GOVOR BISKUPA UZINIĆA NA STRATIŠTU NA DAKSI

‘Bez ljubavi i oprosta ostaje samo žaljenje, nad žrtvama mržnje, ali i nad našom budućnošću’

Govor dubrovačkog biskupa Mate Uzinića na komemoraciji na Daksi, 25. listopada 2019.

Foto: Dubrovačka biskupija.

Negdje sam pročitao da žaleći za svojim pokojnima, ne žalimo za njima, već žalimo sami sebe. Žalimo za onim što smo njihovom smrću izgubili, za odnosom ljubavi koji više ne možemo uspostaviti na način na koji smo to činili do tada i na koji nam ljubljena osoba ne može više odgovoriti (Umberto Galimberti). Žalimo za svim onim što nismo trebali učiniti, a učinili smo. Za svim onim što smo mogli, a nismo učinili. Žalimo za svim što smo mogli reći, a nismo rekli, kao i za svim onim što nismo trebali reći, a rekli smo.

Kad se radi o stratištima poput ovoga na Daksi, a ono je samo jedno u nizu stratišta u povijesti našeg grada, naroda i čovječanstva, onda ovo žaljenje uključuje i žaljenje nad našom nesposobnošću da one prve, spontane i prizemne osjećaje, koji su nerijetko osjećaji mržnje i osvete, zamjene viši osjećaji, osjećaji ljubavi i praštanja. Upravo tu, u našoj prignutosti nad samima sobom, u našem samosažaljenju, želi nas susresti izmučeno lice raspetog Krista, lice Ljubavi koja je pobijedila mržnju i osvetu, lice ispunjeno milosrđem i praštanjem. Želi nas susresti Uskrsli, koji u nama kršćanima budi nadu da se smrću naš „život mijenja, a ne oduzima“, te da naše veze s osobama koje smo ljubili i koje su nas ljubile, jesu promijenjene, ali nisu prekinute. U molitvi, na koju smo se i danas okupili, možemo učiniti i reći ono što nismo učinili, te primiti, dakako na nov način, ono što smo izgubili. Na mržnju i osvetu, u svjetlu križa Isusa Krista i njegova uskrsnuća, možemo i trebamo odgovoriti ljubavlju i opraštanjem. Bez ove molitvene nade, ostaje nam samo boli, te nastavak žaljenja, ne samo nad našim pokojnima koji su žrtve mržnje i osvete, nego i nad sobom, svojom sadašnjošću i svojom budućnošću, ako u tom slučaju uopće može i biti govora o budućnosti.

U ovoj prignutosti i žaljenju nad sobom, dok obilježavamo 75. obljetnicu stradanja na Daksi naših sugrađana različitih nacionalnosti i vjerske pripadnosti, zvanja i zanimanja, želio bih se prisjetiti, po mom mišljenju veoma važnog pisma biskupa Hrvatske biskupske konferencije napisanog o Pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata, koje je, nažalost danas možda i aktualnije nego prije dvadeset i četiri godine kad je napisano, jer su i podjele u našem društvu danas i veće nego su bile tada.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

A samo pismo napisano je kao pokušaj prevladavanja podjela uzrokovanih zbivanjima tijekom i neposredno po završetku Drugog svjetskog rata. U ovom pismu se objašnjava zašto je u Hrvatskoj kraj Drugog svjetskog rata bio doživljen drugačije nego li drugdje. Glavni razlog za to, biskupi vide u nebrojenim stratištima, parafrazirajući Joška Radicu, rekao bih u svim našim Daksama. Pismo nas jasno podsjeća na činjenicu da se monopolom nad povijesnom istinom pedeset godina govorilo samo o jednim žrtvama, dok se o drugima moralo šutjeti. Ističe se potreba da se spomenemo svih žrtava, osobito onih prešućenih, te da molimo za njihov pokoj i utjehu njihovoj rodbini i potomcima. Spominju se krivci, bilo kao počinitelji bilo kao ideolozi i naredbodavci čija je krivnja još i veća, kao i činjenica da su svi oni, iako je odgovornost uvijek osobna, svojim nedjelima okaljali i svoje narode, Crkve i vjerske zajednice te, upravo u tom kontekstu, biskupi glavni naglasak žele staviti na kajanje i pomirenje, napominjući da „nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?“

Odgovor na ova pitanja biskupi su „našli u molitvi Gospodnjoj (u kojoj) sve ljude, a posebno one koji se zajedno s nama obraćaju Bogu kao Ocu, nazivamo braćom. Zajedno s njima molimo: ‘Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.’ U čežnji za Božjim oproštenjem i mi ljudi uzajamno opraštamo jedni drugima. Ono što pohranjujemo u svojoj povijesnoj memoriji nisu nepodmireni računi koji rađaju namisli osvete. Pamtimo zlo koje se dogodilo a nije se smjelo dogoditi. Učimo kako ne ponavljati grijeh i kako ustrajati u dobroj odluci. No, sadržaju našega povijesnog pamćenja pripada i sve ono što su činili ljudi Crkve kada su osuđivali zločin te svesrdno zaštićivali i pomagali ugrožene u vrijeme dok je bjesnio drugi svjetski rat. Ta kršćanska odlučnost i požrtvovnost (…) nadahnuće su i poticaj današnjem naraštaju.

Na ovom nas putu ostvarivanja dobra te nastojanja oko praštanja i pomirenja utvrđuje i sveti otac Ivan Pavao II. koji nam je u Zagrebu poručio: „Tražiti oprost i sam oprostiti tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira’ (Homilija na misi Zagreb, 11. rujna 1994).“

Nad ovim se pismom dvadeset i četiri godine kasnije možemo zamisliti i zaplakati jer naše hrvatsko društvo ne samo da iz njega ništa nije naučilo, nego je, u međuvremenu, nažalost, napravilo i neke korake unatrag.

Na plakanje nas poziva i samo pismo, objašnjavajući zašto smo mi kršćani, Crkva, i danas na strani onih koji plaču, a nismo na strani onih koji ovih dana slave pobjedu. Pišu biskupi: „Crkva oplakuje žrtve, Crkva oplakuje krvnike. Ona se bori protiv grijeha i vrši službu pomirenja s Bogom i među ljudima. U vjeri i poniznosti liječi rane duše i tijela te tako otvara čovječniju budućnost pojedincima i narodima. Crkva vjeruje u uskrsnuće tijela i život vječni te konačni sud o stradanjima i krivnjama prepušta Bogu koji je puna istina, savršena pravda i beskrajna ljubav.“

Dozvolite mi, dragi prijatelji, da u duhu ove želje i ovog oplakivanja, a prije same molitve za našu pokojnu braću koji su ovdje izgubili živote kao žrtve mržnje, na ovom mjestu stradanja, na kojem se nismo danas okupili samo radi naše braće i njihove žrtve nego i radi sebe, svoje sadašnjosti i budućnosti, izmolim molitvu koju su biskupi Hrvatske biskupske konferencije zajednički molili na jednom drugom mjestu stradanja, koje je nastavak i posljedica ovih prethodnih stradanja, još jedna „naša Daksa“, a to mjesto je Ovčara i Vukovar. Bilo je to 17. listopada 2006., prigodom 15. obljetnice žrtva Vukovara. Molilo se tada, a ja želim moliti za nas i sada, za dar ljubavi i oproštenja. Molitvu ću prilagoditi ovom mjestu i trenutku:

Bože, neizmjerna Ljubavi! Sazdao si čovjeka na svoju sliku. I kad se grijehom od tebe udaljio, nisi mu uskratio svoga milosrđa već si ga obasipao blagoslovom svoga saveza te na posljetku učinio da svim ljudima u Kristu zasine Put Istina i Život.

Pogledaj na nas, i udijeli nam snagu Duha Svetoga: da istinski prihvaćamo Evanđelje i nepodijeljena srca nasljedujemo put tvoje ljubavi.

Ratna su nas (i poratna) stradanja duboko ranila. I kad smo zdvajali, s pouzdanjem smo molili: da nam (…) ne prestane svijetliti spasenje i tvoja zapovijed ljubavi.

Ovdje (na Daksi, otočiću simbolu poslijeratnog stradanja i nevinih žrtava komunističkog totalitarnog sustava,) kao i na svim mjestima gdje smo stradavali, zahvaljujemo ti na milosti kršćanskog svjedočenja u našem narodu – za brojna junačka srca malih i velikih, srca pastira i vjernika laika, znanih i neznanih – (među kojima su i neki od onih koji su pogubljeni i zakopani na ovom mjestu, a koje nije zavela ni jedna ideologija) i u kojima nije prevladala mržnja, već je, unatoč kušnjama, u njima pobjeđivala utjeha vjere i snaga tvoje ljubavi.

Gospodine, bez prestanka nas nadahnjuj svojom ljubavlju! Jedino ona će nam pokazati pravi put – kako nam je zahvalno cijeniti žrtvom stečenu slobodu i kako nam je iskrenim opraštanjem čistiti duh; kako nam je pružati ruke na pomirenje i, ištući od tebe mudrost, graditi istinski mir. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

IKA | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 25. listopada 2019.

Možda vam se svidi