ISTINSKO BLAGO CRKVE

Evo kako žive zagrebačke sestre Majke Terezije – Misionarke ljubavi

Bio sam gladan, i dali ste mi jesti, bio sam beskućnik, i primili ste me, i bio sam bolestan, i došli ste me posjetiti. Postulati su to iz Matejeva evanđelja utkani u svakodnevicu sedmero misionarki ljubavi iz zagrebačke Jukićeve ulice, jedinih pripadnica toga reda u Hrvatskoj. Upravo tamo, na broju 24, sestre Karolina, Mukti, Lucija Cristo, Dobrila, Fidelma, Belén i Francis Mary pohađaju školu ljubavi, brinući se za siromašne, bolesne, odbačene, marginalizirane. Svaka od njih ima svoj put, no ono što im je svima zajedničko, osim povjerenoga im poslanja, jest zadivljenost životom bl. Majke Terezije. Ta naizgled krhka i slabašna žena visoka tek 152 centimetra, 1950. godine u indijskome gradu Calcutti osniva red „Misionarke ljubavi“ i time zadužuje Crkvu brigom za zaboravljene, otpisane, za one koje nitko ne želi.

Sestre Majke Terezije

Susret koji mijenja živote

Njezin posjet Hrvatskoj 1979. godine ujedno je označavao i početak djelovanja Misionarki ljubavi u našoj domovini. Sestra Dobrila, jedina Hrvatica među sestrama u Jukićevoj, koja izgledom neodoljivo podsjeća na Majku Tereziju, vrlo dobro pamti taj događaj.

„Kada sam došla u Zagreb, nisam ništa znala, samo sam bila silno privučena djelovanjem Majke Terezije. Otišla sam na Kaptol i htjela sam s njome razgovarati“, objašnjava. Prišavši Majci Tereziji iskreno joj je poručila da bi htjela raditi nešto u životu, ali nešto što ne bi bilo za novac. „Majka Terezija me pogledala i rekla: ‘Bog ima planove s tobom. Pažljivo slušaj Njegov glas.’“, prisjeća se s. Dobrila.

Najzaslužniji za dolazak Majke Terezije u Hrvatsku bili su blagopokojni zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić i hrvatski misionar o. Anto Gabrić. Vidjevši o. Gabrića i Majku Tereziju zajedno, kardinal Kuharić rekao je: „Vi ste blago Crkve, premda ste siromašni.“ I zaista jesu.

Direktan susret s beskućnicima

4.40 sati, praskozorje u Jukićevoj. Sestre ustaju i odlaze u kapelicu na jednosatnu molitvu. Rano ustajanje im ne predstavlja problem, no s. Lucija Cristo iskreno priznaje da je osjećala bojazan hoće li u tome moći ustrajati. Nakon časoslova, kratke meditacije i svete mise, u 8 sati započinje apostolat – rad s ljudima.

„U samostanu je trenutno smješteno 15 muškaraca o kojima svakodnevno brinemo, a imamo i prenoćište s ukupno 75 kreveta, koje se otvara krajem rujna“, ističe s. Dobrila. Kako kaže, oni koji dolaze u prenoćište su zaista ljudi s ulice. Po danu otiđu, navečer dođu jesti, a petkom i subotom se dolaze otuširati i presvući. Mnogi ljudi prođu kroz samostan, no neki su joj ostali u posebnom sjećanju.

„Prošle zime doveli su jednog čovjeka koji je živio u vinogradu, nije imao ništa, promrznut, bez osobne iskaznice, bez identiteta. Mi smo ga zbrinule i izvadile mu osobnu iskaznicu. Nažalost, on je preminuo, no barem smo ga mogle dostojno sahraniti, jer bez osobne iskaznice to je nemoguće.“ Ili kada im je jedan muškarac težak samo 42 kilograma zavapio da ga spase pa su ga sestre oprale, nahranile i odvele u bolnicu Sestara milosrdnica u Vinogradskoj gdje je odmah transfuzijom primio 3 litre krvi.

„Mi stojimo iza svakog tog čovjeka. Oni ne traže pomoć u bolnicama jer se boje što će im tamo reći, zašto su se zapustili, zašto su neuredni ili zašto nemaju dokumente“, smatra s. Dobrila.

Rade i nedjeljom

U podne je molitva pa ručak, poslije kojega nakratko odmore i u ruke uzmu kakvo duhovno štivo o životu svetaca. U 14.30 sati počinje popodnevni apostolat, a sat vremena kasnije otvara se pučka kuhinja u kojoj se svaki dan podijeli oko 150 obroka. Izuzetak je četvrtak kada sestre cijeli dan provode u molitvi pred Presvetim, dok je nedjelja najnapornija jer su mnoge pučke kuhinje zatvorene pa se broj podijeljenih obroka zna popeti i do 200.

Sestra Lucija Cristo objašnjava da na ručak može doći bilo tko. „Mi ne provjeravamo dokumente, papire ili potvrde. Nemamo vremena za to“, govori kroz smijeh. U pripremi i podjeli ručka pomažu im štićenici smješteni u samostanu, ali i zagrebački bogoslovi, učenici iz Međubiskupijskoga sjemeništa, studenti ili mladi iz župnih zajednica koji dolaze volontirati.

U Jukićevu dolaze i mnogi svećenici. Kako kažu sestre, oni vole doći pomoći, slaviti mise i moliti zajedno s njima pa se neki štićenici odlučuju i primiti sakramente. Na pitanje kako financiraju hranu, odjeću, te ostale potrepštine i je li se ikad dogodilo da su ljudi ostali gladni i nezbrinuti, sve sestre složno i kratko odgovaraju – providnost.

„Ništa ne dajemo, nego stostruko primamo“

Usto što sestre otvaraju vrata svojega samostana svima koji su u potrebi, isto tako često odlaze u posjete mnogobrojnim obiteljima. Njima donose osnovne potrepštine, te ih duhovno podupiru u teškim životnim okolnostima. Odlaze i u umirovljeničke domove, i to one najsiromašnije, u Crnatkovoj i Drenovečkoj ulici. „Ja čim dođem na vrata sobe u umirovljeničkome domu, odmah mi kažu: ‘Sestro, ovdje je stolica’. Njima samo treba netko da im dođe, pomoli se s njima, donese kolačić…“, prepričava s. Dobrila. Vjeruje da svi to možemo činiti, misleći da dajemo sebe, no zapravo stostruko primamo.

Sve što sestre rade ne dolazi spontano. Vidjeti u tom beskućniku prerušeni lik Krista, kako je Majka Terezija znala reći, škola je za cijeli život. One iskreno vjeruju da pomažući siromašnima služe Gospodinu i da je to ono što daje smisao njihovu životu. I tako iz sata u sat, iz dana u dan koji prema rasporedu završava u 22 sata. Tada liježu, barem nakratko, jer im često netko tko je u potrebi zvonom prekine san, a one ne dvoje hoće li otvoriti jer znaju da ih pred vratima čeka Krist.

Razgovarao i fotografirao: Davor Trbušić

 

IZVOR: zg-nadbiskupija.hr

Objavljeno: 5. rujna 2014.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi