Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša dao je veliki intervju za Večernji list u kojem se osvrnuo na brojna pitanja poput rodne ideologije, progona kršćana, stanja moderne teologije i vlastitog rada u Zagrebačkoj nadbiskupiji. U nastavku prenosimo dijelove intervjua.

O ismijavanju Euharistije na OI

Malo je događaja u svijetu za koje je čovjek mogao donekle biti uvjeren da će nositi pozitivnu poruku mira i zajedništva kao što je to s Olimpijskim igrama. Zato je mnoge i iznenadilo, ali i sablaznilo, to da se vrijeđanje kršćanskih svetinja – Isusove Posljednje večere s apostolima – dogodilo na svečanosti otvorenja Olimpijskih igara u Parizu. S pravom su najprije reagirali francuski biskupi, zatim brojni drugi, a nedavno je došla i osuđujuća reakcija Svete Stolice. Iako bi se iz svetogrdnoga incidenta na otvaranju Igara moglo mnogo toga iščitati o onome što se naziva utjecajem „glavne struje“ na suvremenu kulturu, želio bih svratiti pozornost na to kojom se lakoćom ideologije mogu poigravati, to jest manipulirati pojmovima. Naime, ismijavanje Euharistije i ono što su ne samo katolici nego i druge vjerske zajednice prepoznale kao notorno vrijeđanje, organizatori svečanosti otvorenja nazvali su tek „interpretacijom slike“ i „umjetničkim slobodama“. No izvorna Da Vincijeva freska „Posljednje večere“ nije zamišljena kao neka interpretacija zajedništva Isusa s apostolima na Veliki četvrtak nego kao umjetnički prikaz ustanovljenja Mise kojim se ljude trebalo učvrstiti u vjeri. Očitovati mržnju prema kršćanskim vrijednostima, diskriminirati i rugati se katoličkim svetinjama pod plaštem pojma „interpretacije“ i „umjetničkih sloboda“ slično je onima koji sustavno maltretiraju druge i nanose štetu, a kasnije se brane da su se samo šalili i da su zapravo dobri jer, eto, nikoga nisu udarili.

Način na koji se postupilo u Parizu prilično je nemaštovit i nazadan, pogotovo usporedi li ga se s događajem od prije dvije tisuće godina kada je sveti Pavao želio širiti kršćanstvo u kolijevci olimpijskoga duha, u Ateni, među Grcima. Tada mu nije na pamet palo ismijavati antička božanstva. Naprotiv, pohvalio je bogoljubnost Grka i nježno rekao: „Prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem“. U Parizu se dogodilo suprotno toj pavlovskoj suptilnosti i nenametljivosti, što mnogo govori o karakteru ideologije koja stoji iz svega toga.

Rodna ideologija

Za nas kršćane sloboda je dar Božji koja nam omogućuje slobodno darivanje drugome u ljubavi, odricanje od samog sebe radi drugoga, a ne traženje apsolutne autonomije koja vodi u besplodan subjektivizam i individualizam. Promicanjem shvaćanja roda koji je odvojen od spolne danosti, a što posljedično dovodi do mnoštva rodnih identiteta (queer) kao samodoživljaja sebe, nameće se antropologija koja ima ideološka obilježja.

Za Crkvu je neprihvatljiva rodna ideologija koja nastoji zanijekati najveću moguću razliku između živih bića: onu spolnu. Zamišlja se društvo bez spolnih razlika te isticanjem da muški i ženski rod više nije utemeljen na biološkom spolu, nego se razvija unutar određenoga društvenog konteksta te kao takav podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima, dolazi se do istinskog odmaka od antropološki utemeljenog poimanja braka kao naravne zajednice muškarca i žene. Spomenuta deklaracija Dignitas infinita jasno ističe kako je neprihvatljivo da se takve ideologije nameću kao neko jednoumlje koje određuje također kako treba odgajati djecu. „Ne smije se zaboraviti da se biološki spol (sex) i društveno-kulturna uloga spola (gender) mogu razlučiti, ali ne i odijeliti“ (br. 59). Stoga se moraju odbaciti svi oni pokušaji koji zamagljuju upućivanje na neuklonjivu spolnu razliku između muškarca i žene: „ne možemo odvojiti ono što je muško i ono što je žensko iz Božjeg djela stvaranja, koje prethodi svim našim odlukama i iskustvima, i gdje postoje biološki elementi koje je nemoguće ignorirati“ (Amoris Laetitia, br. 286). Svaki čovjek, tek kada može prepoznati i prihvatiti tu različitost uzajamnosti, postaje sposoban u potpunosti otkriti sebe, svoje dostojanstvo i svoj identitet.

Uvođenje rodnih studija

Neprihvatljivo je nametanje određenih obrazovnih i studijskih programa, programa spolnog odgoja, kao i zakonodavnih usmjerenja kojima se promiče poimanje osobne samosvijesti koji su korjenito odcijepljeni od bioloških razlika između muškarca i žene (usp. Amoris Laetitia, br. 56) kao i programa spolnog odgoja koji se usredotočuju samo na to kako se „zaštititi“. Takav „tehnički“ pristup prenosi negativan stav prema naravnoj prokreativnoj svrsi spolnosti te istovremeno promiče i agresivni narcizam umjesto prihvaćanja drugoga (usp. Amoris Laetitia, br. 283). Drugim riječima, neprihvatljiva je svaka ideologija roda i rodnih teorija koje su suprotne Božjem stvoriteljskom planu i razdvajaju spol i rod ili se spol reducira samo na biološku, reproduktivnu razinu. Naime, teorije koje reduciraju spol samo na reproduktivnu razinu i ne dokidaju spolnu razliku kao rodna ideologija, također u sebi kriju zamjetnu ideološku podlogu. Takve teorije, pod vidom promicanja prava žena, najčešće nadahnute feminističkim ili neomarksističkim ideologijama, brak promatraju kao zapreku za ženino ostvarenje te joj istovremeno oduzimaju njezino naravno usmjerenje prema majčinstvu. Uime oslobođenja žene od „bračne potlačenosti“ i omogućavanja „prava žene na karijeru“ promiče se njezino pravo na izbor, odnosno pravo na pobačaj, zagovara se dostupnost i pravo na sve oblike kontracepcije, itd. Crkva smatra da je to zapravo novi način porobljavanja žena, a ne njezino oslobođenje. To nikako ne znači da Crkva osporava ženama da se ostvare na raznim područjima života: političkom, društveno-socijalnom, gospodarskom ili nekom drugom.

Problem današnjih teologa

Tijekom povijesti Crkva je iznjedrila velikane i stupove teološke misli, poput sv. Augustina, sv. Tome Akvinskog ali i mnoge druge crkvene naučitelje. Prošlo stoljeće također su obilježili mnogi veliki teolozi, a osobito bih istaknuo papu Benedikta XVI. koji je obilježio teologiju posljednjih desetljeća. Međutim, važno je opaziti da su svi veliki teolozi bili, prije svega, ljudi vjere i molitve. Upravo su iz tog kontemplativnog iskustva stvarali teološku misao, odnosno, znanstvenim metodama proučavali što Bog govori čovjeku. Problem današnje teologije je možda upravo u tome što danas gotovo više nema takvih teologa s dubokim vjerskim iskustvom. Teološki radovi više se pišu u svrhu akademskog ili znanstvenog napredovanja profesora teologije, a premalo kao iskustvo vjere koje oplemenjuje svagdašnji život i pruža odgovore na suvremene izazove. Papa Franjo je stoga istaknuo da u središte teološke misli treba staviti narod i osluškivati njegove poteškoće i probleme. Kultura odbačenih i obespravljenih treba postati temelj za teologiju koja će polaziti od konkretnog života i potreba ljudi. Teolog je pozvan izaći na periferije, osluškivati i potom oblikovati teološku misao koja će usmjeriti životnu stvarnost prema Evanđelju. U tom kontekstu mogu spomenuti kako će se u Rimu sredinom prosinca ove godine na poticaj Dikasterija za kulturu i obrazovanje održati znanstveni simpozij na kojem će se raspravljati o budućnosti teologije i suvremenim izazovima na koje je teologija pozvana odgovoriti.

Cijeli intervju možete pročitati u tiskanom izdanju Večernjeg lista