Liturgijska čitanja: 2 Kor 1, 3-7; Iv 12, 23-28

Draga braćo i sestre!
1. Govoreći o nebesnicima, sveti Bernard reče da su blaženici međusobno duboko povezani i ispunjeni ljubavlju zbog blizine Božje ljubavi. Povezanost blaženika u zajedništvu ljubavi očituje se u radosti, gdje svatko od njih vidi drugoga kao sebe samoga na drugi način. U punini Božje ljubavi blaženik je radostan i sretan jer sreću drugih doživljava kao svoju osobnu sreću. Kolikogod je nama zemaljskim putnicima i hodočasnicima Neba ovo iskustvo blaženika nepoznata i otvorena budućnost, ipak ne zaboravljamo činjenicu da su blaženici živjeli među nama. U ovoj našoj stvarnosti oni su već ovdje i sreću i nesreću drugih doživljavali i učinili svojom vlastitom.

Danas slavimo jednog blaženika, za kojega možemo s pravom reći našega blaženika – kardinala Alojzija Stepinca, najsvjetlijeg lika Crkve u Hrvata. Ovo našega blaženika ima ne samo domovinsku povezanost, već nas na najbolji način otvara i predstavlja na razini univerzalne Crkve i svijeta. No, na osobit način i u najdoslovnijem smislu možemo reći da slavimo našega blaženika ovdje u Krašiću, mjestu njegova rođenja, gdje je otvorio oči i ugledao svjetlo dana, mjestu i konačnog rađanja, gdje je sklopio svoje umorne oči, ugledavši Svjetlost vječnu. Na spomendan njegova rođenja za Nebo, kada na osobit način doživljavamo povezanost domovinske i iseljene Hrvatske, usuđujemo se zapitati: koliko je blaženi Alojzije stvarno naš? Koliko je njegovo svjedočenje evanđeoskih i ljudskih vrijednosti i naše danas? Koliko nam njegov život, riječi i djela govore? Jesmo li ga spremni čuti? Radost Neba i društvo blaženika ni u kom ga slučaju nije udaljilo, već naprotiv, još ga je više približilo i povezalo sa svima nama. Ljubav nikada ne prestaje.

2. Braćo i sestre! Gdje možemo čuti njegove riječi i djela te govor njegovog života i vremena? Ovdje bih rado upotrijebio primjer školjke. Ako stavimo školjku na uho, još uvijek ćemo čuti dubinu mora i šum valova. Što su za nas danas govori, homilije, okružnice, pisma i izjave nadbiskupa Stepinca, nego školjka u kojoj i dalje odjekuje njegova odgovornost, briga, ljudskost, vjernost, ljubav? Sve to ima svoju dubinu i svoju poruku ljubavi. Bogata relikvija Stepinčeve ostavštine nije samo za ruku, pa ni za uho, već se najbolje osluškuje srcem. U svemu tome odjekuje prepoznatljivi, temeljni ton koji je blaženika određivao i odredio u svim njegovim riječima i djelima, a to je Ljubav. Ljubav je oblikovala naš biser, blaženog Alojzija Stepinca, najsvjetliji lik našega naroda. Ona ga je učinila prepoznatljivim u svome vremenu, ona ga je uzdignula na čast oltara i pridružila društvu nebesnika.

Osluškujući govor Stepinčeve školjke, čujemo odjek Božjeg Caritasa u kojemu je on bio duboko ukorijenjen i koji ga je trajno odredio. Već kao mladi svećenik on se isticao u karitativnoj djelatnosti i osjetljivosti prema siromasima. Sam je pokrenuo i uređivao list upravo naslovljen „Caritas”. U Uvodniku kaže: Hoćemo da djelotvornom ljubavi unaprjeđujemo slavu Božju. … Znamo vrlo dobro i osjećamo da su danas vrlo teška vremena. No, djelotvorna ljubav je tim više potrebna što su teža vremena.

3. Ono Stepinčevo „danas” iz 1934. godine ne odjekuje li i u našemu danas? Temeljna riječ Caritas – ljubav, trajno je prisutna u njegovim okružnicama, govorima i homilijama. Polazište njegove duhovnosti i djelovanja jest Isus Krist – Božji Caritas. Krist ga je osposobljavao i nadahnjivao u ljubavi za druge. Njegov govor o ljubavi je utjelovljena ljubav. Ljubav se ne zaustavlja samo na materijalnoj pomoći, već prerasta u potpuno prihvaćanje bližnjega. Postati takvim nije rezultat posjedovanja sredstava, već je plod plemenitosti i darežljivosti srca otvorena živom izvoru, Caritasu Božjem, Isusu Kristu.
Stepinac poziva, organizira i zauzeto se brine za ugroženog čovjeka, za siromašne obitelji u gradovima i ugroženim krajevima Hrvatske. Svojom djelotvornom ljubavlju bio je prepoznatljiv prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. U teškim ratnim događanjima postao je zaštitnik i glasnogovornik ugroženih i obespravljenih, bez obzira na političku stranu, uvjerenje, vjersku i nacionalnu pripadnost.

4. U svojoj Okružnici od 27. listopada 1945., piše: Gradovi su prepuni bijednika. Osim toga, u gradovima danas mnogi žive od toga da prodaju odijela i pokućstvo i kupuju si najnužniju hranu. Mnogim obiteljima ove zime prijeti strašna avet gladi. Sa strahom gledaju u zimu koja dolazi, jer nemaju hrane, drva ni odjeće. Ako ne bude pomoći od ljudi dobra srca, bit će zlo. I nastavlja dalje: Predragi vjernici! Možemo li ostati pasivni i neosjetljivi na potrebe tolikih bijednika, naše braće, koji nas mole za pomoć! Ne bismo bili ni ljudi, a kamoli kršćani kad bismo dopustili da kraj nas umiru naša braća i sestre, a mi im ne bismo htjeli pomoći. Doista, koliko je naš blaženik naš danas?
U istoj Okružnici blaženi Alojzije naglašava: Caritas je za vrijeme rata sakupljanjem hrane spasila mnogo ljudi od gladi, ona će to činiti i sada. Ovdje je zanimljiva promjena koja se dogodila tijekom vremena. Stepinac kaže Caritas je spasila. Nije li za nas danas Caritas muškog roda, te izgleda kao da nije više ljubav koja spašava, već Caritas–ured, prostor koji ima svoje radno vrijeme, i koji ureduje dok ima živežnih namirnica?!

5. A gdje je ono izvorno, koje bismo trebali čuti našim uhom i srcem, ovo Stepinčevo: Caritas je spasila – ljubav spašava! Ljubav je stalna, a ured je privremen. Nisu li se zato toliki uredi Caritasa zatvorili? Gdje se ljubav ograniči samo na materijalna dobra i isključivo socijalnu dimenziju, u opasnosti je da presahne. A ljubav je trajno izvirala iz srca blaženog Alojzija Stepinca. Njegova ljubav – njegov Caritas poziva, odgaja i potiče na još višu razinu ljubavi, na pomirenje i opraštanje. Zato iz njegovog života i iz njegovih pisama osluškujemo jasan poziv upućen onima koji su u opasnosti da zbog nanesenih nepravdi zadrže mržnju u srcu prema neprijateljima.
Neka vas od te ljubavi prema neprijatelju ne odvrate opačine njegove. Drugo je čovjek, drugo je opačina njegova. Čovjek je, veli sveti Augustin, djelo Božje, opačina je djelo ljudsko. Ljubi ono što je Bog načinio, a ne ono što je čovjek učinio. (Iz Duhovne oporuke, 1957.) Svojim vjernicima i svećenicima 1953. godine piše: Mi ne bismo bili dostojni učenici našeg Učitelja kad ga ne bismo nasljedovali u ljubavi prema neprijateljima. Njima je vodič i lozinka mržnja. Nama mora biti ljubav. Konačno, jer je Bog ljubav … ljubite se među sobom. Pomozite se uvijek bratski … Budite jedno srce i jedna duša. Ali, ljubite i neprijatelje svoje, jer je zapovijed Gospodnja.
Uime pravednosti i poštenja, u ime ljudske solidarnosti, a iznad svega, u ime Božje ljubavi, blaženi Alojzije nam poručuje: Onaj … koji se malo udubi u misterij utjelovljenja Sina Božjega i koji samo malo shvati svu dubinu ljubavi Božje prema čovjeku, taj će na ljubav odgovoriti ljubavlju i život svoj udesiti prema načelima evanđelja Sina Božjega. (Krašić, 17. prosinca 1953.)

6. Braćo i sestre! Božji Caritas nas otvara i izvodi iz zatvorenosti srca i samodostatnosti. Naš blaženik nas poziva, potiče i odgaja da budemo ljudi pravednosti i poštenja, ljudi solidarnosti, a osobito poziva nas svoju braću i sestre u vjeri da budemo svjedoci živoga izvora Caritasa, Isusa Krista. Biti kršćanin nipošto ne znači sami se truditi ljubiti Boga, već prije svega otkriti koliko nas Bog prvi ljubi. Ljubljeni smo! Tko to shvati, dati će Bogu radosni odgovor ljubavi i darivati ovu ljubav drugima.
Kardinal Stepinac je to radosno prepoznao i životom posvjedočio da je ljubljen i u toj je ljubavi prihvaćao svakoga čovjeka. U svom životu je skladno povezivao euharistijsko zajedništvo oltara i služenje bližnjima. Zbog toga su ga cijenili Židovi i pravoslavni vjernici, a jedino nije bio podoban ni prihvatljiv za ideologije fašizma, nacizma i bezbožnog komunizma. A kako su ideologije lažne i prolazne, ljubav ostaje i pobjeđuje. Na tu istinu podsjetio nas je sada blaženi papa Ivan Pavao II. 1998. godine u Mariji Bistrici. Proglašenjem blaženim kardinala Stepinca prepoznali smo u njegovom životu pobjedu istine nad laži i pobjedu ljubavi i praštanja nad mržnjom. Zato, ukorijenjen u Božjoj ljubavi, blaženi Alojzije je naša memorija, odgojitelj i prorok ljubavi.

7. Iz potpune ukorijenjenosti i oslonjenosti na Božju ljubav, izvire i njegovo životno i biskupsko geslo: U tebe se, Gospodine, uzdam. Takvo pouzdanje u poniženju, osudi i smrti, izraz je iskrene i cjelovite ljubavi. Sam kardinal Stepinac pita i odgovara: A na čemu … se temelji, pitat će tkogod, naša nada? Ne na našoj ljubavi i vjernosti Bogu, nego na Božjoj ljubavi i vjernosti prema nama! Zato „prihvatismo i smrtnu osudu da se ne bismo uzdali u same sebe, nego u Boga koji uskrisuje mrtve”, veli sv. Pavao (2 Kor 1, 9). Mučeništvo je najjači izraz ljubavi, vjere i nade. Dobro je svjestan i blaženi Alojzije Božjeg milosrđa i svake utjehe kojom ga je tješio Bog. On je tom snagom utjehe mogao svjedočiti u svojim patnjama najveći stupanj Božjeg Caritasa i prema svojim lažnim tužiteljima i onima koji su ga željeli poniziti i osuditi.
„Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone” (Mt 5, 43). O kako su snažne i uvjerljive ove evanđeoske riječi na njegovim usnama! Doista, Stepinac nije samo naviještao evanđelje, već je na svoj način bio evanđelje! Kao takav bio je ohrabrenje u vjeri tolikima koji su u onom času tame, ohrabreni njegovim svjedočenjem ljubavi, prihvaćali i takozvanu civilnu – građansku smrt, gubeći društveni ugled i posao radi vjernosti Bogu.

8. „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.” (Iv 12, 23) U Isusovu životu, kao i u životu njegovih učenika, čas krize prelazi u proslavu. Ovo se očitovalo i u montiranom procesu nadbiskupa Stepinca od strane komunističke vlasti. I njegov prividni poraz zapravo je bio proslava istine, slobode, ljubavi i praštanja, proslava Boga i čovjeka. Vjernicima i dobronamjernim ljudima to je bilo jasno od početka.
Braćo i sestre, i mi smo u jednom času krize i poremećaja. Nezaposlenost nas isključuje iz društva, a opet prezaposlenost nas udaljava od obitelji i nedjeljnog zajedništva. Hoće li ovo biti čas rađanja nove nade i novog čovjeka, odnosa i društva, ovisi prije svega o našem poštenju i odgovornosti, solidarnosti i ljubavi. Nije u pitanju samo gospodarstvo i tehnika rješenja, već antropologija – shvaćanje čovjeka i etika. Pitanje je pogleda na čovjeka i smisao njegovog života. Čovjek se ne može ostvariti živeći sebično, samodostatno, svodeći i zatvarajući budućnost u časovitost, već je potrebno odgovorno i solidarno s povjerenjem otvarati sebe i ovaj čas budućnosti. Ovaj naš čas traži i provjerava naše biti i odrastati u časti čovjeka i dostojanstvu djece Božje. Ovaj čas traži, dakako, novu etičnost, koja se još hrabrije želi nositi s našim osobnim egoizmom, gdje se troši više nego smo zaradili, pa čak i ono što još nismo zaradili. Sjetimo se samo kredita i nepotrebnih zajmova kojima teško opterećujemo već i buduće generacije svoje obitelji i našega društva. Trošimo i njihovo, umjesto da im mi osiguramo i darujemo naše.
Ova svojevrsna krađa prije je bila nemoralna i nenormalna, a danas je postala normalan govor i posve moralno ponašanje. No, ako i izađemo privremeno iz gospodarske krize, ali ne i antropološke i etičke, iz krize ljudskosti, opasnost je da nas lažnost bogatstva i zavodljivost užitka opet uvede u još veću krizu. Dokle god čovjek bude podcjenjivao ljubav i ljubav svodio i zamjenjivao je s raznim prikrivenim oblicima egoizma, čovjek i društvo će biti i dalje zarobljenici kriza.

9. Mudrost Božja nas upozorava: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe: kolikogod netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.” (Lk 12, 15) U ovom našem času potrebno je uhom i srcem čuti ljudsku i kršćansku poruku blaženog Alojzija, svjedoka nove evangelizacije, svjedoka bogoljublja i čovjekoljublja. Ljubav je srce svake evangelizacije. Potrebno je postati i biti kršćanin – svjedok ljubavi. Na to nas poziva sam blaženik riječima koje je prošle godine papa Benedikt XVI. izgovorio u njegovoj Katedrali: Jedno od najvećih zala našega vremena jest osrednjost u pitanjima vjere. Nemojmo si umišljati … Ili jesmo ili nismo katolici! Ako jesmo, onda se to mora očitovati na svim područjima našega života. (Homilija, 29. Lipnja 1943.) U svjetlu njegove poruke ljubavi iz kriza, pa i gospodarske, izlazi se samo zajedno, odgovorno, pošteno, solidarno, i sve to otvoreno i prožeto logikom caritasa, poput zasijana zrna koje donosi obilat plod.
Ne možemo samo sebično skupljati i tražiti svoje interese. Na taj način gubi se identitet, zajedništvo i pripadnost. Vrijeme je sijanja, svjedočenja radosne vijesti života, suradnje i odgovornosti za opće dobro. U društvu gdje se sve čini moguće samo ako se može kupiti, potrebni su novi ohrabrujući znakovi koji će svjedočiti da ljubav i solidarnost ne mogu imati neku drugu cijenu osim osobne zauzetosti i vlastitog sebedarja. Ljubav se ne može kupiti. Na ovom putu izlaska naš blaženik nam otvara šire horizonte zajedništva, solidarnosti, darovanosti i besplatnosti u ljubavi.

10. Parafrazirajući riječi nadbiskupa Stepinca izrečene prigodom posvete crkve u spomen kralja Zvonimira u Biskupiji pored Knina, možemo danas na njegov spomendan reći: neka te danas, hrvatski puče, spomendan blaženog Alojzija i glas njegova života, riječi i djela trajno podsjeća na vjernost Bogu, jer samo u njemu, živom izvoru ljubavi, put je našega ostvarenja i spasenja.
Naš blaženiče, potaknuti tvojim primjerom i zagovorom, daj da i mi u našem zemaljskom zajedništvu svojom odgovornošću i poštenjem budemo zauzeti za opće dobro. Da budemo solidarni s drugima i u djelatnoj ljubavi sreću i nesreću bližnjih prihvatimo kao svoju. Naš nebeski zaštitniče, u svome si duhovnom testamentu rekao: Ja se nadam da će mi milosrdni Isus dati milost, da mogu uvijek u nebu moliti za sve vas, … da svi prispijete k cilju, za koji vas je Bog stvorio. (Krašić, 28. svibnja 1957.) Prati nas da i mi stignemo u društvo blaženika, gdje ćemo se, oslobođeni zemaljske sebičnosti, radovati sreći bližnjih, te u punini Očeve ljubavi doživljavati ih kao sebe na drugi način. Amen. (ika/bitno.net)