Gabrijel Lukić (Mladi za Domovinu): Hrvatskoj ne treba katolička stranka već katolički pojedinci

Hrvatsku u nedjelju očekuju pomalo netipični predsjednički izbori za koje domaća javnost, dojam je, ne mari previše. Razlozi tome sigurno su višestruki, ali se mogu sažeti u nekoliko ključnih točaka: politička i ekonomska stabilnost koja obično ide na ruku kontinuitetu vlasti, slaba percepcija šansi izazivača (po anketama i istraživanjima javnog mnijenja) te već tradicionalni stav dijela javnosti kako izbori (a osobito predsjednički) ne donose konkretnu promjenu.

U takvim okolnostima važno je pohvaliti i istaknuti one koji o politici promišljaju drugačije. Mladi za Domovinu – koju će njezin voditelj i naš sugovornik Gabrijel Lukić nazvati „zajednicom“, kao suprotnost „sterilnim izrazima poput organizacije ili udruge“ – upravo su takav projekt. Osnovani 2020. te nadahnuti gotovo zaboravljenom domaćom katoličkom političkom tradicijom (bl. Ivan Merz) i socijalnim naukom Crkve, koje su obogatili vlastitim promišljanjima i nadstranačkim pristupom, rade na obrazovanju mladih, potičući vjeru u politiku kao sredstvo pozitivne promjene. Njihov najvidljiviji projekt vjerojatno je podcast u kojem su ugostili brojne ugledne goste (uglavnom iz spektra od centra nadesno), a osobito njegovo „predsjedničko izdanje“ u kojem su otvoreno – ponekad provokativno, ali uvijek s uvažavanjem – razgovarali s većinom trenutnih predsjedničkih kandidata.

Gabrijel Lukić, koji je također i osnivač zajednice, za naš je portal komentirao predsjedničke izbore, odnos mladih prema politici te približio djelovanje Mladih za Domovinu.

– Vaša zajednica napaja se na bl. Ivanu Merzu. Zanimljivo je da se nadahnjujete idejama čovjeka koji je živio prije sto godina i čiji je rad i dalje većinom nepoznat širim katoličkim krugovima, pogotovo među mladima. Kako to da ste izabrali njega?

Blaženi Ivan Merz je prije svega bio autentičan, a to je ono što mladi traže. Živio je ideal koji je naviještao i pokazao da se on može pretočiti u stvarnost. To je postigao formirajući se na četiri razine: intelektualnoj, duhovnoj, tjelesnoj i socijalnoj, pokazavši da tako formirana osoba može doprinijeti Bogu, sebi i društvu u cjelini.

Isto pokušavamo implementirati u našu zajednicu, formirajući članove koji će jednog dana svoja duhovna, intelektualna i druga iskustva moći prenijeti u institucije i mjesta na kojima će djelovati.

Zanimljivo, s Merčevim zapisima prvo je u doticaj došao jedan naš član koji je bio na ispovijedi kod p. Božidara Nagyja. Nakon što mu je rekao da je u Mladima za Domovinu, svećenik mu je dao materijale o Merzu. Kad smo ih proučili shvatili smo da smo dijelom već nadahnuti vrijednostima o kojima je govorio i pisao bez da smo toga bili svjesni.

– Koji su konkretno doprinosi bl. Merza u promišljanju o politici?

Sljedeće godine bit će točno 100 godina od objave njegove knjige ‘Načela djelovanja katolika u politici’. U njoj je, na nekih dvjestotinjak stranica, sastavio konkretna načela kojima bi se trebao voditi katolik na političkom polju.

Jedno od osnovnih načela je kako odlučiti kome dati glas, za koje je naveo dva principa. Prvi se odnosi na program kandidata ili kandidatkinje, tj. zastupaju li se u njemu katoličke vrijednosti. Drugi princip je živi li on/a vrijednosti koje zastupa.

Merz je smatrao – vodeći se onim retkom iz Evanđelja: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6,33) – kako prvo trebamo težiti za vjerom i ćudoređem (moralom) te da će se potom posložiti ono vremenito: porez, sustav zapošljavanja, sigurnost, tj. različite politike. Ukratko, tvrdio je da nam je potrebna duhovna obnova koja će dovesti do moralne, potom do obiteljske te konačno do političke obnove.

Među načelima kojima se kao Mladi za Domovinu vodimo je i njegov stav da katolička organizacija mora biti neovisna od političkih stranaka, tj. biti nadstranačka. Pojedinci formirani u njoj trebali bi imati slobodu – a to je i poželjno – da djeluju u različitim strankama (od lijevih do desnih), zalažući se za katoličke vrijednosti.

Ono što je posebno aktualno u današnjem trenutku je Merčevo načelo dužnosti glasanja jer su katolici, tvrdi, dužni pred Bogom ljubiti svoju Domovinu i raditi više nego drugi na njenoj dobrobiti. Ljudi ne izlaze na izbore jer često misle da politika nije način na koji se može nešto postići ili pomoći da se razriješi neki problem, ali to je, rekao bih, uskogrudni pogled. Politika možda ne može maknuti konkretnog čovjeka s ulice, ali može indirektno utjecati, donošenjem dobrih zakona, na stvaranje društva u kojem su, npr., beskućnici anomalija. No za sustavnije promjene potreban je proces.

– Na tim temeljima formirate i svoje članove?

Da, s tim da poseban fokus stavljamo na socijalnu formaciju, temeljenu na socijalnom nauku Katoličke Crkve. To postižemo kroz naš originalni model 3V: vrline, vrednote i vještine.

Vrline označavanu krepostan, dobar život. Vrednote smo podijelili na domoljubne (sve one koje razlikuju Hrvatsku od drugih zemalja, a na kojima možemo graditi zdravi identitet i komparativnu prednost) te katoličke (učenja bl. Ivana Merza i osam principa socijalnog nauka među kojima su dostojanstvo ljudske osobe, solidarnost, supsidijarnost…). Vještine, tj. kompetencije predstavljaju način na koji osoba može pokazati svoje vrline i vrednote te tako donositi promjenu u društvu.

– Koliko vidimo Vaša zajednica ima brojne projekte…

Između zajednice kao cjeline i svakog pojedinog člana vlada dvojak utjecaj: ono što primaš i ono što daješ zajednici.

Mladi za Domovinu svojim članovima nude kvalitetnu 3V formaciju, u obliku mjesečnih gostovanja uglednih predavača (svećenika, znanstvenika, političara…) koji na svoj način pričaju o vrlinama, vrednotama i vještinama.

S druge strane, od članova se očekuje da naučeno implementiraju u djelovanje zajednice. Ako prosudimo za nekoga da se dobro snalazi pred kamerom te zna razgovarati s ljudima, logično je da će sudjelovati u podcast projektu. Slično vrijedi i za osobu koja je talentirana za poslove „iza kamere“ poput produkcije i režije. Oni, pak, koji imaju izraženiju karitativnu crtu uključuju se u karitativni tim i sl.

Trenutno imamo 52 člana, više aktivnih projekata, ali i raspisane ideje za njih još 35.

– Jedan od tih projekata je spomenuti podcast, među kojima se ističu vaši razgovori s predsjedničkim kandidatima. Uspjeli ste ih ugostiti pet (uz Miroslava Kolakušića koji nije skupio dovoljan broj potpisa za kandidaturu) od osam, premda ste u više navrata istaknuli da ste poziv uputili svima. Što se dogodilo?

Pozvali smo sve kandidate vodeći se onime što ističe sam Merz, da se birači prvo trebaju upoznati s njihovim programom. Stoga smo i razgovore podijelili u tri dijela. Prvi je namijenjen za predstavljanje kandidata. Drugi, najdulji, uključuje 17 jednakih pitanja za sve kandidate iz tri područja: ovlasti predsjednika republike, vanjska politika i nacionalna sigurnost. U trećem dijelu podcasta voditelj preuzima ulogu „đavoljeg odvjetnika“ te propituje „kontroverzne“ teme koje birači povezuju s određenim kandidatom. U slučaju, na primjer, Marije Selak Raspudić to su bili njezini stavovi o pobačaju.

Ivana Kekin odbila nas je indirektno. Poziv smo uputili na različite stranačke i privatne adrese, na kraju smo uspjeli doći do nje, ali je rekla da će nam proslijediti broj svoje službenice za kampanju koji nikad nismo dobili. Dragan Primorac je prvo rekao će doći, a na kraju se ispričao obvezama. Zoran Milanović je poručio da se gostovanja u podcastima ne uklapaju u njegovu kampanju, ali je ostavio prostor da gostuje nakon izbora, što bi moglo biti zanimljivo.

– Kako izgleda predsjednički kandidat koji ispunjava uvjete bl. Ivana Merza?

Katolički političar ne bi kao takav nužno morao naglašavati da je katolik, npr. pozdravljati s „hvaljen Isus i Marija“, jer to može biti shvaćeno potpuno pogrešno, kao nametanje, te polučiti kontraefekt.

Ono što smatram temeljnim jest da kandidati imaju barem osnovno poznavanje načela socijalnog nauka Crkve poput brige za potrebite, solidarnosti, supsidijarnosti, zalaganja za opće dobro… To su načela na kojima je utemeljena i Europska unija koju su izgrađivali katolički političari i intelektualci poput Roberta Schumana i Jaquesa Maritaina.

Socijalni nauk Crkve nije pisan za HDZ, SDP, MOST, DP ili MOŽEMO već za čovjeka te sigurno može biti izvor nadahnuća.

– Smatrate li da među trenutnim kandidatima ili političarima u Hrvatskoj postoji netko takav?

Ne, i to mogu reći otvoreno.

U Hrvatskoj se političari uopće ne bave niti inspiriraju socijalnim naukom Crkve. Kada je u sklopu naše 3V formacije gostovao teolog i profesor Stjepan Baloban, voditelj Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve i vodeći autoritet na tom području, pitali smo ga jesu li ga kandidati stranaka ikada kontaktirali kako bi neka od tih načela implementirali u svoj program. Odgovorio je negativno.

Smatram da to također pokazuje kako je Crkva kao institucija u Hrvatskoj postala slaba, ne smatra ju se dovoljno relevantnom kao izvor mišljenja i inspiracije za političke programe. Dakako, postoje i oni koji svjesno odbijaju djelovati po načelima koje Crkva daje na izbor.

No vjerujem da socijalni nauk može imati veću primjenu u društvu i politici, osobito pod okriljem zdravog sekularizma u kojem Crkva može slobodno vršiti svoje poslanje.

Gabrijel Lukić. Foto: Privatna arhiva

– Koliko su, iz Vašeg iskustva, zainteresiranost za izbore i, općenito, politička pismenost rašireni među mladima?

Politička pismenost, u smislu da je osoba sposobno formirati vlastite stavove o konkretnim politikama te prepoznati kandidate koji se za njih zauzimaju, je po meni prilično niska. S druge strane, interes među mladima za politiku ne jenjava. Oni ju prate no obično na nekoj populističkoj razini, u smislu da ne komuniciraju o konkretnim politikama već o tome tko je donio vrećicu s bijelim sadržajem u Sabor. Razlog tome je što politiku ne povezuju s lijepim i korisnim.

Nisam pobornik populističkog pristupa niti podržavam pokušaje da se politika pretvori u lakrdiju jer ona ima ključnu ulogu u donošenju dobrobiti društvu u kojem živimo.

– Nedavno smo svjedočili američkim predsjedničkim izborima koji su, dojma smo, izazvali puno veći interes nego izbori u Hrvatskoj. Premda su okolnosti, kao i uloga predsjednika, drugačije u SAD-u i Hrvatskoj, koji je povod slabom interesu ljudi?

Ljudi su postali inertni jer ne vjeruju da politika može biti snaga za dobro. Doživljavaju je prljavom, korumpiranom, poput javne kuće u kojoj dobri ljudi, a osobito katolici, nemaju što tražiti.

Netko će taj stav, s obzirom na korupcijske skandale, nepotizam i klijentelizam, nazvati opravdanim no on dovodi do averzije koja prerasta u apatiju. Ljudi počinju razmišljati da njihov glas ne vrijedi ništa.

Dobro je pitanje je li sustav postavljen tako da obeshrabruje uključivanje onih s pozitivnim vrijednostima, koji politiku gledaju kao poziv i put za rast u osobnoj svetosti. No nemojmo se zavaravati, vlast je najčešće onakva kakav je i narod.

– Kad pratimo povijest politike u Hrvatskoj, osobito rad na osnaživanju katoličke i konzervativne političke pozicije, čini nam se da uvijek nailazimo na dva problema: međusobne razmirice i svađe potaknute snažnim egom te nedostatak prenošenja znanja, tj. učenja od ljudi i pojava iz prošlosti. Zaboravljamo one koji su bili prije nas i njihove plodove. Kako prekinuti taj ponavljajući „beskrajni dan“?

Ranije sam spomenuo dvojak utjecaj koji naši članovi imaju u zajednici: davanje i primanje. U tom smislu, rekao bih da u nedostatku prenošenja znanja imamo nedostatak davanja, a u nedostatku zajedništva nedostatak primanja. Oba svoj temelj imaju u početku svih grijeha, a to je oholost. Suprotnost je poniznost, odnosno rad na njoj, kao temelj koji nas može naučiti davanju i primanju, kako u znanju, tako i u odnosima.

Smatram da katolički političari, ili osobe nadahnute katoličkim idealima, moraju težiti za nečim što je prof. Božo Skoko u jednoj epizodi našeg podcasta nazvao hrabrim vizionarstvom. Hrabri vizionari su oni koji istovremeno vide promjenu tamo gdje ju nitko drugi ne vidi, a dovoljno su hrabri da nauštrb svih problema, prepreka, kritika, ostvare tu promjenu.

U nepolitičkom kontekstu možda je najbolji domaći primjer toga Hrvatska nogometna reprezentacija. Izbornik Zlatko Dalić bio je 2018. i 2022. dovoljno „lud“ da vidi promjenu i rezultat tamo gdje ga nitko nije vidio, jer malotko se tijekom Svjetskog prvenstva u Rusiji nadao našem ulasku u finale i osvajanju medalje. Bio je dovoljno hrabar ući u borbu s drugim reprezentacijama, ali i svime što je iznutra opterećivalo reprezentaciju.

Modrić, Rakitić, Mandžukić, Brozović, Subašić bili su ključni ljudi u svojim klubovima, hrabri vizionari na svojim područjima, ali u kontekstu reprezentacije Dalićeva uloga podrazumijeva primat u donošenju odluka. On je sa senatorima izabrane vrste primjenjivao konzultativni stil vladanja gdje zvijezdama nije objašnjavao kako će igrati nogomet, već bi ih pitao za mišljenje, obogatio ga svojim pogledom te donio odluku. U tom je smislu bio dovoljno ponizan, što je vrlina koju i sam često ističe, da može primiti od tuđeg iskustva i znanja, ali i dati od onoga što ima. To je dovelo do toga da je mogao upravljati i balansirati vrlo uspješnim ljudima koji su poznati, bogati, utjecajni te imaju snažan ego.

Primjer izbornika Dalića također jasno pokazuje da ne trebamo težiti za jednim hrabrim vizionarom, mesijanskim vođom, već za osobom koja je dovoljno hrabra oko sebe okupiti mnoge takve ljude, hrabre vizionare na vlastitim područjima te ih voditi na ispravan način.

– Je li Hrvatskoj potrebna „katolička opcija“?

Ne mislim da nam je nužno potrebna katolička stranka, već katolički pojedinci. Naravno, nema ništa krivo u stranci nasađenoj na kršćanskim temeljima, sam bl. Ivan Merz to smatra poželjnim, ali potrebniji su nam pojedinci koji njeguju, žive i promiču katoličke vrijednosti, bez obzira kroz koju će stranku i na kojoj poziciji te vrijednosti donositi.

To ne znači biti „krkan“ i javno se busati u prsa katoličanstvom, nego, na tragu Svetog pisma, biti „mudar i bezazlen“, mijenjati sebe da bi mijenjao društvo, raditi na vlastitoj formaciji da bi mogao formirati.

U svojoj povijesti imali smo popriličan broj mesijanskih tipova političara no smatram da nam je trenutno potrebniji onaj mojsijevski. Mojsije je napravio sve što je bilo potrebno da narod uvede u obećanu zemlju, premda na kraju nije mogao okusiti slast ulaska u nju. Politički gledano, potrebni su nam ljudi na pozicijama moći koji mogu stvarati, voditi i usmjeravati do onog trenutka do kojeg je određeno za njih, a potom se maknuti i svoje mjesto prepustiti drugima.

– Neke od ključnih kriznih situacija s kojima se trenutno susrećemo kao društvo, a u kojima predsjednik ili predsjednica Republike Hrvatske svojim odlukama može izvršiti veliki utjecaj su pitanje migracija te rat u Ukrajini. Unatoč tome, o njima se često raspravlja impulzivno ili na razini slogana i površnosti. Kako uopće u takvim širokom pitanjima kreirati jasnu katoličku poziciju?

Kako bi se iskristalizirala jasna katolička pozicija mislim da je nužno izbjegavati svođenje kompliciranih pitanja na razinu jedne rečenice ili izjave. U pitanjima migracija ili rata u Ukrajini smatram nužnim uzeti u obzir i promišljati nad pozicijama koje zastupa i promiče glavni predstavnik svih katolika, papa Franjo. Njegov stav, premda se nekima s katoličkim predznakom u Hrvatskoj može činiti stran, naivan ili neprikladan, sigurno nije neutemeljen. U tom smislu nužno je, ali nije jednostavno, pomiriti odnos prema migrantu kojeg se treba tretirati kao ljubljeno dijete Božje, ali i imperativ sigurnosti zemlje i naroda na čijem si čelu.

Onoliko si dobar katolički lider koliko uspiješ razviti vrline razboritosti i mudrosti koje će ti pomoći prosuđivati ispravno u sadašnjem kontekstu, vremenu i prostoru te svoje odluke pretočiti u konkretne politike i prijedloge.