Povodom priopćenja gospićko-senjskog biskupa, Zdenka Križića, u kojem je upozorio na djelovanje zajednice Kristofori na teritoriju njegove biskupije, Bitno.net odlučio je napraviti intervju s njezinim predsjednikom i jednim od osnivača, Josipom Lončarom.

– Gospodine Lončar, biskup gospićko-senjski, Zdenko Križić, objavio je priopćenje u kojem vjernike svoje biskupije upozorava na Vas i rad Vaše zajednice Kristofori, konkretnije na tečaj Škola molitve. Koji je Vaš komentar na priopćenje?

Ne smatram ovu situaciju lošom, već gledam na nju kao na priliku da se neke stvari raščiste.

– Koje konkretno?

Da se raščisti djelovanje karizmatskih zajednica. Kristofori već 25 godina aktivno djeluju u Crkvi, javno držimo seminare i duhovne obnove po Hrvatskoj i inozemstvu, djelujemo kroz portal, izdajemo časopis koji se već osam godina prodaje na kioscima, pišemo knjige; ja sam osobno držao predavanja i duhovne obnove u više od 300 župa u 23 zemlje, godinama surađujem s katoličkim organizacijama osnovanim od Crkve u Vatikanu (ICCRS i ACCSE), kako se onda jedan biskup može javno pitati jesam li ja lažni prorok? Postoje mnogi svećenici i laici s kojima ja godinama surađujem pa se i oni pitaju je li moguće da se jedan biskup koji me nikada u životu nije sreo tako nešto javno pita. Znači li to da su svi ti ljudi koji me godinama poznaju duhovni slijepci?! Ja zasigurno imam kojekakvih mana, i sigurno sam napravio kojekakve propuste u komunikaciji s mjerodavnim crkvenim vlastima, no i imam svoje dostojanstvo.

– Možete li nam pojasniti što se točno dogodilo u Gospićko-senjskoj biskupiji?

Na tom području već tri godine održavamo Školu molitve, tj. poučavamo ljude razmatranju, unutarnjoj i zastupničkoj molitvi. S tom smo školom (bolje rečeno tečajem) započeli zato što sam nakon dvadesetak godina držanja duhovnih obnova po župama shvatio zašto Crkva govori da je tako nešto nužno potrebno vjernicima koji žele napredovati u vlastitom posvećenju.

Crkva potiče vjernike da od najranije dobi uče razmatrati jer je razmatranje nužno da se produbi vjersko uvjerenje, da se potakne obraćenje srca i ojača volja da slijedi Krista (KKC 2688, KKC 2708).

Imao sam dovoljno iskustva da osmislim tečaj koji se za sada pokazao vrlo korisnim.

Konkretno, naš je koordinator tečaja zatražio i dobio dozvolu od župnika i dekana. Župnik je očito bio vrlo zadovoljan tečajem, no biskup Križić nakon tri godine smatra da je on jedini kompetentan za davanje takvih dozvola. Kako smo mi to mogli znati?

Imamo primjera župnika koji su vrlo zadovoljni tečajem i usudio bih se reći da ni jedan župnik koji je provjerio o čemu se radi nije imao prigovora. Tečaj ni u čemu nije karizmatski i primjeren je bilo kome tko se želi uključiti.

Biskup Križić u svojem priopćenju kaže kako ima dovoljan broj svećenika koji se brinu o pastoralu vjernika, iz čega se da zaključiti da ne treba našu pomoć. Drago mi je zbog toga. Bilo bi lijepo kad bi biskupija objavila popis svećenika koji poučavaju razmatranje, nutarnju molitvu i zastupničku molitvu jer su očigledno mnogi vjernici zainteresirani i jer se pokazalo da takvi tečajevi donose dobar plod.

Nadam se da će naš nenamjerni neposluh potaknuti i druge biskupe da organiziraju takve tečajeve, budući da ih učiteljstvo Crkve smatra nužnima.

– Kakvi su inače Vaši odnosi s biskupima? Prije intervjua ste spomenuli da ste im u više navrata slali pisma u kojima ste ih obavještavali što radite i tražili od njih savjete, korekcije i očitovanja. Samo vam je nekoliko biskupa odgovaralo. Zašto su Vas drugi ignorirali?

To morate pitati njih. Sa svojim biskupom Josipom Mrzljakom imam dobru komunikaciju. Napominjem i da imam pismenu dozvolu za evangelizaciju koju mi je potpisao njegov prethodnik blagopokojni varaždinski biskup Marko Culej.

– Znači imate punu potporu svog sadašnjeg biskupa?

U svemu što dobro činim, da. Volio bih malo više korekcije, savjeta, ohrabrenja pa čak i zabrana nečega što nije dobro, no dobro razumijem da mi Kristofori u tako velikoj biskupiji nismo jedina njegova briga.

Što se tiče drugih biskupa njima sam između ostalog poslao gore navedeno pismo.

– Zašto ste išli na teritorij drugih biskupija? Zašto ne nastupate u sakralnim prostorima, već po hotelima i sportskim dvoranama?

Zašto smo išli na teritorij drugih biskupija? Zato što smo primijetili da se, nažalost, u Hrvatskoj Crkva ne bavi dovoljno ljudima koji su otišli iz Crkve, a pogotovo ne onima koji nikad nisu ni bili u Crkvi. Ne traži li papa Franju upravo to od nas? Nama su u mjestima u koje dolazimo cilj upravo ti ljudi i uspjelo nam je značajan broj njih vratiti i dovesti u Crkvu. To su činjenice koje se ne mogu osporiti.

Već sam rekao u koliko sam župa, dakle sakralnih prostora držao duhovne obnove. Moram napomenuti da ja nisam tražio dozvole da idem u župe, osim one generalne koja vrijedi za cijelu moju biskupiju. Bio sam pozivan i na te sam se pozive odazivao. Župnik koji poziva treba brinuti o potrebnim dozvolama.

Susrete održavamo tamo gdje se nadamo da će doći oni koji ne dolaze u crkvu. Kako ne bismo odbili te ljude, nismo nikad ni tražili dozvole ni imali mise na našim molitveno-evangelizacijskim susretima, iako nam je misa jedna od najčešćih tema. Osobno duboko vjerujem da je susret s Isusom u euharistiji najprivlačniji čin koji nekog nevjernika može pretvoriti u vjernika i privući ga u Crkvu. Ljudi koji su iz nekog razloga otišli iz Crkve najčešće na susrete dolaze jer znaju da tamo molimo za njihove potrebe, no u Crkvu se ne vraćaju jer su primili određene milosti, nego jer im svjedočimo koliko su nama osobno važni sakramenti, a posebno misa i ispovijed.

– Pismo koje spominjete je Vaša reakcija na biskupsku konferenciju na kojoj ste Vi bili glavna tema. O čemu su biskupi i provincijali razgovarali, zašto baš o Vama?

Možda zato što se duže vremena trudim nešto dobro napraviti, a pri tome se koristim karizmatskim iskustvom, a na njih spada prosudba o ispravnosti mojeg djelovanja? Ne znam. Bilo bi jako lijepo da su me pozvali, rado bih se odazvao i pokušao odgovoriti na njihova pitanja i rado bih čuo što sve konkretno trebam promijeniti, korigirati ili što konkretno ne žele da radim. Osjetio sam se duboko povrijeđen i zato sam im poslao pismo.

– Smatrate li da su neke, nazovimo ih, “neuobičajene pojave” poput padanja u duhu, polaganja ruku laika, govor u drugim jezicima i ozdravljenja bolesnika glavni kamen spoticanja između Karizmatske obnove u Hrvatskoj i biskupa?

Mislim da to nije glavni kamen spoticanja jer ne radimo apsolutno ništa što nije sasvim uobičajeno u Katoličkom karizmatskom pokretu. Sva ta očitovanja Duha koja se događaju na našim susretima, događaju se i na konferencijama na kojima su prisutni i kardinali iz Rima, poput kardinala Rylka kojeg spominjem i u svojem pismu biskupima i provincijalima.

Mislim da je glavni problem u nedostatku komunikacije. Komuniciramo na krive načine i time jedni druge ranjavamo. Karizmatski pokret je, u usporedbi s nekim drugim crkvenim pokretima, prilično nepoznat pokret. Postoji izvjesno nepovjerenje prema pripadnicima karizmatskog pokreta, a postoji i nesnalaženje nas pripadnika tog pokreta u svim mogućim propisima kojih bismo se trebali pridržavati. Ponekad se osjećamo neshvaćenima i neprihvaćenima, a posebno kad nam spotiču određene loše primjere što smatram vrlo neprimjerenim budući da takvih primjera ima u svim strukturama Crkve (i još mnogo gorih), a ne samo kod pripadnika karizmatskog pokreta. Ne pada nam na pamet zbog toga generalizirati i tako npr. reći da bi trebalo zabraniti sve svećenike jer neki od njih nemoralno žive.

– Čime se Kristofori trenutačno bave, koji su vaši planovi?

Kristofori su organizirani kroz četiri pravne osobnosti: Zakladu Kristofori, Ustanovu Kristofori, Udrugu i izdavačku kuću Figulus. Izdajemo časopis Book, držimo Školu (tečaj) molitve, tečaj razmatranja krunice, održavamo molitveno-evangelizacijske susrete, izdajemo knjige, držimo tečajeve za brak i za kršćansko upravljanje financijama, primamo na osobnu molitvu ljude u raznim potrebama, držimo razne duhovne obnove po Hrvatskoj i inozemstvu, organiziramo razna hodočašća na kojima prezentiramo Školu molitve.

U dugoročnom planu nam je otvaranje hospicija. Danas mnogi mladi i stari umiru u bolnicama i staračkim domovima, ostavljeni da umru sami u sobi, dok njihova obitelj kod kuće čeka da im netko javi da su umrli. Želja nam je omogućiti najtežim bolesnicima da posljednje dane života provedu u okruženju vjere i obitelji, da imaju mogućnost svakodnevne mise, kvalitetnih duhovnih razgovora i mogućnost dobre pripreme za ispovijed.

– Poznata je činjenica da je Obnova u Duhu Svetom Zagrebačke nadbiskupije godinama, da se tako izrazimo, muku mučila s biskupijom da bi ostvarila neki kontakt, priznanje ili odobrenje djelovanja. Danas tu suradnju imamo ostvarenu u Splitu i Zagrebu i vidimo kako ODS u tim biskupijama radi uz potporu biskupije, a čak su organizirali i velike susrete, poput onog u Udbini na kojem je euharistijsko slavlje predvodio upravo tadašnji gospićko-senjski biskup Mile Bogović. Mislite li možda da ste Vi, naspram ODS-a, bili nestrpljivi?

Lijepo je što se to nakon dvadesetak godina čekanja dogodilo. Jesam li bio nestrpljiv pitat ćemo jednog dana one koji su našim djelovanjem obraćeni i izmireni s Bogom, a posebno one koji nisu mogli čekati dvadeset godina jer su u međuvremenu umrli. Mi nismo čekali dvadeset godina, već smo tih dvadeset godina vrlo intenzivno radili. Ne kažem da nisu i drugi nešto radili. Mnogo toga se dalo napraviti a da se pritom ne dolazi u bilo kakav sukob s mjerodavnom crkvenom vlasti. U takozvanu sivu zonu smo ušli kad smo odlučili evangelizirati izvan crkvenih prostora. Ako nam pokoji biskup na tome zamjera, mi se zaista ne ljutimo i čvrsto vjerujemo da nam Bog ne zamjera. Znamo da je na nebu veća radost radi jednog obraćenog grešnika nego radi sto pravednika.

Bilo bi jako lijepo da oni koji su se dvadesetak godina odmarali i pripremali čekajući dozvole koje sad imaju zamijene nas koji smo se umorili. Ponavljam, ne kažem da ODS nije ništa radio, ali nije ni izdaleka onoliko koliko smo mi. Napominjem da smo samo u zadnjih pet godina održali preko 460 evangelizacijskih susreta i prošli preko 160 tisuća kilometara.

– Hoćete li nakon ovog s biskupom Križićem pisati neko novo pismo, ili možda ponovno tražiti dozvolu?

Ovime koristim priliku da se iskreno ispričam u svoje ime i u ime svih Kristofora na bilo čemu čime smo na bilo koji način povrijedili bilo kakve propise i pravila. Želio bih se ispričati i svim svećenicima i biskupima koje sam ja ili bilo koji član Kristofora na bilo koji način povrijedio. Osobno znam što pojedini svećenici o meni misle i govore i ovom prilikom im jasno dajem do znanja da se ni najmanje ne ljutim, jer moram ponizno priznati, u prošlosti (nezrelosti) im ni ja često nisam ostajao dužan. Srećom, Gospodin mi polako ali sigurno mijenja srce na što sam mu neizmjerno zahvalan.

Što se tiče konkretne situacije s biskupom Križićem, ne znam kako bih najispravnije trebao postupiti i zato sam poslao molbu svojem biskupu da me primi na razgovor. Što god mi on predloži ili naloži ja ću zasigurno, bez ikakve zadrške, prihvatiti.

– Smatrate li da je situacija s Karizmatskom obnovom u Hrvatskoj bolja sada nego što je bila prije 25 godina?

Gledajte, prije 25 godina dogodio se veliki zamah. Bili su tu pokojni Božo Medvid i fra Josip Marcelić, prof. Ivančić, fra Zvjezdan Linić, fra Smiljan Kožul… Dolazili su pripadnici karizmatskog pokreta izvana, održavali su se veliki susreti. Mnogo je ljudi sudjelovalo i uključilo se u zajednice i molitvene grupe. Iskustava je bilo jako malo pa je trebalo dosta vremena i muke da se dosegne određena kvalitetna duhovna zrelost. U međuvremenu smo svi puno toga naučili i vidi se određena zrelost zajednica. Pojavili su se i neki novi kvalitetni voditelji, svećenici i laici poput fra Ante Vučkovića i don Damir Stojića. Vidim dobre stvari u koordinacijama ODS-a na razini biskupija i oni će napraviti dobar posao.

– Prije priopćenja biskupa Križića na Facebook stranici Gospićko-senjske biskupija pojavila se obavijest kako Vam je HBK čak zabranila rad. Tu su obavijest kasnije maknuli…

Osobno nikad tu zabranu nisam vidio pa je ne mogu ni komentirati. U životu sam se puno toga odrekao i mnogo sam toga žrtvovao s ciljem da što više ljudi pomognem da dođu u raj. Kroz sve te godine sam se zaista umorio. Uvijek sam ponavljao i pisao da ću biti poslušan u svemu što mi mjerodavna crkvena vlast pismeno naloži. Danas sam slučajno pročitao kako tajnik biskupa Križića tvrdi da me je Biskupska konferencija tri puta pozivala, a ja sam odbijao doći. Pa zar zaista netko u to može povjerovati? Ne želim tvrditi da mi nisu poslali poziv na neku adresu na koju poziv nisam primio, no ako je tome tako, zašto poziv nisu poslali na ured Kristofora? Ovime usrdno molim HBK da ako je to istina, da me pozovu četvrti put i vrlo ću se rado odazvati.

Ako mi zabrane sve djelovanje, konačno ću se moći posvetiti više svojoj obitelji i slijediti svoj najveći uzor Blaženu Djevicu Mariju koja naizgled nije imala nikakvu službu, a ipak je svojom molitvom mnogo toga postigla. Nitko mi ne može zabraniti u srcu moliti i prikazivati žrtve za obraćenje grešnika i samo time itekako mogu i dalje činiti ono što najviše volim – pomagati ljudima da dođu u raj.

Ne želim izraziti nikakav sarkazam ili gorčinu, ali želim nešto poručiti biskupima. Kad sljedeći put misle nekoga javno prozvati neka ga prvo pozovu na razgovor i probaju nasamo s njime riješiti problem. Ako se ta osoba ogluši na zabrane i upozorenja, onda neka je javno prozovu. Mi svi imamo svoje obitelji i naša djeca nisu zaslužila javni linč, a pogotovo ne ona koja za razliku od većine svojih vršnjaka redovito idu u crkvu.

*Intervju biskupa Križića u kojem se dodatno osvrće na slučaj “Josip Lončar”, možete pročitati OVDJE.

Tino Krvavica | Bitno.net