Nakon što smo prenijeli poruku biskupa gospićko-senjskog Zdenka Križića o seminarima u njegovoj biskupiji, a potom objavili ekskluzivni razgovor s Josipom Lončarom, voditeljom molitvene zajednice Kristofori, iz reakcija čitatelja i šire javnosti shvatili smo da je tema odnosa između karizmatskih molitvenih zajednica i hrvatskog episkopata kao općenito uloge i poslanja duhovnih pokreta i laika u Crkvi od općeg interesa te da je potrebno da se s njome bavimo na sustavniji način, kroz više tekstova.

Stoga sada objavljujemo i naš razgovor s biskupom Zdenkom Križićem, a uslijedit će i drugi tekstovi na tu temu, među kojima će biti, nadamo se, i razgovori s drugim predstavnicima crkvene hijerarhije i karizmatskih zajednica. Smatramo kako je riječ o temi od iznimne važnosti, kako zbog brojnosti i dobrih plodova zajednica u Hrvatskoj koje, uvjetno rečeno, možemo svesti pod nazivnik “karizmatske”, tako i zbog imperativa crkvenosti koji svaka zdrava katolička duhovnost mora uvijek slijediti. Napetost između karizme i institucije uvijek je bila sastavni dio crkvene povijesti, a mi ćemo ovim nizom tekstova pokušati dati svoj prilog smirivanju tih napetosti u ovoj konkretnoj situaciji.

– Oče biskupe, možemo li reći kako je cijela ova situacija na određeni način pozitivna? Da će dovesti do toga da se određene nejasnoće koje se tiču odnosa hrvatskog episkopata prema karizmatskim zajednicama započnu raščišćavati?

Ne znam hoće li se raščišćavati. Ono što znam jest da se o pitanju karizmatskih pokreta dosta raspravljalo u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, što se događalo prije nego što sam imenovan za biskupa. Možemo reći da u zadnje vrijeme nije bilo previše govora o tome. Hoće li pak ova situacija nešto raščistiti, ne znam. Moj je dojam da se premalo govori o bitnim obilježjima karizmatske duhovnosti, a na sekundarne stvari se stavlja naglasak. To je površan pristup.

– Koja su to bitna, a koja sekundarna obilježja, po Vašem mišljenju?

Prije svega, trebalo bi razbistriti pojam karizme. Kao što je rekao i g. Josip Lončar u razgovoru za vaš portal, karizmatski pokreti nisu dovoljno poznati u Hrvatskoj, usporedimo li to s drugim državama. Kada se govori o karizmatskim pokretima, mnogi prije svega misle na pokrete u kojima je prisutna stanovita posebnost, izvanrednost. Međutim, pojam karizme ne iscrpljuje se na tome.

Karizma je dar Duha Svetoga, a karizmatici su nositelji toga dara. I potrebno je procijeniti tko su ti nositelji. Sv. Pavao govori o „najuzvišenijem daru“, a to je ljubav i o toj karizmi malo se priča, a više se govori o karizmama ozdravljenja, proroštva, govora u jezicima itd. A taj dio je marginalni dio fenomena karizmi.

Osim toga, treba biblijski pojasniti kakva su obilježja karizmi u kontekstu povijesti spasenja. Kada u Novom zavjetu Pavao govori o karizmama on na prvo mjesto stavlja apostole, na drugo proroke, pa onda učitelje. U Starom zavjetu je malo drugačije. Na prvom su mjestu vođe naroda, kraljevi. Na drugom proroci i na trećem mudraci ili čak umjetnici.

Osim toga, treba znati da su neke karizme privremene. Neki su prorokovali, a potom su stali i više nikada to nisu napravili. Neki su dobili nadnaravni dar Duha samo za jedno djelo ili jedno razdoblje. Tu imamo izričaje kako Duh siđe „na“ osobu, ili „obuze“ osobu. To bude u odnosu na jedno poslanje koje treba obaviti, i poslije više nema nikakvih izvanrednosti. Za neke druge se kaže da Duh siđe na njih i „ostade“. To je onda trajni dar. Tako se jasno vidi da neki darovi Duha mogu biti trajni, a neki privremeni.

Nadalje, premalo se govori o odgovornostima nositelja karizme i opasnostima koja se tu kriju. Karizma se može izgubiti. Biblija navodi primjer kralja Šaula koji je bio pomazan za kralja, kao i Salomon. Na koncu, Juda je bio pozvan na apostolsku karizmu pa ju je izgubio. Na mnogo mjesta u Bibliji piše se o tome da ljudi koji su bili pozvani na razne karizme nisu odgovorili na njih. Spomenuo sam Šaula. Biblija piše o njemu kako ga je u jednom trenutku spopao „Božji zao duh“. Čudna formulacija. A poruka je ta da je taj duh bio izvorno Božji, ali ga je Šaul svojim životom deformirao. Karizma Duha Svetoga se može deformirati, nitko ne može biti njezin vlasnik.

 Nema niti jednog biskupa koji bi odbio suradnju laika. Svaki od njih bi želio imati što više laika koji bi bili angažirani na različitim područjima. Ali, suradnja mora biti transparentna, mora biti jasno na koji način se nešto radi

I tu je jedna od opasnosti o kojoj govore svi naučitelji tijekom povijesti Crkve. Tu istinu nalazimo u Svetom pismu. Dovoljno je spomenuti neke primjere. Prorok Ilija je obdaren velikim darovima Duha i do dara da može uskrisivati mrtve, ali on u isto vrijeme pokazuje i puno slabosti koje treba ispraviti. I velikom proroku Jeremiji Bog veli da će biti njegova usta ako odvoji „dragocjeno od bezvrijedna“. To znači da i ovaj veliki prorok ima u svom životu puno bezvrijednog. Petar je od Isusa imenovan glavom Crkve, ali mu se Pavao usprotivi „u lice“ jer nije dobro postupao. Sve ovo govori kako su korektivi na duhovnom putu nužni svima. Osim toga oni koji imaju određene darove imaju i nemale opasnosti da završe u stanovitoj oholosti i deformiraju darove Duha. Posebna je prijetnja da se izgubi poniznost. Ondje gdje nedostaje poniznosti Duh ne može djelovati. O tome govore svi veliki učitelji duhovnosti od prvih stoljeća. Darovi Duha proizvode poniznost i po tome se prepoznaje autentičnost nečijeg djelovanja.

– Upravo ovo o čemu govorite, uspostavljanje jasnih duhovnih kriterija, jest na stanoviti način „raščišćavanje“ koje sam spomenuo na početku razgovora. Mislite li možda da su biskupi više trebali govoriti o toj temi i slati jasnije poruke?

Znam da su biskupi o tome razgovarali. Usvojen je stav da se nekim osobama ne dopusti djelovanje jer su bili neki konkretni slučajevi koji su ukazivali da tu nije na djelu Duh Sveti. To je bilo prije mene i ne mogu o detaljima, ali znam da se o tome raspravljalo i da su donošeni i određeni zaključci. U zadnje dvije godine otkako sam ja u Biskupskoj konferenciji ta tema nije bila na dnevnom redu. Neki zaključci ili bolje rečeno smjernice koje je Biskupska konferencija dala, ja sam ih dao na uvid jednom portalu, a prenio je to i vaš portal.

– Dobro, vratimo se na konkretan slučaj o kojemu je ovdje riječ. Je li Hrvatska biskupska konferencija nekada zabranila rad zajednici Kristofori?

Ne znam da je ikada izričito zabranila djelovanje zajednici Kristofori, ali mi jedan nadbiskup veli da gospodin Lončar sve radi na svoju ruku i da nema običaj pitati biskupe za dopuštenje kada dolazi u biskupije. Ako je nešto autentično, ne vidim zašto je problem doći i pitati za dozvolu. Pa, koji bi biskup odbio nešto što je dobro i kvalitetno?

Međutim, ako ne znam o čemu je riječ, koji su to sadržaji koji se promoviraju na nekim seminarima, kako ja mogu stati iza toga? Ako mene zovu vjernici i pitaju me stojim li iza nekih skupova koji se organiziraju u biskupiji, a organizatori su izvan biskupije, kako se ja o tome mogu izjasniti ako ne znam o čemu se radi? U takvoj situaciji mogu samo reći da ne stojimo iza toga.

Ako netko organizira duhovna događanja u hotelu, a pri tome ne traži dopuštenje za to, ja iza toga ne mogu stati. I ne mogu se ti seminari u hotelima prikazati kao „periferija“ o kojoj govori papa Franjo u govoru o novoj evangelizaciji. Hoteli nisu periferija. Ne znam mogu li siromašni tamo sudjelovati? Osim toga, ako je to razlog da se privuku osobe izvan Crkve, ne znam kako se na istim događanjima mogu kombinirati ljudi koji su početnici u vjeri i oni koji su vjernici od rođenja? Kako ćete kombinirati 1. i 8. razred u školi? Na koji način ćete im govoriti da svima bude razumljivo i korisno?

– G. Lončar je u razgovoru za nas rekao kako je imao dopuštenje župnika i dekana za određene seminare u Gospićko-senjskoj biskupiji?

Koji je to župnik koji njemu može dati dopuštenje za cijelu biskupiju? Ono što ja znam jest da je gospodin Lončar već bio u Gospiću predstaviti jednu svoju knjigu, to mi je ispričao biskup Mile Bogović koji je bio na tom predstavljanju. Međutim, nikada nije tražio dopuštenje za seminare ili škole molitve. Konkretno, kada je u pitanju ovaj događaj Škole molitve, župnik u Gospiću nije imao pojma o njemu.

Bilo koji župnik ili dekan mogu bilo koga pozvati na nekakvo predstavljanje, predavanje ili takav tip događaja, ne tražeći dopuštenje. Ako je, međutim, riječ o duhovnom seminaru takva se događanja ne mogu odvijati bez dopuštenja biskupa.

– Lončar je u razgovoru rekao i kako je svojedobno poslao pismo svim biskupima tražeći od njih savjete i smjernice, ali od nikog nije dobio odgovor, osim od biskupa dubrovačkog Mate Uzinića?

To pismo nikada nisam vidio, a pitao sam i svoga prethodnika, biskupa u miru Milu Bogovića o njemu i on mi je rekao kako to pismo nije imao u rukama. Nemam drugih informacija o tome.

– Progovorimo načelno o tom pitanju. Kako vidite mjesto laika u evangelizaciji danas?

Koncilski dokumenti, posebice Apostolicam actuositatem jasno govore o potrebi uvođenja laika u pastoral i to nitko ne dovodi u pitanje. Međutim, ti dokumenti jasno govore i o tome kako to djelovanje laika mora biti pod stanovitim nadzorom onih koji su zaduženi za pravovjernost nauka, a to su biskupi. To nije nekakva špijunska kontrola, nego suradnja između biskupa i laika. Ja sam se ovdje u biskupiji susreo s predstavnicima raznih laičkih pokreta – s Obnovom u Duhu Svetom, s Neokatekumenima, s Marijinom legijom, pokretom „Injigo“, i s mnogim drugim molitvenim pokretima. Sa svima sam otvoreno razgovarao i radostan sam što ih imam ovdje u biskupiji. Oni su mi predstavili svoje duhovne sadržaje, upoznali me sa svojim aktivnostima. Kamo sreće da ih ima više.

Međutim, u ovom slučaju seminara Kristofora ja nisam znao ništa. U zadnji tren sam za to saznao, nakon što sam primio upite vjernika i naravno da sam se bez ikakvog znanja o čemu se radi, od toga morao ograditi. Nije uobičajeno da se nešto takvo organizira bez znanja mjesnog biskupa. Pa, ako i mi biskupi kada idemo u drugu biskupiju tražimo dopuštenje, a to nije nikakvo poniženje nego poštivanje pravila, ne vidim razlog da bi za nekog laika to bilo ponižavajuće.

Ja sam dobio vrlo konkretnu informaciju, od predsjednika HBK nadbiskupa zadarskog Želimira Puljića, koji mi je prenio svjedočanstvo jedne vjernice koja je upitala g. Lončara prigodom jednog takvog događanja u Zadru ima li on dozvolu od biskupa. Dobila je odgovor: ‘Meni to ne treba!’ Naravno da će takvo ponašanje probuditi sumnju. Ovo samo pokazuje da se nije radilo o neznanju s obzirom na neke procedure, nego o ignoriranju.

Moram napomenuti – nema niti jednog biskupa koji bi odbio suradnju laika. Svaki od njih bi želio imati što više laika koji bi bili angažirani na različitim područjima. To je potpuno jasno. Ne mogu svećenici sve napraviti. Niti ih ima dovoljno, niti mogu doći na sva ona mjesta kamo dolaze laici. Ta suradnja, prema tome, jest nešto dobro i veoma poželjno. Ali, ona mora biti transparentna, mora biti jasno što je to što se događa i na koji način se nešto radi. I kada mene vjernici kontaktiraju i postavljaju pitanja o zbivanjima na području moje biskupije, ja moram zauzeti stajalište. Nemam pravo biti indiferentan.

– Ali, zasigurno ne možemo ignorirati dobre plodove koje su karizmatske zajednice u Hrvatskoj, pa time i Kristofori, donijeli?

Ja karizmatsku duhovnost doživljavam pozitivno. Nigdje i nikada nisam zauzeo negativan stav o njoj. To ovdje nije u pitanju. Ono što jest u pitanju je moja služba biskupa koja se sastoji i u provjeri duhovnih sadržaja i njihovoj pravovjernosti. Postoji puno vjernika koji nisu dio karizmatskog pokreta, ali i oni su naši vjernici. Ja imam dužnost njima reći, kada su u pitanju neka vjernička okupljanja, o čemu se radi. Bio bih najsretniji kada bih svojim vjernicima za neki sadržaj mogao reći da je dobar i da ga trebaju slijediti i da će tu steći dobro iskustvo. Ali, ako ne znamo o kakvom je sadržaju riječ, što mogu reći? O tome se ovdje radi, a ne o nekakvoj zabrani karizmatskih zajednica. Ovdje je u pitanju samo jedna zajednica koja nije poštivala ta pravila, dok sa svima drugima nema nikakvih poteškoća. Na području moje biskupije djeluje dosta njih i ja sam sretan da postoje. Dakle, nikako ne bih htio da ovo završi u nekoj generalizaciji. Ja nisam protiv karizmatske duhovnosti i nisam protiv karizmatskih zajednica. Ni na koji način ne smijem trnuti Duha, ali moram sve provjeravati. To mi je kao biskupu dužnost.

– Možete li reći nešto više o zabrani koju je HBK svojedobno proglasila i koja se odnosila na velike duhovne seminare koje su vodili svećenici iz inozemstva?

Ne znam sve pojedinosti o tome, ali znam da je nekih zabrana bilo. Znam također zašto su neke zabrane izrečene jer sam i sam bio svjedokom kako su se odvijali neki seminari. Evo jedan konkretan slučaj iz 80-ih godina. Kardinal Franjo Kuharić imao je problema s održavanjem jednog seminara u jednoj zagrebačkoj crkvi. Organizirali su ga pentekostalci iz nekih protestantskih zemalja u suradnji s nekim zajednicama iz Hrvatske. Bio sam na tim susretima i vidio sam puno toga što nisam mogao podržati, pa sam kardinalu i to rekao i nisam bio jedini koji mu je to rekao. Na tim susretima sve se svelo na to kako treba govoriti u jezicima. Voditelji su pozivali i forsirali da oni koji još nisu progovorili u jezicima dođu naprijed do njih i taj dar će sigurno dobiti, kao da su oni vlasnici toga dara. To su nedopustive stvari.

Oni koji imaju određene darove imaju i nemale opasnosti da završe u stanovitoj oholosti i deformiraju darove Duha. Posebna je prijetnja da se izgubi poniznost

Ili način na koji su tretirali karizmu ozdravljenja… Netko od voditelja dolazi pred masu i izjavljuje kako ovdje ima nekih koje često boli glava. Onda on ispruži ruke, moli na nepoznatom jeziku, a potom pita: „Tko je doživio ozdravljenje?“ Ruku digne jako puno prisutnih. Potom govori da ima onih koje boli kralježnica, ili imaju problema sa srcem, sa zglobovima, i još puno toga. Uvijek je ista forma: molitva s ispruženim rukama, i pitanje tko je doživio ozdravljenje. Ja sam bio u klupi negdje na sredini crkve. I vidio sam da su jedni te isti uvijek dizali ruke da su ozdravili. To znači da su imali sve navedene bolesti i od svih su ozdravili. I tu je bilo puno oduševljenja. Nadalje, jedan od voditelja govori kako mi nemamo grijeha, i onda citira svetog Pavla koji veli da smo mi „s Kristom skriveni u Bogu“, kako onda možemo biti u grijehu. Poruka je zapravo bila da sakrament ispovijedi uopće nije potreban, jer ga u njihovoj Crkvi i nema. Na tom seminaru je jedan mladi bogoslov psihički krahirao i završio u bolnici. Liječnik koji ga je vodio, i hvala Bogu mladić se oporavio, izričito je rekao da na takve seminare ne smije ići. Nisam imao nikakve sumnje da ovakvi seminari ne vode ničemu dobrom i da ih treba zabraniti.

Ovo nisam ispričao zato da netko zaključi da su svi seminari ovakvi i da u njima nema ništa dobroga. Takav zaključak bi bio posve pogrešan. Nego želim istaknuti kako biskupi imaju dužnost provjeravati i prosuđivati. Ako vidimo kako nešto ne funkcionira, treba ispraviti da bi se spasilo ono što je dobro. Isto tako ako vidimo da je duhovni naglasak u potpunosti stavljen na ozdravljenja, onda ne mogu to ocijeniti posve pozitivnim, na što i učiteljstvo Crkve ukazuje. Nije riječ o tome da se ne smije moliti za ozdravljenje, nego je još važniji naglasak na: znati prihvatiti križ i volju Božju. Bez ovoga, kako Pavao kaže, „na snazi gubi Kristov križ“. I Isus je molio da ga mimoiđe patnja i bi uslišan, iako je otišao na križ. Kako to? On je na prvo mjesto stavio volju Božju, i to je želio vršiti. Stoga je tu bio uslišan jer nije zatajio. Pavao je za sebe tražio ozdravljenje, ali nije uslišan. Dobio je odgovor da mu je dovoljna Božja milost i da se Božja snaga u slabosti očituje. Koliko je važno da osobe shvate da se najjače milosti dobivaju po križu. Zato ono što bi trebala biti bit svakog karizmatskog pokreta jest molitva i traženje volje Božje, a ne svoje. Ako je volja Božja da netko ozdravi – Bogu hvala!

Isto tako, ako u tim pokretima inzistiraju na tome, a ja znam da neki od njih to rade, da svi koji su ozdravili trebaju dati pismeno svjedočanstvo o tome, za mene je to negativan znak. Isus nikada nije tražio od onih koje je ozdravio da to oglašavaju svima. Više je zabranjivao da se o tome govori. To su djela Božja. Prema tome, ja ne mogu zaključiti drugačije nego da oni koji inzistiraju na takvom javljanju čine to zbog svoga ega i propagande.

Tu bih naveo i problem naplaćivanja ulaznica koji je jasno naveden u zaključcima HBK-a o karizmatskim pokretima. Je li to uvijek zato da se pokriju određeni troškovi seminara?

– Spomenuli ste zaključke HBK-a o fenomenu “karizmatskih pokreta”?

To su zaključci s plenarne sjednice HBK-a održane u listopadu 2002. kada se raspravljalo o karizmatskim seminarima. Te zaključke naveo sam u razgovoru za portal LikaPlus. Riječ je o odlukama hrvatskih biskupa o događajima s kojima su se suočili tada. Jedan od tih problema bio je i taj da su voditelji seminara biskupima slali ljude sa psihičkim problemima, koji su na seminarima krahirali, a onda su od voditelja upućeni biskupima da im dodijeli egzorcista. Takvi i slični problemi izazvali su reakciju biskupa.

Moj je dojam da se premalo govori o bitnim obilježjima karizmatske duhovnosti, a na sekundarne stvari se stavlja naglasak. To je površan pristup

Ti zaključci pozivaju i na povjerenstva koja trebaju pratiti određene seminare. Kada se seminar održava onda nadležni biskup šalje na taj seminar teološki i pastoralno stručne ljude koji procjenjuju je li sve u redu na tim seminarima. Svrha tome nije da se nešto zabrani, nego da se korigira.

– Je li bilo takvih povjerenstava?

Znam za nekoliko njih koji su djelovali ad hoc u redovničkim zajednicama i provincijama. Osobno sam svojedobno bio poslan na jedan takav seminar kako bih izvijestio svoga provincijala o njemu. Bilo je to još tamo osamdesetih, dakle riječ je o starijoj praksi.

– Mi imamo dojam da premalo ljudi zna za taj dokument i te zaključke. Nisu li tu biskupi trebali biti odlučniji i transparentniji u svojim smjernicama?

Ne mogu o tome puno reći, jer nisam bio sudionik cijeloga toga procesa kada se o tome raspravljalo. Tada sam još boravio u Rimu. Ako su biskupi donijeli takve odluke, onda su one i objavljene negdje. Znači, to je izašlo u javnost. Međutim, postoji puno crkvenih dokumenata koji jasno naglašavaju kako svaka pastoralna aktivnost laika treba biti na odgovarajući način vrednovana od strane biskupa. Oni su naposljetku za njih odgovorni. I to vrednovanje ne znači da se odmah u sve sumnja, nego je to nešto pozitivno. Pa apostol Pavao sam je otišao u Jeruzalem drugim apostolima da bi vrednovali njegov rad i provjerili ono što je propovijedao. I to je normalno ponašanje svake autentične duhovne osobe. Nitko od nas ne može imati tu sigurnost da je sve što radi ispravno i volja Božja. Potrebno je uvijek iznova provjeravati sebe i biti svjestan da je uvijek moguće izgubiti određene darove ako ih se ne njeguje ispravno.

– Je li po Vašem mišljenju došlo vrijeme za formiranje neke teološke komisije na razini HBK koja bi se izjasnila o aktivnostima karizmatskog pokreta u Hrvatskoj i podržala njegove pozitivne aspekte i upozorila na stanovite opasnosti?

Tu su važne dvije stvari. Kao prvo, treba jasno istaknuti da u Crkvi postoji velika potreba laičkog angažmana. Kao drugo, važno je istaći kako Crkva ima obvezu bdjeti nad autentičnošću nauka i navještaja laičkih pokreta.

Kada je u pitanju formiranje neke teološke komisije za te pokrete, tu treba biti vrlo pažljiv da se to ne doživi kao neka inkvizicija ili unaprijed izrečena osuda. Ono što bi bilo važno za članove takve komisije jest da budu u kontaktu s konkretnim zajednicama i sudjeluju na skupovima koje organiziraju da bi se mogla izjasniti, ne općenito, nego o svakoj zajednici posebno. Ako se dobro sjećam, mislim da je već bilo takvih pokušaja kada su teolozi bili konzultirani i dali svoje mišljenje o nekim likovima i zajednicama. Tada su neki voditelji karizmatskog pokreta imali doista neprimjerene reakcije na to mišljenje.

Mislim da među nekim biskupima prevladava i mišljenje kako su smjernice o djelovanju karizmatskih pokreta već jasno dane i kako ih nije potrebno dodatno preformulirati.

– Ali, ne stvara li to neku ‘sivu zonu’, neku nejasnoću i nedostatak komunikacije koja onda rezultira ovakvim situacijama?

Ali, tu je potrebno zauzeti stajalište prema svakoj zajednici ili pokretu pojedinačno. Ne možemo sve staviti u istu košaru, jer nije svaki pokret identičan drugom. Dosta je tu prepušteno i svakome biskupu posebno da on na razini svoje dijeceze provjerava pojedine događaje i donosi svoj sud o njima – jesu li u skladu s Učiteljstvom ili ne. Pojedinačno prosuđivanje svake pojedine zajednice bilo bi dosta zahtjevno, jer tu ima puno detalja, i ne znam kamo bi nas to dovelo.

– Josip Lončar je izjavio za naš portal kako je spreman poslušati svaki savjet i naputak biskupa. Što biste mu Vi konkretno, sada, poručili?

Prva stvar koju je trebalo napraviti jest da se najavi, dođe i predstavi ono što radi. Da informira biskupa o tome što se događa. Ono što bih ja tada učinio jest da bih odredio osobu koja bi otišla na susret i predstavila mi svoje mišljenje o tome što se na njemu događalo – pozitivno ili negativno. To je jedini mogući put.

Lončar govori kako ima za svoje djelovanje dozvolu pokojnog biskupa Marka Culeja. Pa ne može jedan biskup dati dozvolu koja će vrijediti za sva vremena za sve biskupije i za sve biskupe koji će naslijediti ovoga. Ja ne znam je li on o nečemu razgovarao sa svojim sadašnjim biskupom Josipom Mrzljakom, nisam o tome informiran i nemam vremena time se baviti. Ja sam ovdje zauzeo svoje stajalište imajući u vidu situaciju koja je nastala. Za seminar sam saznao u posljednji trenutak i morao sam reagirati. Mene je doista zanimalo zašto se taj skup događa u hotelu. Nemam načelno ništa protiv toga, ali želio sam znati razloge za to.

– Ponovno načelno govoreći – koliko je nužno od laika koji nastoji evangelizirati uvijek i svakoj situaciji tražiti formalnu i jaku teološku naobrazbu? Postoji dosta laika koji naviještanje Božje riječi temelje na nekim drugim kvalitetama, ne onim strogo formalnim?

Točno, ali potrebno je i ovo drugo. Ako osoba nema teološku spoznaju koje su Crkva i njezini duhovni autoriteti proglasili autentičnim, onda treba biti oprezan. Važno je i iskustvo i znanje. Možda neka osoba, a da toga nije ni svjesna, radi nešto pogrešno. I zato je važna ideja duhovne pratnje koja širi vidike. Potrebno je, dakle, djelovati zajedno, a ne biti u ulozi „slobodnog strijelca“. To nije nikada dobro. Pa ja se kao biskup, iako imam ovlasti donositi mnoge odluke samostalno, konzultiram oko svega. Potrebno je surađivati, konzultirati se i donositi zajedničke odluke. Traženje savjeta iznimno je važno načelo duhovnog života.

Razgovarao Goran Andrijanić | Bitno.net

Fotografije: Marin Škarica/Nova Eva