Paradoksi nevladine scene u Hrvatskoj

Promičete kulturu života i obiteljske vrijednosti? Vi ste – prijetnja za demokraciju!

„Neokonzervativne prijetnje seksualnim i reproduktivnim pravima u Europskoj uniji“ ime je izvješća koje su hrvatske nevladine udruge CESI (Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje) i Zagreb Pride nedavno objavile i koji bi trebao biti njihova “analiza stanja” na nevladinoj sceni u Hrvatskoj. Spomenute udruge bave se promicanjem feminizma, poltičkih gay-agendi, rodne ideologije i pro-choice stajališta, a izvješće koje su sastavili svojevrstan je obračun sa svima koji ne dijele njihov svjetonazor i koji su samo zbog toga proglašeni “prijetnjom” za demokratizaciju društva (među njima su članovi građanske incijative U ime obitelji). To je izvješće koje puno govori o ideologiziranom mentalitetu koji je sve donedavno dominirao nevladinom scenom u Hrvatskoj, potpomognut inozemnim donacijama, ali i novcima hrvatskih građana. Prenosimo komentar na ovo izvješće koje je napisao naš suradnik Ivo Džeba.

animal_farm_george_orwell_all_animals_are_equal_by_dewberry1964

Nedavno je u izdanju udruga CESI (Centar za Edukaciju, Savjetovanje i Istraživanje) i Zagreb pride, objavljen članak pod naslovom „Neokonzervativne prijetnje seksualnim i reproduktivnim pravima u Europskoj uniji“, koji se, jednostavno rečeno, bavi upozoravanjem na prijetnju postojanja drugačijeg stava od onog koji bismo, prema mišljenju autora, svi trebali imati, te ukazuje na opasnost činjenice da ga netko ima hrabrosti izgovoriti pred tijelima Europskog parlamenta, kao i pozvati svoje sugrađane da učine isto. Kao prvi potpisnik spomenutog članka stoji Amir Hodžić autor nekoliko priručnika i istraživanja koji su predloženi za literaturu nastavnicima za izvođenje programa zdravstvenog odgoja u školama, a kao drugi Nataša Bijelić, također autorica brojnih publikacija. Prva zanimljiva činjenica je da na nekoliko mjesta u članku autori(ce) članka sebe oslovljavaju u ženskom licu množine (primjerice u Uvodu stoji rečenica koja započinje sa: „Svjesne smo…“, kasnije u tekstu: „Prilikom izrade ovog izvještaja prihvatile smo…“), pa je vrlo upitno tko je ustvari radio na tome članku, i je li uvrštavanje imena Amira Hodžića poslužilo samo kao korištenje nešto poznatijeg imena kako bi članak bio zapaženiji. U svakom slučaju, čini se da je članak već na razini autorstva rađen s figom u džepu.

Od članka koji, barem formalno, potpisuju navedeni autori zasigurno bi se očekivala veća akademska razina pristupa temi kojoj su se odlučili posvetiti, no čini se da je akademska razina ostala u drugome planu pred težnjom poticanja čitateljstva na borbu protiv onih koje oni smatraju, kako u samom naslovu kažu, prijetnjom. Čitajući članak čitatelj shvaća da su u njemu implicitno postavljene određene tvrdnje čije se apriorno prihvaćanje od njega očekuje ukoliko želi shvatiti na što ga se točno u tekstu upozorava. Primjerice, kada čitatelj čita rečenicu poput „pojedine osobe aktivne u državnim tijelima i/ili političkim strankama ujedno su i aktivni vjernici i vjernice, pripadnici Katoličke crkve ili barem iskazuju otvorene simpatije prema ovoj instituciji.“, tada automatski mora prihvatiti da čak i simpatiziranje Katoličke crkve od osobe čini potencijalnog tajnog agenta kojemu je cilj djelovati na štetu društvu. Ukoliko ne uđete s takvim i sličnim pretpostavkama, teško da ćete shvatiti sve uzročno posljedične veze na koje autori članka upozoravaju. Općenito uzevši, čitajući same podnaslove poput „Akteri“, „Savezništva i umrežavanja“, „Strategije djelovanja“, „Utjecanja“, čitatelj stječe dojam da je naišao na neki skriveni dokument tajne obavještajne službe čiji svi članovi dobro poznaju kakvi su „neprijateljski“ stavovi pa nije potrebno trošiti vrijeme da se opravda ijedna od pretpostavki koje se trebaju prešutno prihvatiti. Mnoge su tvrdnje, evidentno neistinite, jednostavno nabačene bez ikakvog pokušaja da ih se bilo čime potkrijepi jer cilj očito nije bilo obrazlaganje, nego huškanje, rečenicama poput: „druga strana nikad ne prestaje sa svojim „križarskim pohodima“”, koje su ništa drugo nego poziv na širenje sukoba, a neodoljivo mirišu na one gotovo zaboravljene parole poput „Neprijatelj nikad ne spava“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jedna od stvari koja autore članka ponajviše zapanjuje jest činjenica da članovi raznih nevladinih organizacija koje za cilj imaju promicanje kulture života i obiteljskih vrijednosti (u članku prozvane ultrakonzervativnim), a koje su u skladu sa svim zakonima registrirane u pojedinim zemljama, zajedno razmjenjuju iskustva i znanja. Ova činjenica je u doba društvenih mreža, kao i dobre zračne povezanosti država i gradova, toliko šokantna da ju se smatra ozbiljnom prijetnjom. Čini se kao da je još jedna od apriornih postavki autora kako je scena zagovaranja i međusobnog povezivanja njihovo isključivo pravo, a svi koji misle drukčije od njih prijetnja su, jednostavno zato što se umrežavaju kako bi razvijali svoje djelovanje. Zanimljivo je također kako znatno povećanje oskvrnjivanja crkvi, crkvenih groblja kao i brojne slučajeve napada na svećenike autori opisuju kao „minorne incidente“. Oštećene crkve i groblja, kao i napadnuti svećenici, izgleda da ne izazivaju sućut.

U samom je tekstu teško ne primijetiti niz nelogičnosti, koje upućuju na to da je u pokušaju diskreditiranja „druge strane“ cilj opravdavao i sredstvo rušenja logike. Tako, primjerice, govoreći o Europskoj građanskoj inicijativi (EGI), koja omogućava osobama koje žive u zemljama EU da prikupljanjem više od milijun potpisa predstave Europskoj komisiji svoj prijedlog komisiji za promjenom politike i djelovanja instituciju EU u određenom području, autori komentiraju kako je „S obzirom na veliki broj uvjetovanih potpisa, teško da će EGI uspjeti iznijeti svoje zahtjeve ako ih pritom ne podrže moćne lobističke grupe.“, da bi kasnije komentirajući uspjeh inicijative „One of Us“, koja je prikupila gotovo dva milijuna potpisa kako bi se založila za djelovanje na zaštiti čovjekovog dostojanstva od začetka do smrti, komentirale, kako je to i onako malo naspram 500 milijuna stanovnika EU, pa bi valjda tu brojku trebalo povećati na 250 milijuna potpisa u duhu promicanja demokratičnosti. Kako milijun potpisa može biti, njihovim riječima „veliki broj uvjetovanih potpisa“ (što je i točno budući da su ga uspjele zadovoljiti samo dvije inicijative), a dva milijuna potpisa zanemariv broj, ostavljam njihovim matematičarima za analizu. Zanimljivo je također kako se u tekstu kritizira francuski pokret „La Manif Pour Tous“ (Prosvjed za sve), zbog tobožnje tendencije predstavljanja sviju. Čini se da autori ili nisu znali, ili nisu htjeli da se zna, kako je naziv „La Manif Pour Tous“ nastao kao odgovor na pokret pobornika prava na sklapanje braka homoseksualnih brakova koji se razvijao pod parolom „Le mariage Pour Tous“ (Brak za sve).

Pred kraj članka u, moram reći sramotnom, poglavlju „Slučaj Hrvatska“ članak prelazi iz jednog lošeg pokušaja pisanja ozbiljnog članka u još lošiji pokušaj pisanja žute štampe. Tako saznajemo čime za život zarađuje pojedini pripadnik „druge strane“, saznajemo i o njihovom vjerskom životu, o njihovim radnicima, poslovnim uspjesima, proizvodima koje prodaju, kao da se želi odaslati poruka „Pazi, znam što radiš“. Kako je krenulo, mogli smo očekivati da će biti govora i o kućnim ljubimcima, ali taj je dio, vjerojatno zbog sažetosti članka, ostao obavijen velom tajne. Kako bi se zaokružio osjećaj lišenosti bilo kakvog obaziranja na konzistentnost u samome članku, iako se kroz cijeli tekst oštro kritizira bilo kakvo uplitanje religije (pa čak i vjernika!) u područje zagovaranja vezanih za zakone o seksualnim i reproduktivnim pravima, na kraju u planu djelovanja kao jedna od točaka stoji: „Osigurati značajniji angažman religijskih saveznika koji imaju progresivne stavove vezane uz SRP“, čime skaču sami sebi u usta i pozivaju na „religijsko savezništvo“ protiv kojega su se u ostatku članka borili.

O samom pitanju zašto su stavovi onih koji se zalažu za kulturu života i obiteljske vrijednosti prijetnja seksualnim i reproduktivnim pravima ne čujemo gotovo ništa, osim činjenice da se zalažu za stavove s kojima se pripadnici lijevo-liberalnih grupacija ne slažu. Čini se da je sve u duhu onog orvelovskog „argumenta“ iz djela Životinjska farma: „Četiri noge dobre, dvije noge loše“. Dalje od toga rasprava, nažalost, u ovome članku nije išla. Bojim se bi ovakav huškački pristup, nakon poziva na ujedinjenje Europe koji je papa Franjo u Europskom parlamentu uputio, mogao potaknuti izazivanje novih razdora i udaljiti nas od stvaranja ozračja dijaloga i međusobnog poštivanja. Iako, kako je već i rečeno, akademska vrijednost članka gotovo da ne postoji pa ne bi trebao izazvati veću pažnju kod onih koji se žele ozbiljnije baviti ovom problematikom. Ono što zasigurno ostaje kao problem sviju nas je činjenica što se udruge poput CESI financiraju državnim i gradskim novcem, kako bi radile na člancima kojima za cilj nije tolerancija i dijalog nego sukobljavanje s kako kažu „drugom stranom“.

Ako bismo mogli istaknuti nešto pozitivno na kraju ovog osvrta, to je poticaj svima onima koji su spremni založiti se na radu za zaštitu kulture života i promicanja obiteljskih vrijednosti u društvu da se još aktivnije založe u svojim nastojanjima da Hrvatska, kao i Europska unija, budu mjesta u kojima će se poštivati dostojanstvo svakoga života, te da se rad na njegovoj zaštiti treba uvijek temeljiti na ozbiljnom trudu oko kvalitetnog razumijevanja i iznošenja vlastitih stavova po ovome prevažnome pitanju. U suprotnome, mogli bismo ostaviti naše zakone, našu kulturu i našu civilizaciju na milost i nemilost jednostranog, često ideološkog, i zatvorenog mentaliteta koji želi isključiti zagovaranje za kulturu života iz javnog diskursa.

Ivo Džeba | Bitno.net


Objavljeno: 29. siječnja 2015.

Možda vam se svidi