EVANGELIZACIJA NA MARGINAMA

Kuća utočišta u Rijeci jedinstvena je priča: dnevno skrbi o 70 siromašnih, a osim za tijelo brine se i za duh

Kuća utočišta udruge Depaul Hrvatska, koju vodi sestra Veronika Mila Popić, već se godinama brine “o tijelu i duhu” beskućnika grada Rijeke: “Moj je način na početku neizravan. Osjećam se pozvanom prvo ih ljubiti jer oni već po habitu znaju tko sam. I važno je da preko naše dobrote vide da ih Bog ljubi. Kada dođu do svoje biti, kada osjete da su ljubljeni i primljeni onda možemo ići dalje”

Kuća utočišta, sestra Veronika Mila Popić

Kuća utočišta u Rijeci – korisnici, zaposlenice i sestra Veronika Mila Popić/Foto: Marin Škarica

U noći sa 7. na 8. prosinca četrdesetak Riječanki i Riječana, među njima i neki poznati, provelo je “Jednu noć pod zvijezdama” – spavajući u vrećama na ulicama “Grada koji teče” sudjelovali su u globalnoj akciji podizanja svijesti o problemu beskućništva.

Nećemo ovdje, doduše, detaljno izvijestiti o toj akciji ili surovoj realnosti koja je pritom šokirala one koji život gledaju kroz ružičaste naočale. To je već za Novi list, u gotovo ispovjednom tonu, majstorski napisao Edi Prodan – jedan od sudionika.

Onima koji žele naturalističke uvide u beskućničku svakodnevicu, a kojoj je više puta svjedočilo i nekoliko članova redakcije Bitno.neta, ostavljamo gornji tekst. Mi vam donosimo priču o onima koji iza tog projekta stoje, osobama koje su prepoznale Božji poziv te se u miru njegova provođenja u djelo brinu o “sjenama” naših gradova.

Kuća utočišta

U Rijeci tema beskućništva nije strana. Već godinama brojne udruge i pojedinci rade na senzibiliziranju javnosti za to pitanje. Pritom tu valja spomenuti Franjevački svjetovni red koji je otvorio “Ruže sv. Franje”, prvo prihvatilište za beskućnike u gradu. FSR je pokrenuo i projekt “Uličnih svjetiljki”, časopisa od čije prodaje dio financija ide direktno beskućniku-prodavaču, a koji je prepoznat na nacionalnoj razini.

Spomenimo pritom i Socijalnu samoposlugu, zatim prihvatilište Oaza kojim upravlja istoimena udruga te Kuću utočišta koju u sklopu samostana Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog vodi udruga Depaul Hrvatska, organizator “Jedne noći pod zvijezdama”.

“Sestre su u Rijeku došle 1858. i odmah se susrele s problemom beskućništva. Naime, bolnica u kojoj su djelovale bila je podijeljena na odjel za regularne bolesnike te ubožnicu u kojoj su se nalazili siromasi i napušteni”, priča nam sestra Veronika Mila Popić, direktorica Depaul Hrvatska te voditeljica Kuće utočišta.

Kuća utočišta

Samostan Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog i Kuća utočišta/Foto: Marin Škarica

Sestra Veronika posljednje je tri godine potpuno posvetila radu s beskućnicima, dodatno razvijajući jednu od karizmi svog reda. No premda je skrb o njima prisutna već više od 160 godina, naša sugovornica istaknut će kako je jedna od bitnih prekretnica bila Domovinski rat.

“Tada je veći broj ljudi došao u Rijeku, osobito iz krajeva koji su stradali u ratu. Sestre su kuhale za njih, no nezavidna situacija potaknula nas je da počnemo intenzivnije promišljati o pružanju sustavnije i organiziranije pomoći. Kako omogućiti mjesto dostojanstvenog obroka, i proširiti svoju djelatnost. Sljedeći je korak bila izgradnja Kuće utočišta, 2007. godine.”

Broj beskućnika i korisnika Kuće polako je rastao što je nakon deset godina zahtijevalo novi iskorak.

“Osjetile smo da smo došle do točke kada je potrebno učiniti i korak dalje. Bog nas je pozivao na nešto više, na proširenje djelatnosti, na cjelovitije služenje čovjeku.”

Svoju ulogu tu je odigrala i sestra Veronika.

“Sudjelovala sam u radu jednog povjerenstva unutar Vinkovske obitelji (skup svih ogranaka koji slijede karizmu sv. Vinka Paulskog, op. a.) i tu sam upoznala osobu koja radikalno, po mom mišljenju, kao laik živi vinkovsku karizmu te stvara projekte cjelovite pomoći za beskućnike, u onome duhu koji i mi sestre živimo. Tako je započeo dijalog između vinkovske organizacije Depaul International i nas sestara u Rijeci koji je potrajao iduće tri godine, tijekom kojih smo zajednički promišljali što i kako napraviti.”

Rezultat toga je Depaul Hrvatska, ogranak svjetske Depaul organizacije koja na globalnoj razini pomaže beskućnicima već više od trideset godina. Sestra će reći kako su uspjele implementirati know-how i umreženost koje im je Depaul pružio sa služenjem i identitetom njihove redovničke zajednice.

‘Ne bavimo se aktivizmom’

Kuća utočišta izgrađena je 2007. s gornje strane samostana sestara milosrdnica. Kompleks – koji uključuje i “Kuću sestre Žarke”, smještaj za onkološke bolesnike koji na terapije u riječku bolnicu dolaze iz drugih krajeva – nalazi se u blizini Medicinskog fakulteta u Rijeci, iznad Potoka (starog talijanskog rezidencijalnog dijela ispunjenog zgradama dojmljive arhitekture). 

Utočište dnevno opslužuje 70-ak beskućnika i ostalih osoba na margini društva kojima pruža hranu, mogućnost tuširanja, ali i vjersku poduku.

“Mi se ne bavimo aktivizmom”, reći će sestra Veronika, “već slijedimo sv. Vinka koji kaže da moramo djelovati tjelesno i duhovno.”

Sestra Veronika Mila Popić

Sestra Veronika Mila Popić/Foto: Marin Škarica

Prolaskom kroz vrata Kuće stupate u prostranu blagovaonicu s kuhinjom. Stolovi su položeni uz staklenu stijenu koja gleda na malo, ali lijepo uređeno dvorište. Ponad blagovaonice, u maloj “kocki” nalazi se ured. Stepenicama se spuštamo u podrum zgrade gdje se nalaze ostale prostorije. One uključuju tuš kabinu, ormare za osobne stvari beskućnika, praonicu rublja, prostoriju s televizorom te malu učionicu s knjižnicom.

Naša sugovornica otkriva kako beskućnici kod njih mogu dobiti besplatnu pravnu pomoć koju im u sklopu Pravne klinike nude studenti zagrebačkog Pravnog fakulteta. Također su im dostupne usluge medicinske sestre, liječnice, zubara, pedagoginje, ali i psihosocijalna pomoć. Vjerski dio obuhvaća, pak, vjeronauk i hagioterapiju.

Za vjersku poduku zadužena je Petra Štokić, mlada vjeroučitelja iz Kostrene koja predaje u dvije riječke osnovne škole.

“Ovo je treća godina da sudjelujem u radu Kuće utočišta, a druga u kojoj beskućnicima, koji to žele, držim vjeronauk”, govori nam Petra.

Njezino poznanstvo sa sestrom Veronikom seže u gimnazijske dane. Petra je bila učenica Salezijanske klasične gimnazije, a sestra profesorica engleskog jezika.

“Zajedno smo osnovale i Marijansku vinkovsku mladež, koja kroz pomaganje i volontiranje njeguje karizmu sv. Vinka.”

Tako se uključila i u djelovanje Kuće utočišta pronašavši mjesto u kojem svoje talente može staviti u službu.

“Važno je da volonteri koji dođu ovdje pronađu način na koji će iskoristiti svoje darove. Moj je prvenstveni poziv onaj teologa i vjeroučitelja zbog čega sam, u dogovoru sa sestrom, započela s vjerskom podukom beskućnika.”

Vjeronaučni susreti održavaju se nedjeljom u 13 sati, najčešće u blagovaonici koja na taj dan ne vrvi korisnicima u potrazi za toplim obrokom.

Petra Štokić u razgovoru s našim novinarom/Foto: Marin Škarica

“Nedjeljom se dijele paketi s hranom, tako da jedna volonterka i ja podijelimo ručak, a potom slijedi kateheza.”

Petra će priznati kako evangelizacijski i vjerski rad s marginaliziranim skupinama potpuno odudara od onoga u sigurnosti osnovnoškolske učionice.

“Bila sam potpuno nespremna za ono što me dočekalo. Umjesto djece od 7. do 10. godine, počela sam poučavati ljude koji imaju specifične životne okolnosti i odnos s Bogom. Nema knjige i teologije koji te mogu pripremiti na to. Ljudi su znali ovdje plakati, ljutiti se i svađati s Bogom, njihova vjera je konkretna, aktivna, borbena… Koliko puta nisam imala odgovor na njihova pitanja. Iskustvo rada s njima prvenstveno je mene izmijenilo.”

Petra je organizirala kateheze tako da u vremenu kroz godinu obrađuju Isusove susrete s ljudima, dok su velika vremena poput korizme i došašća tematski koncipirana.

“Cilj mi je bio da korisnici shvate kako ne postoji ta životna situacija ili stupanj ljudske bijede koji Krist nije dotaknuo te, ušavši u nečiji život, obratio ga i promijenio.”

Susreti obično započnu molitvom, nakon čega slijedi čitanje Evanđelja i razgovor.

“Kad smo krenuli s vjeronaukom sudjelovalo je od sedam do deset korisnika, danas ih dolazi petnaestak.”

Petra dodaje kako su odnedavno uspjeli pronaći duhovnika koji će dodatno obogatiti vjerski rad s beskućnicima. Radi se o Tomislavu Faletaru, franjevcu iz Trsatskog svetišta, koji će za beskućnike održati i adventsku duhovnu obnovu u Kući utočišta. 

“Na duhovne obnove obično dođe oko 30 korisnika”, reći će Petra i dodati kako na onim korisnicima koji dolaze na vjerske aktivnosti uočava pozitivne promjene. 

“Te su promjene male, ali postojane. Problem je što Kuća radi od 8 do 20 sati, a nakon toga korisnici se vraćaju na ulicu koja ih povede u svom smjeru. Oni su i dalje u svojim ovisnostima, ponekad mi dolaze i alkoholizirani na vjeronauk. No ono što zamjećujem su mirnoća, radost i promišljanje na koje ih potiču teme koje obrađujemo.”

Dodajmo kako dvadesetak korisnika svakog dana u 12 sati zajednički moli krunicu u prostorijama Utočišta.

“U podne započnemo s molitvom Anđeo Gospodnji, a potom slijedi krunica. Svaku deseticu predvodi druga osoba”, govori nam Zoran Čupić, jedan od korisnika.

U kratkom razgovoru Zoran će nam otkriti kako voli “sudjelovati u vjerskim aktivnostima”.

“Dajem se koliko mogu, a kad zajedno molimo krunicu dobro se osjećam.”

Zoran Čupić (u sredini lijevo) u društvu drugih korisnika/Foto: Marin Škarica

U Kuću utočišta dolazi od njezinih početaka.

“Puno se toga promijenilo od sredine 2000-ih. Trebamo biti zadovoljni na svemu što sestre čine za nas. One daju sve od sebe, a nama je lijepo biti s njima.”

Evangelizacija na marginama

Zoran je jedan od onih “sretnika” koji imaju krov nad glavom. Ostali većinom spavaju na otvorenom ili u napuštenim zgradama i skladištima.

Sestra Veronika i vjeroučiteljica Petra redovito obilaze riječke ulice kako bi pomogli beskućnicima koji dane provode u Utočištu, ali i upoznali nove koji ne znaju da u širem centru grada mogu dobiti topli obrok.

Grad obilaze svakog drugog utorka od 20 do 22 sata.

“Sestra i ja, a u zadnje vrijeme prati nas i jedan volonter, nađemo se na Željezničkom kolodvoru te obiđemo nekoliko žarišnih točaka poput tržnice i Žabice. Ljudi već znaju da ćemo doći te nas redovito dočekaju”, govori Petra i dodaje: “Razgovaramo s njima, pitamo ih što im treba, podijelimo po potrebi pakete s hranom, plahte i slične potrepštine, a ako upoznamo nekog novog uputimo ga na Kuću utočišta.”

Rad(os)na atmosfera/Foto: Marin Škarica

Pitamo ih boje li se tijekom lutanja napuštenim nastambama i lokalitetima na kojima obitavaju beskućnici – mnogi od njih robovi nekih ovisnosti.

“Prestala sam se bojati, ali ne znam je li to dobro”, odgovara sestra Veronika.

“Već osjetimo kad trebamo biti na većem oprezu.”

Voditeljica Depaul Hrvatske na ulicu uvijek izlazi u habitu. Kaže kako to među beskućnicima stvara dodatno povjerenje.

“Prepoznaju me i vidim da nam drugačije pristupaju.” 

To, naravno otvara, i prostor za evangelizaciju. 

“Moj je način na početku neizravan. Osjećam se pozvanom prvo ih ljubiti jer oni već po habitu znaju tko sam. I važno je da preko naše dobrote vide da ih Bog ljubi. Kada dođu do svoje biti, kada osjete da su ljubljeni i primljeni onda možemo ići dalje”, govori nam dok prstima nesvjesno prebire po raspelu koje joj visi oko vrata.

U nastavku razgovora sestra Veronika opisat će nam neke od uvjeta u kojima beskućnici provode noći (i dane).

“Njihov smještaj najčešće su napuštena skladišta pretvorena u ‘mini hotele’. Neka čak imaju i ‘stanodavca’ koji vodi brigu o smještaju. S druge strane rijetka mjesta imaju struju, uglavnom su to mračni prostori.”

Dodaje kako neki od njihovih korisnika doslovno “žive u smeću”.

“To su velike napuštene zgrade pune smeća. Neki ga koriste kako bi se zaštitili od drugih ljudi. Nitko vam neće ući u sklonište ako je prepuno smeća. To je logika kojom se vode. Jedan čovjek živi u nekom skladištu, a na ulaz je stavio rešetku koja se koristi u pravljenju konstrukcija od armiranog betona. Svaku večer ta improvizirana vrata zaključava lokotom kako drugi ne bi mogli ući. Ne razumije da tako praktički zatvara sam sebe u zatvor.”

Unatoč tome sestra će reći kako beskućnici znaju paziti jedni na druge, pod uvjetom da se poznaju.

kuća utočišta

Sestra Veronika Mila Popić: ‘Korisnicima su dostupne usluge medicinske sestre, liječnice, zubara, pedagoginje…’/Foto: Marin Škarica

“Znaju nas upozoriti ako netko živi u neadekvatnim uvjetima ili mu je nešto potrebno. Srca im nisu otvrdnula. No nekada grupe u kojima se kreću nisu najsretnije, osobito ako se radi o osobama koje su okupljene oko iste ovisnosti.”

Ovisnosti poput alkohola, kocke i droge veliki su problem među beskućnicima, a nerijetko i razlog zašto se ne mogu izvući iz svoje situacije. Bez obzira na dnevni boravak u Kući utočišta gdje imaju sigurnost, noćni zov ulice mnoge od njih vraća porocima, zbog čega se onda vrte u krug.

Sestra Veronika smatra kako je velika prepreka u borbi protiv toga nedostatak smještajnih jedinica za potrebite. Tridesetak mjesta koliko zajedno imaju prihvatilišta “Oaza” i “Ruže sv. Franje” nije dovoljno za grad poput Rijeke, koji je pritom mnogim beskućnicima iz drugih dijelova Hrvatske posljednja postaja u potrazi za nekakvim poslom.

“Naš idući korak i smjer u kojem idemo je pokušaj organiziranja prenoćišta. Smještaj je jedna od stvari koje su ključne ako želite da se osoba vrati brže u normalan život”, govori nam, pružajući primjer iz njihove svakodnevice.

“Na vratima nam se jedan ponedjeljak pojavio mladić koji je tri dana ranije izašao iz zatvora. Nije imao kamo ići, a htio je započeti novi život. Međutim mi ga nismo mogli smjestiti i on se vratio na ulicu, a već smo objasnili kakav utjecaj ulica ima na njih. Zbog toga je puno recidivista među beskućnicima.”

“Na taj se način i mi vrtimo u krug iz kojeg ne možemo baš lako izaći.”

Dodaje kako ipak postoje primjeri uspješne rehabilitacije i resocijalizacije. Pritom kao uspješnu metodu ističe hagioterapiju koju u Kući utočišta provodi sestra Blanka Vrdoljak, također članica Družbe sestara milosrdnica.

“Naše sestre već dugo godina surađuju sa zajednicom “Molitva i Riječ” kao hagioasistenti. Stoga mi se učinilo logičnim da tu praksu uvedemo i u rad s beskućnicima. Cilj je da naši korisnici dožive ozdravljenje duše, a ta je metoda dovoljno široka da u njoj mogu sudjelovati i osobe koje nisu katolici. Nisu doduše svi u svakom trenutku za to, ali na nama je da procijenimo kome bi hagioterapija mogla biti, i u kojem trenutku, od koristi. U godinu dana koliko djelujemo na taj način kroz program je prošlo pet korisnika i zahvalna sam na tome”, poručuje sestra Veronika.

sestra veronika mila popić

‘Jedna noć pod zvijezdama’ – spavanje na ulicama Rijeke/Foto: sestra Veronika Mila Popić (privatni arhiv)

Na kraju našeg razgovora dotičemo se i akcije “Jedna noć pod zvijezdama” koja je Kuću utočišta, odnosno Depaul Hrvatsku, lansirala u domaće medije.

“Prvi smo put organizirali jedno takvo događanje i vjerujem da ćemo i nastaviti. Posebno nam je bilo važno da u njemu sudjeluju i osobe iz javnog života: glumci, pjevači, znanstvenici, sportaši, književnici… tako je na kraju i bilo.”

Otkriva kako je pod otvorenim nebom spavala 41 osoba.

“Zahvaljujući akciji prišla su nam tri nova čovjeka koja su u potrebi, a nisu znali za postojanje Kuće utočišta”, reći će naša sugovornica i dodati: “Akcijom nismo htjeli usmjeriti prst prema nikome, ali osjetio se svojevrstan poziv na djelovanje, jer ne možemo i ne smijemo dopuštati da nam sugrađani spavaju na ulicama.”

Hodočašće u Međugorje

Četrdesetak volontera, djelatnika i beskućnika Kuće utočišta hodočastilo je od 22. do 24. studenog u Međugorje. Sestra Veronika Mila Popić i vjeroučiteljica Petra Štokić nekoliko će puta tijekom razgovora istaknuti važnost tog hodočašća.

“S jedne strane nikoga nismo prisiljavale da ide u Međugorje, a s druge morale smo paziti koga ćemo pustiti jer neki nemaju ni potrebne dokumente”, govori nam Petra, otkrivajući kako su među 40 polaznika više od polovice činili beskućnici.

“Obišli smo najvažnije točke: Brdo ukazanja, Križevac, Cenacolo, primio nas je i župnik…”

Ističe kako je velik broj hodočasnika bio dirnut svjedočanstvima koja su čuli u Cenacolu. No imali su i nekoliko zamjerki.

“Kod mene je važan program: pet krunica, dva križna puta, idemo ovamo, čeka nas župnik, idemo onamo…, zbog čega ponekad padnem u napast ‘odrađivanja’”, govori nam Petra i nastavlja: “Jedan korisnik prišao mi je i vrlo otvoreno rekao: ‘Vi ste svi glupi, doveli ste nas na Brdo ukazanja, a niste nam dali pet minuta za osobnu molitvu.’ Njegove riječi nisu me povrijedile jer smo navikli na njihovu izravnost, ali su me zamislile. Shvatila sam da sam pogriješila.”

Petra će istaknuti kako ih je, unatoč tome, odlazak u Međugorje zbližio te posebno učvrstio grupu onih koji dolaze na vjeronauk.

Tino Krvavica | Bitno.net

Objavljeno: 20. prosinca 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi