Popularnost Svjetskog prvenstva u nogometu redovito za sobom povlači i povećanu popularnost popratnih pojava. Nekada su one bezazlene poput pomame za skupljanjem sličica, a ponekada sa sobom nose i opasnosti poput sportskog klađenja.

Glas Koncila o temi kockanja razgovarao je s jednim od naših najuglednijih moralnih teologa, dr. sc. Vladimirom Dugalićem koji je vjernicima izložio katolički pogled na ovo aktualno pitanje.

Za početak, dr. Dugalić je kazao kako je kocka prisutna i u Bibliji gdje nije smatrana kao nešto sporno te da se” u tradicionalnom moralnom nauku kocka nije tretirala kao nešto negativno. Gledalo se na nju pod vidom sedme Božje zapovijedi, ‘Ne ukradi’, odnosno pod vidom ugovora između institucije i igrača koji je prihvatio pravila igre“, kazao je Dugalić

No, Dugalić također smatra kako se izvorni duh kocke promijenio pod utjecajem kulturnih i tehničkih čimbenika.

„Mnogi, naime, kockaju ne više prije svega radi zabave, nego zato da bi se brzo obogatili, da bi zaradili bez rada. Izgubila se i društvena dimenzija kocke. U doba kad nije bilo televizije i drugih medija kocka je zapravo bila jedan od oblika društvenoga života. No danas imamo kasina u koja čovjek obično ulazi sam kako bi igrao – u pravilu s aparatom. Poseban je problem i to što čovjek naposljetku ne može pobijediti aparat. Gledano dugoročno, čovjek će sigurno izgubiti“, kazao je te posebno naglasio kako novi oblici kockanja sa sobom nose „velik rizik stvaranja ovisnosti i, posljedično, razaranja ljudskih života“.

Govoreći o moralnom razlikovanju različitih oblika kocke, Dugalić je na jednu stranu stavio loto i športsko klađenje kazavši kako su to „u svojoj biti tradicionalni oblici kocke, gdje se ipak najčešće igra s manjim iznosima, gdje se ljudi pomalo i zabavljaju“. S druge strane imamo i „kladomate, kasina i rulete, gdje su ulozi puno veći, gdje čovjek lako može ugroziti svoju egzistenciju i svoju obitelj te je opasnost od stvaranja ovisnosti kudikamo veća“.

Prema Dugalićevom stavu poseban je problem kockanje u adolescentskoj dobi. „Prema provedenim istraživanjima i nedavnim podatcima javnoga zdravstva čak 72,9 posto hrvatskih srednjoškolaca probalo se kladiti, njih 20 posto redovito se kladi i kocka, a čak 12,9 posto zadovoljava kriterije za visoku razinu problema povezanih s ovisnošću o igrama na sreću“, objasnio je.

Vlč. Dugalić kritizirao je i činjenicu da je glavni sponzor Hrvatske nogometne lige jedna kladioničarska kuća. „Ne želim dovoditi u pitanje zakonitost toga ili insinuirati sukoba interesa, ali mislim da već sama ta činjenica, dok imamo športsko klađenje kao jedan od najčešćih oblika klađenja, posebno raširen među mladima, nije dobra poruka“, kazao je.

Osim toga, Dugalić je odgovorio i na pitanje smije li Crkva uzimati donacije od kladionica te ustvrdio kako po njegovom mišljenju „nije primjereno da Crkva prima donacije od kladionica jer je taj novac uvijek stečen na nečijem gubitku, na nečijoj nevolji, a ponekad i na nečijoj propasti“.

„Za mene kao moralnoga teologa to je ozbiljan problem. Cilj i nakana takvih darivanja možda uistinu mogu biti plemeniti, ali sredstvo, način na koji je novac stečen moralno je sporan… Ako je osoba koja je ušla u kladionicu ovisnik, stečena je dobit zarađena na njegovoj bolesti. Stoga, ponavljam, smatram da Crkva od kladionica ne bi smjela uzimati donacije, ne zbog ljudi koji su u tom poslu, nego zato što je taj novac stečen na nevolji drugih“, kazao je Dugalić.