Premijer Milanović i kršćanska terminologija: Bog krivac, Duh Sveti bespomoćan

Vlada

Premijerovi savjetnici trebali bi upozoriti svoga poslodavca da se ozbiljno približio granici uvreda svojim izjavama, koje olako ispaljuje poput kakvog kvartovskog frika, zaboravljajući očito da je na najisturenijoj poziciji u državi i da ležernosti i kolokvijalizmu, na kakav su možda naviknuli njegovi prijatelji i ukućani, nema mjesta u širokoj javnosti.

Ispalivši, naime, svoju posljednju “evanđeosku” izjavu da iz “krize nećemo izaći po Duhu Svetome, nego radom i inteligencijom”, premijer Milanović doista je uvrijedio sve kršćane. Ne samo katolike, koji su većina u ovoj zemlji i Katoličku crkvu, kojoj i sam po krštenju (ali ne i prakticiranju i vjerovanju) pripada, nego baš sve kršćane koji vjeruju da je Duh Sveti nedjeljivi dio Svetoga Trojstva te uz Oca i Sina upravlja svijetom i vijekom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Naravno, čovjek ne mora u to vjerovati i nitko ga ne sili. Barem su danas vremena drukčija, ali mora imati elementarnu pristojnost i mora znati da će njegova lakomislena poštapalica povrijediti nečiju dušu. Primjerice, upravo ovih dana u mnogim crkvama bit će “zaziv Duha Svetoga” za početak školske godine, u čemu će sudjelovati stotine svećenika, deseci biskupa i nadbiskupa te tisuće vjernika, učenika i njihovih roditelja. Neće se oni okupiti na nekoj livadi da bi dizali ruke k nebu i molili da padaju pečeni pilići, nego upravo da im se u školsko učenje i znanje ugradi dah Duha Svetoga, da im omogući da upravo “radom i inteligencijom” uspješno završe školovanje, pronađu kasnije posao, osnuju obitelji i žive normalnim životom.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Na tu premijerovu izjavu reagirao je tek Radio Vatikan, no zacijelo će se za koji mjesec osvrnuti i neki od biskupa, kao što je to učinio nedavno sisački biskup Košić poručivši mu da ni za Božić ne mora u crkvu.

Da je, kojim slučajem, premijer rekao da nam ni Alah ili Jahve ne mogu pomoći izaći iz krize, zamislite koju bi buru izazvao u javnosti, ako ne bi čak i kakvu fetvu ili optužbu za antisemitizam zaradio. No, opće je poznato da je danas u svijetu najlakše vrijeđati kršćanske svetinje i njima se izrugivati.

Premijer Milanović možda to nehotice čini. Premda malo prečesto, jer je sušu komentirao da je “Bog htio drukčije, velike su vrućine i sada će sve biti skuplje” ili kad je tijekom pregovora sa sindikatima kazao: “Neću se pojaviti kao Bog iz mašine…” A o poštapalicama “tako mi Boga”, “ne dao Bog” da se i ne govori, baš kao što je u razgovoru za televiziju kazao “taj djelić sekunde u kojem se život promijeni, to je u Božjim rukama.” I to sve kao deklarirani nevjernik, što je upravo kod mnogih vjernika sol koja dosoljava ranu, jer se najutjecajnija osoba u državi poigrava s njima nečim svetim kao s dječjom igračkom.

A kada se sve stavi u kontekst njegova lanjskog igrokaza s nedolaskom na susret s papom u HNK, pa ovogodišnjom “ispričnicom” s mise za domovinu, ukidanjem blagoslova na javnim ceremonijama, opće hajke protiv crkvenog financiranja i vjeronauka u školi te kršćanskih stavova o obitelji i braku, onda premijerovo (pre)često zazivanje imena Božjeg može zvučati kao opasna provokacija. I to ne samo vjerska nego i politička.

Darko Pavičić

S dopuštenjem autora preneseno s portala Vecernji.hr


Objavljeno: 4. rujna 2012.

Možda vam se svidi