvo?

Korizma nije samo individualno iskustvo. Kako je riječ o kalendarski točno obilježenom vremenu, ona se odnosi i na zajednicu vjernika. No, ako bismo htjeli da korizma ima učinka na našu društvenu zajednicu, onda bi bilo potrebno da to bude i zajedničko, društveno iskustvo. Ipak, bilo bi posve neprimjereno proglasiti korizmu društvenim molitvenim vremenom. No, to ne znači da je nemoguće da zajednica vjernika svoj post namijeni za boljitak naroda i društva. Sve što mi kao zajednica i pojedinci jesmo, tiče se svih. Svi smo povezani. Što se tiče jednoga hvata se i drugih. Što čini jedan, dobro ili loše, tiče se svih. Jedemo ribu koju uhvati par ribara i pijemo vino koje dolazi iz truda nekolicine znalaca. Zločini koje učini jedan pojedinac hvataju se naših odnosa i ulaze u naše međusobne prijepore. Ponekada je potrebno da zajednice vjernika osim zajedničkih slavlja, organiziraju i zajednička vremena posta i molitve. Individualni život je jedna velika iluzija. Dovoljno je pogledati kako sam odjeven, što jedem, što trenutno radim pa da otkrijem nepreglednu mrežu drugih ljudi. Košulja otkana u Indiji za koju su radnici mizerno plaćeni, otrov iz političkih svađa koji truje moju dušu, intenzivni okus drniškog merlota, Platonov tekst o Sokratu i njegovoj usporedbi filozofije s rađanjem. Gdje god se okrenem opažam prisutnost drugih ljudi. Ona nadilazi stvarnu tjelesnu prisutnost i pokazuje mi kako sam samo dio životne mreže iz koje crpim i snagu i otrov i u koju unosim sve što jesam i što činim. Ovu povezanost nikada tako dobro ne vidimo kao u vremenu posta i pokore.

OVDJE možete pročitati još nekoliko razgovora sa svećenicima na temu korizme i kako je proživjeti.

Razgovarao Goran Andrijanić | Bitno.net