Čitamo u Knjizi Postanka kako je Izak izišao u predvečerje da se poljem prošeta (Post 24,63). O čemu je meditirao?

Patrijarsi su bili ljudi bliski Bogu, ljudi s kojima je Bog prisno razgovarao. Bog je uvijek bio u blizini u životu Noe, Abrahama, Izaka i Jakova. Kada su Židovi zazivali Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva, zazivali su Njega kojega su poznavali njihovi očevi, Njega koji im je obećao spasenje po njihovim očima. Unatoč tome što je čovjek izbačen iz raja, nekoliko izabranih osoba i dalje je uživalo određenu bliskost s Bogom, onu iz davnina kada su Adam i Eva “čuli korak Jahve, Boga koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca”.

Jedan od razloga zašto je Mojsiju dan Zakon na Sinaju bio je sljedeći: izabrani narod bojao se izravno razgovarati s Bogom ili ga slušati.

“Sav je puk bio svjedok grmljavine i sijevanja, svi čuše zvuk trube i vidješe kako se brdo dimi: gledali su i tresli se i stajali podalje. Onda rekoše Mojsiju: ‘Ti nam govori, a mi ćemo slušati. Neka nam Bog ne govori, da ne pomremo!'” (Izl 20, 18-19).

Meditiranje o Zakonu Gospodnjem bio je sada važeći nadomjestak za prisnost s Bogom, radosti i svjetlosti patrijarha. Kako je to moglo biti ako meditiranje o Zakonu nije sjedinjavalo umove i volje s Bogom, ako meditacija nije donijela plodove u svetom i nadnaravnom razgovoru s Bogom, posvećena sinovskim strahom i blagoslovljena poštovanjem, poslušnošću i samopožrtvovnom ljubavlju? Nagrada za takvu meditaciju bila je svjetlo nadnaravne promišljenosti, mudrost koja prodire u značenje Zakona. Ta meditacija o Zakonu značila je da ljudi nisu samo izvanjski ispunjeni nekim propisima nego razumiju njihovo značenje, promatraju ih u odnosu na Božji plan za čovjeka. Takvo razumijevanje dovelo je čovjeka licem u lice s moći i milošću Božjom, što se odrazilo u Božjem obećanju svetom narodu i planovima za njih. Plod razumijevanja Zakona bio je besprijekorna moralna snaga, nadnaravna hrabrost.

“Samo budi odvažan i hrabar da sve učiniš vjerno prema naredbama koje ti je dao Mojsije, sluga moj. Ne skreći od toga ni desno ni lijevo da bi ti bilo sretno sve što poduzmeš. Neka knjiga Zakona bude na ustima tvojim: razmišljaj o njoj danju i noću, kako bi vjerno držao sve što je u njoj napisano: samo ćeš tada biti sretan i uspjet ćeš u pothvatima.” (Jš 1, 7-8)

Meditaciju treba popratiti čitanjem i recitiranjem Zakona: riječi Zakona dobivaju neko značenje kada ih izgovaramo, ali dobivaju svoje puno značenje kada se ispunjavaju u našim životima. Meditiranje o Zakonu znači, dakle, razmišljanje o Zakonu, izučavanje Zakona, i življenje Zakona u cijelosti ili razmjerno cjelovito shvaćanje Božjeg plana očitovanjem Božje volje nama ljudima.

Koja je svrha toga? Vidjet ćemo da se Božje stvarne nakane za čovjeka ne nalaze samo u Zakonu njegove pravičnosti nego i osobito u obećanju njegova milosrđa. Sva Božja ljubav prema nama već je uključena u njegova obećanja Abrahamu.

“Abraham povjerova Jahvi i on mu to uračuna u pravednost.”

Psalmi svuda pjevaju o “meditaciji” o Zakonu Božjem. No iznad i izvan Zakona, psalmisti su poneseni svojim iskustvom Božjeg milosrđa, svojim shvaćanjem njegove vjernosti svojim obećanjima: Misericordias Domini in aeternum cantabo! Psalmi ne meditiraju samo o dobroti i ljepoti Božjeg Zakona i na sreću života kakvog predviđa Zakon nego prije svega na uzvišenu i ekstatičnu sreću, koja je čisti dar Božje milosti siromasima, Anawin (heb. siromasi ili “vjerni ostatak”, tj. oni koji su ostali vjerni Bogu u vrijeme teškoća.) – onima koje, jer nemaju nikakvu ljudsku nadu, veličinu ili podršku, štiti i ljubi posebna Božja sila i samilost. Meditacija nad psalmima, nadahnuta ljubavlju, jest ključ k tom velikom otajstvu božanske samilosti.

Zato se psalmist često vidi uzdignut iznad razine na kojoj se nalazi Boga samo putem izvanjskog izraza njegove volje. Često nas psalmi približavaju samom Bogu, milostivom Bogu, Bogu koji je obećao pravednost progonjenima, milost i spasenje svom narodu. Meditacija o kojoj psalmi stalno pjevaju uzdiže se na razinu prodirućeg iskustva Božjeg vječnog milosrđa. Zatim psalmist prelazi na veličanje; jer to iskustvo Božjeg milosrđa je prije svega iskustvo neke više i nedokučive stvarnosti. On, Gospodin koji je iznad svih bogova, ljubi one kojima je očitovao svoju ljubav i spasenje.

“O ljubavi Jahvinoj pjevat ću dovijeka,
kroza sva koljena vjernost ću tvoju naviještati.
Ti reče: ‘Zavijeke je sazdana ljubav moja!’
U nebu utemelji vjernost svoju” (Ps 89, 1-3).

Jasno je da je put meditacije put savršene sreće, jer vodi k znanju o živom Bogu, k iskustvu onoga tko doista jest!

“Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih,
ne staje na putu grešničkom
i ne sjeda u zbor podrugljivaca,
već uživa u Zakonu Jahvinu,
o Zakonu njegovu misli dan i noć.

On je k`o stablo zasađeno pokraj voda tekućica
što u svoje vrijeme plod donosi;
lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi.
Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!
Oni su k`o pljeva što je vjetar raznosi.
Stoga se opaki neće održati na sudu,
ni grešnici u zajednici pravednih.
Jer Jahve zna put pravednih, a propast će put opakih.” (Ps 1)

Redovnici meditiraju na psalme pjevajući ih. No sv. Benedikt u svom Pravilu predviđa vrijeme za ovu meditaciju izvan crkvenog zbora. Meditacija može imati različite stupnjeve. Za početnike to znači učenje psalama napamet. Za one naprednije znači inteligentno prodiranje u njihovo značenje.

Duboko prodiranje u značenje psalama nije bilo samo pitanje njihova izučavanja uz komentare. Bilo je to pitanje “preživanja” i “upijanja” značenja psalama, u dubini vlastitog srca, polagano, promišljeno ponavljanje riječi, moljenje psalama u najdubljem središtu bića, tako da se postupno zbliže sa psalmima kao s vlastitim mislima i osjećajima. Psalmi počinju “suobličavati” um i srce redovnika umu i srcu Krista. Ni savršen redovnik ne odriče se svog meditatio psalmorum kao neke puke vježbe za početnike.

Kontemplativci čuvaju ove svete riječi poput Marije, koja ih je prebirala u svom srcu, jer iznova oživljavaju duboka iskustva psalmista. Čineći tako dodiruje ih prst Božji, uzdižu se kontemplacijom, duboko prodiru u otajstvo Kristovo, koje natkriljuje cijeli Stari zavjet poput svjetlećeg oblaka na brdu Tabor. Krist je posvuda u psalmima, u Zakonu i Prorocima. Nalaženje Krista u Sv. pismu podarit će nam savršeno ispunjenje, jer On, život i značenje psalama živi sada u nama.

Isus je dao svojim učenicima žrtvu i sakrament euharistije. Taj izvanredni dar, koji u tom otajstvu sadrži svu mudrost Božju, sažima u sebi sva moćna djela Božja i najveći je među njima. U ovom smo sakramentu tijesno sjedinjeni s Njime, i blagoslivljamo Njega koji je “posjetio svoj narod”. Otajstvo Božje milosrdne ljubavi otkriva se u probodenu srcu Kristovu, magnum pietatis sacramentum.

Meditiranje o ovom otajstvu jest, na neki način, ključno za euharistijsku žrtvu. Isus je, naime, rekao: “Ovo činite meni na spomen.” Misa je spomen-čin Kristove žrtve, izlijeva u naša srca otkupljujuću snagu križa i milost uskrsnuća pa nam omogućuje življenje u Bogu. Dioništvo u euharistijskoj žrtvi i ulazak gorućim srcem, otajstvo Krista poprima u našem životu mjesto koje je pripadalo “meditiranju o Zakonu”, u životima ljudi Starog zavjeta.

No baš kao što Novi zavjet ne ukida Stari zavjet, ni mi ne prestajemo meditirati o Zakonu Gospodnjem. Ali našu meditaciju sada hrani memoria Christi – svijest o doživljaju Isusa skrivenog u Starom zavjetu, koji se sada ispunio.

To je meditacija značila sv. Pavlu: naći sebe u Kristu, prodrijeti u Sveto pismo s božanski prosvijetljenom ljubavlju, otkrivati naše božansko posinstvo i veličati slavu njegovu.

Hajdemo meditirati nad Svetim pismom, koje je, kako kaže sv. Pavao, napisano da nas ispuni znanjem o Božjim obećanjima i nadom u njihovo ispunjenje. “Uistinu, što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu” (Rim 15,4). Vjerovanjem u ono o čemu meditiramo, mi smo opečaćeni, oblikovani, blagoslovljeni: “Opečaćeni Duhom Svetim obećanim.” A u koju svrhu?

“Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove…” (Ef 1, 17-19)

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Duhovno vodstvo i meditacija”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.