RAZGOVOR S POVJESNIČAROM I PUBLICISTOM

[EKSKLUZIVNO] Robin Harris: U Hrvatskoj su katolici većina, ali vodstvo HDZ-a zastupanje katoličanstva smatra – čudnim

Mislim da Hrvati trebaju biti puno zahtjevniji prema svojim vođama. U većinski katoličkom društvu političke vođe moraju biti puno odlučniji u zastupanju katoličkog nauka i Katoličke Crkve. Ne želite krenuti putem Britanije i drugih zapadnih zemalja

Photo: Grgur Zucko/PIXSELL

Robin Harris britanski je povjesničar, novinar i publicist koji već neko vrijeme živi i radi u Zagrebu. Rođen u anglikanskoj obitelji i obraćenik na katoličanstvo, Harris je bio jedan od bliskih suradnika znamenite britanske premijerke Margaret Thatcher i bio je aktivan u njezinoj Konzervativnoj stranci. Autor je povijesti te stranke koju je objavio 2011. Bavio se i hrvatskom poviješću te je autor knjiga o Dubrovniku i blaženom Alojziju Stepincu.

Povod za razgovor s njim bio je nedavni istup konzervativnog političara Jacoba Rees-Mogga koji je u jednom nastupu na televiziji branio svoju odanost katoličkom nauku po pitanju abortusa i istospolnih zajednica. Taj istup doživio je žestoke kritike s lijeve strane političkog spektra (pa su neki komentatori pisali kako takvim stajalištima “nema mjesta u javnom prostoru), ali i iz njegove stranke.

S Harrisom smo razgovarali o toj situaciji, ali i općenitom stanju britanske demokracije te mjestu kršćanskih vrednota u njoj kao i u drugim zapadnim demokracijama uključujući i Hrvatsku.

– Nedavni istup konzervativnog političara Jacoba Rees-Mogga izazvao je niz reakcija zbog njegova zastupanja katoličkog nauka. Jeste li iznenađeni takvim istupom političara koji figurira kao mogući novi šef Konzervativne stranke?

Prije svega, iako je u politici sve moguće, izgledi da Jacob Rees-Mogg postane vođa Konzervativne stranke veoma su mali. On jest u ovome trenutku jako popularan i prema istraživanjima stranačke baze jedan je od omiljenijih političara u stranci. Ali, mislim da je tu prije riječ o tome da su ljudi ljutiti i razočarani s Theresom May i vodstvom Konzervativne stranke i traže nova lica. Ali, čini mi se kako je i on svjestan da neće biti šef stranke. On u ovom trenutku nije niti ministar i bilo bi jako čudno da se to dogodi. U tom smislu, dakle, nisam iznenađen.

Ako jesam iznenađen, onda sam iznenađen činjenicom da je jedan član parlamenta iz Konzervativne stranke tako hrabro, principijelno i jasno progovorio o svojim vjerskim uvjerenjima onako kako je on to učinio.

Doista cijenim njegov istup, ali ne mislim da je zbog toga izgubio prigodu postati vođa konzervativaca jer je ta mogućnost i prije ovoga bila jako mala.

– Zanimljivo, kritizirali su ga i iz Konzervativne stranke. Nekoliko njegovih stranačkih kolega istup je ocijenilo kao „odbojan“. Što nam to govori o trenutačnom stanju u toj stranci?

Konzervativna stranka trenutačno se nalazi u stanju panike. A kada konzervativci paničare, onda uvijek naginju „ulijevo“. Primjerice, stranka razmišlja o tome da ovu jesen donese zakon koji će ljudima dopustiti da sami odlučuju o svom spolu, bez ikakve konzultacije s liječnicima ili drugim stručnim osobama. Svake dvije godine moći će odlučiti o svom spolu i to retroaktivno. Nije to zakon koji su oni predložili, ali sada razmišljaju o tome da ga donesu jer u stranci postoje ljudi koji misle da treba zadovoljiti ljevicu, pa i kritiziranjem istupa Jacoba Rees-Mogga.

Treba znati ovo: većina glasača Konzervativne stranke, kao i jedan dobar dio njezinih parlamentarnih zastupnika i dalje su konzervativni po društvenim pitanjima. Ali, vodstvo stranke naginje prema lijevim ideološkim stajalištima.

Oni isti političari i aktivisti koji traže poštovanje za slobodu govora i toleranciju nisu spremni ta ista prava priznati drugima, čak odriču ta prava onima koji su ustali u obranu najranjivijih, a to su nerođena djeca

Ali, upravo s te lijeve strane  došli su najžešći udari na Rees-Mogga. Ono što je zanimljivo jest da oni isti političari i aktivisti koji traže poštovanje za slobodu govora i toleranciju nisu spremni ta ista prava priznati drugima. Čak odriču ta prava onima koji su ustali u obranu najranjivijih, a to su nerođena djeca.

– Nema, dakle, previše smisla doživljavati torijevce kao zaštitnike kršćanskih vrednota u britanskoj demokraciji?

Konzervativna stranka nikada nije bila politička organizacija koja je svoj program temeljila na vjeri. U britanskoj konzervativnoj politici postoji jedna dobra tradicija, možda ne dobra iz hrvatske perspektive, ali iz britanske svakako i ta je sljedeća: u moralnim pitanjima poput pobačaja ili gay „brakova“ država nema izravne ovlasti nad njima. To su pitanja koja su prepuštena osobnoj savjesti i nad njima nema nikakve stranačke discipline. To je stanovito jamstvo da, primjerice, Theresa May i njezini suradnici, neće moći nametati zakone koji čak više promiču feminizam ili pro-choice stajališta.

Konzervativna stranka nikada nije dakle bila utemeljena u vjerskome, ali kao i svaka druga stranka i ona reflektira stanje u društvu. Ona postoji od 1834., britansko je društvo tijekom dobroga dijela toga razdoblja bilo obilježeno protestantskom tradicijom i stranka je reflektirala takvo stanje. Ali, ta tradicija nikada nije bila presudnim elementom njezina programa. Zato je deplasirano kritizirati tu stranku što nije predvodila društvo u pitanjima kršćanskog morala. Drugo je pitanje pojedinih političara koji iz osobnih uvjerenja mogu taj moral isticati, a neki poput Jacoba Rees-Mogga to i čine.

– Ali, ako neće konzervativna stranka ustati u političku obranu tradicionalnih vrijednosti i vjerskih uvjerenja – tko će?

Slažem se. Ono čemu svjedočimo jest stanovita promjena u društvenom diskursu. Sve tamo do šezdesetih godina prošloga stoljeća u britanskom društvu se podrazumijevalo poštivanje onoga što možemo nazvati naravnim zakonom. Britanci nisu upotrebljavali taj termin, ali su poštivali ono što on znači. Ali, potom je došlo do društvenih promjena, zahtjeva za legalizacijom pobačaja, još ranije pojave umjetne kontracepcije, i političke promjene pratile su one društvene. A te promjene reflektirale su se i u Konzervativnoj stranci.

Te promjene otkrile su kako i Konzervativna stranka nema pravilno shvaćanje o tome kakva bi trebala biti uloga države u očuvanju moralnih vrijednosti i naravnog zakona. Ako država nije u stanju štititi život nerođenih, život općenito – čemu onda država?

Međutim, mislim kako je važno odvojiti to nasilno privatiziranje vjerskih uvjerenja koje je, očito, otišlo predaleko od spomenute tradicije proceduralnog konsenzusa u Donjem domu parlamenta po kojem stranke neće nametati određena moralna pitanja stranačkom stegom. Jer, ako ne bi bilo toga konsenzusa, laburisti bi napravili puno veću štetu nego što je rade sada.

– Nije li taj konsenzus ugrožen ako konzervativci razmišljaju o zakonu koji promovira gender ideologiju?

Vidjet ćemo što će se s time dogoditi. Još uvijek je riječ o prijedlogu. Treba podsjetiti kako je u vrijeme laburističke vlade Tonyja Blaira donesen The Equality Act koji je zabranjivao diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije. Taj zakon je bio tako interpretiran na sudovima da su katoličke agencije za posvajanje djece koje su odbijale dati djecu u istospolne zajednice morale u praksi prestati raditi ili prestati biti katoličke. I to je primjer miješanja države u privatna načela s pogrešnom ideologijom jer odriče djeci pravo da odrastu s ocem i majkom, kao što i odriče pravo vjerskim organizacijama da sudjeluju u društvu i doprinose mu.

Došli smo do točke na kojoj ljudi koji žele prakticirati katoličku vjeru, koji žele svoju djecu odgajati u tom duhu neće moći raditi sve one stvari kao i drugi građani. Morat će živjeti u svojim zajednicama, morat će raditi samo neke određene poslove i morat će sami brinuti za odgoj svoje djece

S druge strane, istospolni „brak“ u Britaniji legaliziran je upravo za vrijeme konzervativne vlade Davida Camerona 2013. i to potpuno protiv volje birača i stranačke baze. Cameron je to učinio svjesno, jer je mislio da je to način kako bi pridobio liberale. Ono što se dogodilo jest veliki izlazak konzervativaca u neke druge stranke, odnosno UKIP. Cameron je nakon toga pao u paniku i u pokušaju da vrati potporu tih ljudi, obećao je referendum o Brexitu. I održao ga je i izgubio ga.

– Dakle, u procesu rastakanja tradicionalnih vrijednosti sudjeluju sve političke snage?

U Britaniji ti procesi su nezaustavljivi. Može biti samo gore, a nadamo se da će taj proces pogoršanja biti spor, a ne izrazito brz. Vratimo se na Jacob Ress-Mogga. Njegova izjava o tome kako je brak sakrament i kako se država ne treba miješati u ta pitanja vrlo je indikativna za točku na koju smo dospjeli. Ne samo u Britaniji, nego i na Zapadu. Bogu hvala, to se još ne događa ovdje u Hrvatskoj. A to je točka na kojoj ljudi koji žele prakticirati katoličku vjeru, koji žele svoju djecu odgajati u tom duhu neće moći raditi sve one stvari kao i drugi građani. Morat će živjeti u svojim zajednicama, morat će raditi samo neke određene poslove i morat će sami brinuti za odgoj svoje djece.

– Jako ste pesimistični?

Da, jesam. Ali ovdje u Hrvatskoj do te točke još nismo došli i moramo to spriječiti. Ali…Mi sada možemo biti kritični prema Konzervativnoj stranci, ali ona naprosto politički slijedi ono što se događa u društvu. Ovdje, u Hrvatskoj, gdje su uvjerljiva većina stanovništva katolici, tradicionalno nastrojeni, imamo vladajuću konzervativnu stranku, Hrvatsku demokratsku zajednicu, u kojoj se otvoreno zastupanje katoličanstva smatra čudnim.

Kada sam sudjelovao u Hodu za život, vodstvo HDZ-a sjedilo je tada u kafiću “Charlie” i pilo kavu. Drago Prgomet i Andrej Plenković sjedili su tamo i nisu željeli imati ništa s tim.

Davor Ivo Stier je sudjelovao na Hodu za život!

Da, i gdje je sada u stranci? Mislim da Hrvati trebaju biti puno zahtjevniji prema svojim vođama. U većinski katoličkom društvu političke vođe moraju biti puno odlučniji u zastupanju katoličkog nauka i Katoličke Crkve. Ne želite krenuti putem Britanije i drugih zapadnih zemalja.

– Najnovija istraživanja pokazala su kako prvi put više od polovice Britanaca nije religiozno?

Da, ali u ovom trenutku broj katolika u Britaniji ostaje stabilan, i takav je već zadnjih 30 godina. S druge strane, broj anglikanaca je u strašnom padu i prepolovio se u odnosu na 2000. Katolika bi vjerojatno bilo manje da nije poljskih imigranata, ali i bez njih taj pad ne bi bio tako velik kakav je kod anglikanaca.

Još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća katolički biskupi u Britaniji ekumenizam i odnose s Anglikanskom Crkvom vide kao dobar modus operandi. Imajući u vidu da je Anglikanska Crkva dio britanske tradicije i kao takva uživa prestiž u društvu, to je možda bila i dobra strategija da katolici ne postanu marginalizirani. Ali, ta strategija predugo traje.

Britaniju treba sada tretirati kao misijsku zemlju. Ne samo zbog anglikanaca nego zbog općenitog duhovnog stanja. Katolička Crkva toga mora postati svjesna. Kolaps anglikanizma doveo je do potpunog uništavanja anglikanske tradicije i vjerskog obrazovanja i formacije. U Britaniji žive ljudi koji o kršćanstvu ne znaju doista ništa i nemaju temeljno znanje o njemu. Katolici moraju reagirati na to.

Britaniju treba sada tretirati kao misijsku zemlju. U Britaniji žive ljudi koji o kršćanstvu ne znaju doista ništa i nemaju temeljno znanje o njemu. Katolici moraju reagirati na to

Istraživanja su pokazala kako u onim engleskim biskupijama gdje biskupi pokazuju pravovjernost i jasnoću u pitanju nauka, kao recimo u biskupiji Portsmouth, raste broj svećeničkih poziva. Tamo gdje Crkva ne radi kompromise, mladi ljudi staju uz nju. Nitko ne želi ići na brod koji tone.

– Pad religioznosti prati i jačanje antikršćanskog sentimenta koji je sve dominantniji u javnom prostoru?

Da, i ta averzija je sve izraženija i izraženija. Ovo je novi stupanj protukršćanske netolerancije. Govori se o „kulturnim ratovima“ i doista je riječ o ratu, ako vidimo kolika količina mržnje je tu involvirana. Pogledajte SAD. Naravno, tamo doista ima mržnje s „desnice“ i neonacističkih ispada. Ali, ta mržnja koju lijevi zastupaju prema svakoj vrsti tradicije, prema svemu što je kršćansko i što poziva na red u društvu je nevjerojatna. I ta količina samopouzdanja s kojom nastupaju. Sve me to podsjeća na onu mržnju prema Crkvi koju su komunisti imali kada su 1945. došli na vlast u Jugoslaviji i koju su idućih 20 godina širili. Riječ je o potpuno istom ponašanju koje smatra da je sasvim u redu i opravdano spriječiti svakoga da radi ono što želi, pa bilo to i nešto što pripada tradiciji. Tako se ljevica u Americi sada ponaša, u tome vidi neku vrstu „misije“ i to je nešto čemu zapadna demokracija dosad nije svjedočila.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Copyright: sva prava pridržana – Bitno.net

Objavljeno: 13. rujna 2017.

Možda vam se svidi