‘Ljubiti bližnjega! To je možda najteži križ, ali ga svi moramo nositi’

draga braćo i sestre,

„Hoće li tko za mnom, – kaže Isus – neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.“

Slaveći spomendan svetog Marka, zaštitnika Bjelovarsko-križevačke biskupije, ne možemo ne prisjetiti se ovih riječi koje su pročitane u Evanđelju koje je danas naviješteno.

To je iskustvo našega sveca, koji je svakog dana nosio svoj križ sve do kraja, koji se odrekao samoga sebe do te mjere da je svoj život dao za Krista i slijedio ga je kao misionar u obližnju zemlju Slovačku.

„Hoće li tko za mnom…“

Isus nikoga ne prisiljava, nismo dužni slijediti ga. U protivnom ne bi rekao: „Hoće li tko za mnom“, nego: „Morate ići za mnom.“

Isus je prolio svoju krv za sve i tako su svi postali dionici njegova spasenja. On je jedini spasitelj čovječanstva. Nitko se ne spašava bez Kristove žrtve na križu. Međutim, jedno je biti spašen krvlju koju je Krist prolio na križu, a drugo je „biti njegovi učenici“.

Drugim riječima, ako se svi spašavaju zahvaljujući Kristu, nisu svi „dužni“ biti njegovi učenici: „Hoće li tko za mnom…“

Zašto onda slijediti Krista ako se mogu spasiti i oni koji nisu zainteresirani ili ga čak ni ne žele slijediti? Što dobivamo mi koji smo spremni uzeti svoj križ, kako to On od nas traži, ako želimo biti njegovi učenici?

To su se pitali već prvi Isusovi učenici. Jednoga ga je dana sveti Petar upitao: „A mi, koji smo zbog tebe sve ostavili, što ćemo za to dobiti?“ (usp. Mt 19, 27).

Onima koji su mu postavili to pitanje, Isus je odgovorio obećanjem vječnog života i stostrukom mjerom već na ovoj zemlji, ali zajedno s progonstvima… i križem!

Ne postoji alternativa: ako želiš slijediti Isusa, moraš uzeti svoj križ, moraš se pripremiti da ćeš biti neshvaćen, možda čak i progonjen.

Ali „svoj križ” ne biram ja, to je onaj koji je Bog u svojoj otajstvenoj ljubavi dopustio da postane moj. To je križ koji nosim, možda već dugo vremena, zbog nekog nedostatka, bolesti, slabosti, ili je to onaj koji mi danas stiže: nesreća, neuspjeh, bilo kakva protivština.

Naš križ je oltar na kojemu svakodnevno prinosimo svoj život.

To je kao drvo za žrtvu koje je Izak, sin Abrahamov, nosio na brdo. To je žrtva koja nikada nije bila prinesena jer, čuli ste u prvom čitanju, anđeo je intervenirao i zaustavio Abrahamovu ruku i poštedio život njegovom sinu, zamijenivši Izakovu žrtvu žrtvom janjeta.

Janje! „Evo Jaganjca Božjega“, kaže svećenik svakog puta kada slavi misu. To janje, koje je zamijenilo Izaka, simboliziralo je Isusa koji će se žrtvovati za nas, za mene, za tebe, za sve. On i danas želi da uzmemo svoje drvo, svoj križ i s njime se popnemo na brdo. I danas Isus stavlja na kušnju našu vjeru, kao što je kušao vjeru Abrahama i Izaka. Naš je križ velika kušnja naše vjere!

Mnogo puta ne znamo zašto patimo. Ne znamo kako će završiti. Moramo imati povjerenja i vjerovati da je iza boli uvijek Božja ljubav i da će njegova ljubav pobijediti.

Stoga imaj povjerenja, uzmi svoj križ, kakav god on bio, kao što je to učinio Izak.

Gospodin će, doista, providjeti; već je providio!

Isus nam govori: „Hoće li tko za mnom…“, neka zna da se ja uspinjem na Kalvariju.

Uzmi svoj križ, kao što sam ga ja uzeo, kao što ga je Izak nosio prije mene, ali sjeti se da sam ja Jaganjac!

Isus nas ne želi prevariti.

Obećao nam je radost, puninu radosti, obećao nam je vječni život, ali ne skrivajući da ga moramo slijediti na križnom putu.

Ima jedan posebno težak križ, možda najteži, ali koji svi možemo i moramo nositi: to je ljubav prema bližnjemu! Da, ljubiti bližnjega ima svoju cijenu. Zahtijeva da poništimo sami sebe. Da drugoga stavimo ispred sebe. To je tipičan križ onih koji žele biti Isusovi učenici.

„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13). Ljubiti bližnjega kao samoga sebe, štoviše, više nego samoga sebe, sve do davanja vlastitog života. To je križ koji Isus stavlja na leđa onih koji ga žele slijediti.

Ljubiti i one koji nas mrze, naše neprijatelje.

Najveći je križ tamo gdje je najveća ljubav, ona junačka.

„Ja to ne mogu učiniti, jednostavno ne mogu!“ Ne brini se, Isus kaže: „Ako hoćeš…“, ali ne moraš. No, zapamti: „Ako ljubite samo one koji vas ljube, kakva li vam plaća?“ Ako želiš puninu radosti već na ovoj zemlji, uzmi taj križ. Vidjet ćeš da će se pretvoriti u sladak jaram i lako breme.

Mučenik kojega danas slavimo, sveti Marko, rodom je iz ovog kraja i podsjeća nas da nasljedovati Isusa nije šala. Ne moramo, ali ako želimo… moramo biti spremni dati svoj život i za one koji žele našu smrt.

Naravno, čak su i učenici razmišljali o tome da se povuku. Kada je govorio o Euharistiji i rekao da ćemo ga jesti kao kruh; kada je počeo govoriti o križu i o tome da će on sam umrijeti nasilnom smrću, učenici su rekli: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ (…) i „otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime“ (Iv 6, 60. 66). I što Isus čini? Pušta ih da budu slobodni, uvijek: „Ako hoćeš…“ „Reče stoga Isus dvanaestorici: ‚Da možda i vi ne kanite otići?‘ Odgovori mu Šimun Petar: ‚Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!‘“ (Iv 6, 67 – 68). Isus nije spustio letvicu da bi ih uvjerio da ostanu, ali Petar je shvatio da nema ničeg boljeg. Slijediti Isusa je zahtjevno, ali samo On ima riječi života vječnoga.

Samo po križu dolazimo do slave uskrsnuća.

To je zakon pšeničnog zrna koje ne daje plod ako prvo ne padne na zemlju i umre.

To je zakon Uskrsa.

U današnjem smo Evanđelju čuli: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.“

Mi mislimo da je za sreću potrebno posjedovati, biti bogat, dok s druge strane davati znači uskraćivati sebi i gubiti. No, to nije točno: jer davati znači obogaćivati se.

Tko ne daje, gomila dobra na ovoj zemlji, ali „što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?“ (Mk 8, 36).

Naprotiv, onaj koji daje, skuplja blago na nebu i postaje svijetli primjer potomstvu.

Najveći dar je upravo dar života.

Na to nas podsjeća sveti Marko, koji je radije, bez kompromisa, dao svoj život nego napustio svoje stado i koji nam je i danas uzor.

U propovijedi na misi njegove kanonizacije sveti Ivan Pavao II. je rekao: „Danas se sa zahvalnim udivljenjem sjećamo ove trojice odvažnih svjedoka Evanđelja (zajedno s Markom proglašeni su svetima i Stjepan Pongráczi i Melkior Grodziecki – obojica isusovci, jedan Mađar, a drugi Poljak), koji su u trenutku iskušenja odoljeli laskavim riječima i mukama. Radije su pošli u smrt nego se odrekli vjere i vjernosti Kristu i Crkvi. Ovo njihovo vrhunsko svjedočanstvo blista pred nama kao svijetli primjer evanđeoske dosljednosti, koju valja imati pred očima u teškim i opasnim odlukama kojih ni danas ne nedostaje“ (iz propovijedi na misi proglašenja svetima, 2. srpnja 1995.).

Molimo svetog Marka Križevčanina da nam pomogne da imamo hrabrosti slijediti Krista, uzimajući svakog dana svoj križ, posebno napor koji moramo uložiti ljubeći svoga bližnjega. Tako ćemo pronaći sreću već na ovoj zemlji, a potom i život vječni.