MONS. BOŽE RADOŠ

Pogledajte kako će izgledati grb i geslo novog hrvatskog biskupa

Biskupsko geslo imenovanog varaždinskog biskupa Bože Radoša je „Služiti radosno Gospodinu“.

Foto: Siniša Conar, Varaždinska biskupija

1. Grb varaždinskog biskupa, mons. Bože Radoša, ima štit podijeljen na tri polja: crveno, plavo i zeleno. Ispod štita nalazi se biskupsko geslo: ‘Služiti radosno Gospodinu’ (Servire Domino gaudenter). Znakovne sastavnice u poljima grba su srebrne boje, a raspoređene su tako da se svaku od njih može čitati na dvije razine: na razini zemaljske povijesti i na razini povijesti spasenja.

Čitajući s lijeva na desno, lako je uočiti da je između crvenog i plavog polja, kao poveznica, istaknut srebrni križ. Na crvenom polju, ispod lijevoga kraka križa, nalazi se kruna. Na plavom polju, ispod desnoga kraka križa, ispisan je monogram Bogorodičina imena ‘Maria’, dok se ispod tih dvaju polja, na zelenoj podlozi – dvije valovite crte. Gledajući koloritnu cjelinu, osjeća se uravnoteženost i skladna uokvirenost zelenom bojom koja povezuje donje polje na štitu te redovite prepoznatljive sastavnice biskupskoga grba: zeleni šešir i zelene kićanke.

Izneseni opis, izrečen samo nabrajanjem elemenata, zahtijeva podrobnije tumačenje njihova izbora. Biskupski je grb znakovni sažetak, odraz identiteta osobe i službe, ali je i poruka, poziv, molitva i poslanje. Ne zaboravljajući dvije razine čitanja pojedinih znakova – povijest svijeta i u njoj djelovanje Božje milosti, približimo svaki od elemenata.

2. Na lijevo crveno polje smještena je kruna, oblikovno stilizirana tako da upućuje na krunu iz grba Tomislavgrada, odnosno na kraj za koji se predajom veže krunidba kralja Tomislava. Tu se spaja slika zemaljskoga kraljevstva, ali i rana povijest hrvatskog naroda te kraj u kojemu je rođen biskup Radoš. Rodno mjesto biskupa Bože zove se Crvenice čime je još istaknutija vrijednost crvene boje. Poveznica s Varaždinom leži i u činjenici da je i Varaždin ‘kraljevski grad’, važno središte i sjedište u očuvanju opstanka hrvatske državnosti tijekom turskih osvajanja, a u 18. stoljeću nakratko i glavni grad Hrvatske.

No, taj unutarpovijesni sloj dobiva svoj puniji smisao u duhovnoj interpretaciji koja ističe Božje gospodstvo i vladavinu, te naročito Krista, Kralja svega stvorenoga, čija je vladavina u služenju, u poniznosti i poslušnosti Očevoj volji, sve do pobjede nad grijehom i smrću križem i uskrsnućem. To je kruna Božjega kraljevanja koje se očituje u konkretnoj povijesnoj zbilji. Znakovito je i to da je biskupsko ređenje varaždinskog biskupa slavljeno na svetkovinu Krista Kralja.

Crvena boja u ikonografiji ima višestruku značenjsku primjenu. To je boja djelovanja. Ona se ističe, nameće i zahvaća. Kao takva, znak je oduhovljene djelotvorne ljubavi u kojoj prepoznajemo životvornost Duha Svetoga. Zbog snage toga govora, naći ćemo ju kao boju Kristove tunike i odjeće mučenika, kao boju plašta Majke Božje ili arkanđela Mihaela, kao boju serafina koji gore ljubavlju za Boga. Bez obzira što ju nalazimo i kao boju ljutnje, srdžbe, prijetećeg ognja, ona je, posebice na Zapadu, boja teološke krjeposti ljubavi. U najvećem Kristovu poniženju, kada više nije čovjeku nalik, objavljuje se kao Kralj. To je boja njegova kraljevstva – kraljevstva istine, života, svetosti, pravde, ljubavi i mira.

3. Na desnom plavom polju nalazi se monogram – znakovna kratica imena naše nebeske Majke ‘Maria’, onako kako se često pojavljuje u razdoblju baroka, odnosno, u vremenu koje je ostavilo svoj dragocjeni, prepoznatljiv i njegovan katolički kulturalni pečat u Varaždinu i cijeloj biskupiji.

Otajstvo Utjelovljenja i Marijina udjela u Otkupljenju duboko prožima hrvatski vjernički puk, tako da se nalazimo u lijepoj podudarnosti naslova crkava: katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije i biskupove rodne župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, Seonice.

Marija je uzor pouzdanja u Gospodina i služenja („Evo službenice Gospodnje“). Ona je prihvatila Božji plan i postala Majkom utjelovljene Božje Riječi – Radosne vijesti. Prepoznaje svoju neznatnost, ali i Božju neizrecivu veličinu; ljubavlju se zauzima da zaživi i preživi radost, ne zaboravljajući riječi anđela Gabrijela da „Bogu ništa nije nemoguće“. S križa je nama dana za Majku i ostaje s Crkvom, prateći nas u našim povijestima s Bogom, upisana u sva trpljenja i čežnje za vječnom domovinom na nebesima.

Plava boja s nekoliko svojih upečatljivih nijansi (kao što su kraljevska ili azurna, zagasita ili tirkizna plava), u ikonografiji je viđena kao ‘najduhovnija’; ostavlja dojam dubine i spokoja. U zapadnoj liturgijskoj umjetnosti često je alegorija vjere, tako bliske ne samo Marijinu raspoloženju kao poticaj svim vjernicima, nego i kao usmjerenost prema nebeskoj ispunjenosti. U ikonografskim prikazima, plava je boja Kristova plašta, Marijine odjeće, kao i odjeće apostola.

4. Na donjemu, zelenom polju upisane su dvije valovite crte. Na razini tumačenja koje gleda zemaljske vrijednosti, taj znak upućuje na krajobraznu i zemljopisnu odrednicu ljepote dijelova Varaždinske biskupije, u uzvisinama Ivanščice i Kalničkoga gorja, u bregovima i brežuljcima Međimurja i Zagorja, u ravnici Podravine, u prirodnim ljepotama jezera, potoka i rijeka, pri čemu su najdojmljivije i za život važne Mura i Drava.

Zelena boja u ikonografiji je boja duhovne obnove i plodnosti. Priziva u svijest proročke riječi o mladici (Izaija) koja klija, naviještajući Kristov dolazak. Zbog toga su tom bojom označeni proroci, a na istome je tragu u govoru zapadnog kršćanstva zeleno – boja teološke krjeposti nade te je  nerijetko korištena i kao simbol oslobođenosti i oproštenja grijeha.

Čitajući stvoreni svijet i povijest prisutnošću milosti, gibanje vodâ misao odvodi na početke Stvaranja, kada je Duh lebdio nad vodama. Vodi nas do Potopa i obnove svijeta, do koraka slobode naroda kroz Crveno more, na izvor vode iz pustinjske stijene, do Isusova i našega krštenja po kojemu smo umrli grijehu, da bismo živjeli Bogu. Vodi nas pod križ do otvorenoga boka iz kojega proviru otajstva Crkve, vrelo euharistije iz kojega struji rijeka života, novo nebo i nova zemlja. Zemaljske tvari postale su u Kristu, snagom Duha i Riječi, nositeljice milosne blizine. I nije moguće biti kršćanin pritjelovljen Kristu, a ne poštivati stvoreno.

Grb je u tom dijelu s lijeva i zdesna ‘otvoren’. Jedna se biskupska služba smješta u cjelinu povijesti Crkve. Ona je tek dio dužeg tijeka, u zahvalnosti za prijašnje i s pouzdanjem u buduće. U toj povijesti ništa i nitko nije isključen. Stvarnost i ljudi, koji su uronjeni u tijek vremena, nose u sebi čežnju za puninom; neprestano traže nadilaženje smrtnosti te dioništvo u vječnosti. To je ostvarivo jedino po Kristu, s Kristom i u Kristu. U tom prostoru ljudskosti nalazi se prisutnost Crkve, kršćana koji služenjem svjedoče radost kojoj je temelj u Božjoj ljubavi.

5. U povijesti spasenja Kristov križ je povezao i pomirio nebo i zemlju, božansko i ljudsko. Nakon trpljenja i smrti, Križ je uzdignut kao proslava i sjaji kao znak pobjede Uskrsloga. U grbu je kao poveznica i pomirnica, ali i kao otvorenost novog obzora.

Za prikaz u grbu uzet je oblik križa s osam vrhova (s po dva na svakom kraku) koji podrijetlom seže još u VI. stoljeće, ali je najviše korišten od XI. stoljeća, povezan naročito s viteškim redovima. Takav ga oblik približava osmokrakoj zvijezdi. U simbolici osam vrhova lako se čita bogatstvo simbolike broja osam u Bibliji, koji redovito označuje preobraženost, život onkraj kategorija prolaznosti, novost koje smo dionici po Kristovoj prisutnosti među nama i u nama.

Trag kršćanstva na području Varaždinske biskupije može se pratiti od prvih stoljeća do danas. Uz već spomenuto barokno razdoblje, dragocjena je baština koja je preživjela stoljećima iz vremena vitezova reda sv. Ivana (ivanovaca, hospitalaca), u čijemu je grbu upravo takav križ. On je ovdje više od reminiscencije prošlosti srednjega vijeka. On govori o kršćanskoj kulturi građenoj na ljubavi prema bližnjima, na milosrđu i nesebičnosti prema najpotrebitijima, kao što su bolesni i na razne načine isključeni.

Broj osam neposredno se tiče osmoga dana, kao dana novoga Stvaranja; dana Uskrsnuća i slavlja euharistije koja nam daje predokus neba. To je broj Blaženstava koja nam daruje Isus (usp. Mt 5, 1-12). To je mogući izraz nekih od važnih kršćanskih krjeposti: pobožnost, iskrenost, vjernost, hrabrost, čast, solidarnost, poštovanje, ustrajnost. Nekadašnji su vitezovi u tome broju razmatrali osam načela koja i nama danas mogu biti smjerokaz: duhovnost, jednostavnost, poniznost, sućut, pravednost, milosrđe, iskrenost i podnošenje trpljenja.

Osobito se u križu ostvaruje smisao tijeka ljudske povijesti i povijesti spasenja, a ovdje je posebno istaknut luk povijesti Crkve u Hrvata od srednjeg vijeka preko baroka, do naše suvremenosti u kojoj djeluje ista Božja snaga, pozivajući nas da ne zaboravimo da je služenje Gospodinu izvor radosti, preobrazbe i vječnoga života.

6. Zaokruženost triju temeljnih boja – crvene, plave i zelene, postaje troplet krjeposti – ljubavi vjere i nade, pri čemu nije važno odakle se započinje, jer na kraju ostaje to troje, ali je najveća među njima ljubav (usp. 1Kor 13).

Na tom je tropletu nekoliko simbola koji pobuđuju puno asocijacija, ali ne bismo smjeli previdjeti da se ne radi samo o obilježjima biskupske službe, nego o pozivu svakog kršćanina koji u Kristu, pod znakom proslavljenoga križa, živi svoju ucijepljenost u Spasitelja, u kojemu su svaka kršćanka i kršćanin dionici njegova proroštva, svećeništva i kraljevanja, da bi zajedništvu Crkve radosno služili Gospodinu.

mons. dr. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

IKA | Bitno.net


Objavljeno: 20. studenoga 2019.

Možda vam se svidi