EKSKLUZIVNO: VELIKI RAZGOVOR S POTPREDSJEDNIKOM HRVATSKE VLADE I ŠEFOM DIPLOMACIJE

STIER: Stepinac je uzor herojstva ne samo katolicima nego svim ljudima dobre volje

“Mi u dostojanstvenom, kršćanskom i herojskom načinu na koji je Stepinac reagirao na nepravdu uvijek možemo pronaći nadahnuće koje nam pomaže boriti se protiv nepravdi koje možemo uočavati danas. I u tome smislu on je model koji možemo slijediti i koji nas neprestano nadahnjuje. To je, po mom mišljenju, ono najvažnije”, kaže Davor Ivo Stier

davor stier stepinac 

Potpredsjednik hrvatske Vlade i ministar vanjskih i europskih poslova Davor Ivo Stier odbio je bilateralni susret koji je tražio srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, nakon što je Srbin ponovno vrijeđao i lagao o liku i djelu hrvatskog blaženika Alojzija Stepinca.

Skandalozna retorika o kardinalu Stepincu može se čuti već dulje vrijeme iz Beograda, ali ovo je prvi put da je netko iz hrvatskog državnog vrha odlučno reagirao na nju s nekim konkretnim potezom.

Razgovor s ministrom za naš portal bio je dogovoren prije cijele te situacije. Naravno, započeli smo ovaj intervju s pitanjem o njoj, ali osim dnevnopolitičkih aktualnosti u ovom velikom razgovoru dotakli smo se i niza drugih tema, a prije svega pitanja koja se tiču situacije u kojoj se danas nalaze katolici angažirani u hrvatskoj politici te budućnosti ideje kršćanske demokracije.

– Gospodine Stier, odbili ste susret sa srbijanskim ministrom vanjskih poslova koji je bl. Alojzija Stepinca nazvao „ratnim zločincem“. Njegova izjava bila je kap koja je prelila čašu, ali što dalje kada su u pitanju odnosi sa Srbijom?

Jasno je kako je Ivica Dačić doista reagirao u maniri najgoreg komunističkog aparatčika napadajući kardinala Stepinca i nakon toga je postalo potpuno razvidno kako nije otvoren za dijalog i kako nema svrhe održati bilateralni susret koji je on zatražio.

To nikako ne znači da ne možemo imati otvoren kanal komunikacije prema Beogradu, ali on definitivno neće ići preko Ivice Dačića. Njega ne zanimaju činjenice o životu kardinala Alojzija Stepinca kojeg je blaženim proglasio, ne zaboravimo, sv. Ivan Pavao II. Dačić želi po onom starom komunističkom šablonu nametnuti kompleks krivnje cijelom hrvatskom narodu. To je nedopustivo.

– Takve izjave o Stepincu dolazile su iz Beograda i prije. Sada je hrvatski politički vrh oštrije reagirao na njih. Možda je to trebao i ranije?

Važno je da u našem djelovanju vodimo računa o interesu hrvatske države. Nama jest u interesu imati otvoren dijalog s Beogradom. Imali smo ga i u vrijeme Domovinskog rata, trebamo ga i danas. Međutim, s druge strane moramo imati sugovornika koji barem minimalno može biti otvoren za takav dijalog.

A pokušavati analizirati sve ono što je bilo prije nema previše smisla. U ovom trenutku važno je jasno naglasiti što je politika Hrvatske koju Vlada i ja kao ministar vanjskih i europskih poslova provodim.

– Kako vi kao vjernik gledate na „sporove“ oko kanonizacije Stepinca i povjerenstvo Katoličke Crkve i SPC-a?

Prvo moram naglasiti, kao ministar, da je jasno kako je pitanje kanonizacije Stepinca isključiva unutarnja stvar Katoličke Crkve.

Ako govorim osobno kao vjernik, onda samo mogu ponoviti kako je kardinal Stepinac nama katolicima, ali i svim ljudima dobre volje, uzor čovjeka koji je u vrlo teškim i zahtjevnim vremenima digao glas kako bi zaštitio dignitet svake ljudske osobe. Koji je progonjen zbog vjernosti svojim idealima, načelima te vjernosti Svetome Ocu. Sve je on to strpljivo podnio.

Mi u dostojanstvenom, kršćanskom i herojskom načinu na koji je reagirao na nepravdu uvijek možemo pronaći nadahnuće koje nam pomaže boriti se protiv nepravdi koje možemo uočavati danas. I u tome smislu on je model koji možemo slijediti i koji nas neprestano nadahnjuje. To je, po mom mišljenju, ono najvažnije.

– Vaša nedavna odluka o imenovanju Ladislava Ilčića iz HRAST-a vašim posebnim savjetnikom izazvala je reakcije u nekim medijima. Ne dokazuju li ti napadi na Ilčića kojeg se kritizira samo na temelju njegova svjetonazora kako u Hrvatskoj svjedočimo pojavi o kojoj ste i vi svojedobno pisali – netrpeljivosti prema izražavanju vjere u javnom i političkom prostoru?

Ja iza svoje odluke stojim. Ne samo zbog toga što mi je institucija savjetnika omogućena zakonom nego i zbog toga što kao potpredsjednik Vlade osim vođenja svoga resora moram donositi i niz stručnih i političkih procjena na području vanjske i unutarnje politike. Zbog toga su mi potrebni posebni savjetnici.

Što se tiče vašeg pitanja o netrpeljivosti prema vjerskom u javnom prostoru, malo bih svojim odgovorom proširio i produbio tu problematiku, ne vežući je samo uz ovaj slučaj.

Dačića ne zanimaju činjenice o životu kardinala Alojzija Stepinca kojeg je blaženim proglasio, ne zaboravimo, sv. Ivan Pavao II. On želi po starom komunističkom šablonu nametnuti kompleks krivnje cijelom hrvatskom narodu. To je nedopustivo.

Mislim da se, ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim europskim državama, krivo tumači što znači odvojenost od Crkve i države, a što s druge strane znači potreba za dijalogom između Crkve i države. Ekstremni sekularizam koji bi tražio od građana koji su vjernici da se u svojim javnim istupima odriču svoje vjere bio bi uvod u totalitarizam i sputavanje slobode u našem društvu. Zato sam više puta u tome smislu citirao bivšeg irskog premijera i veleposlanika EU-a u Washingtonu Johna Brutona koji je upozoravao na opasnost ekstremnog sekularizma i tendencije eliminiranja javne manifestacije vjere. A vjera nije isključivo stvar privatnosti nego i pozitivna društvena snaga koja može generirati solidarnost u nekome društvu. Demokracije koje to uvažavaju i potenciraju su jače i razvijenije. To je još uočio Alexis de Tocqueville u svome klasičnom djelu “Demokracija u Americi”.

Prema tome, redukcionistički pristup po kojem vjernici mogu biti samo vjernici kod kuće ili u crkvi, ali nikako to ne manifestirati u javnom prostoru jer bi se to, navodno, kosilo s odredbom o odvojenosti Crkve od države – potpuno je netočan.

Neki zagovornici takvog pristupa pozivaju se na Europsku uniju. Podsjetio bih kako i u Lisabonskom ugovoru postoji odredba o potrebi dijaloga s crkvenim zajednicama. Mi smo u Europskom parlamentu izabrali Antonija Tajanija, tada potpredsjednika, a danas predsjednika Parlamenta kao osobu koja je bila zadužena upravo za taj dijalog. To je tema kojoj moramo pristupiti na pravilan način. Braniti pravo vjernika da jasno izražava svoja stajališta u javnom, pa i političkom životu, nije važno samo za vjernike nego za svakoga tko vjeruje u pluralizam i demokratsko društvo.

– Koji su razlozi tome da je taj pristup koji kritizirate tako zastupljen u hrvatskom političkom i društvenom mainstreamu, pa se svako manifestiranje kršćanskog stajališta automatski proglašava ekstremizmom. Je li riječ o nasljeđu komunističke prošlosti, pokušaju uvođenja nekog novog, lijevo-liberalnog, jednoumlja ili nečemu trećem?

Riječ je prvenstveno o strahu od promjena. To sam spomenuo i u svom eseju o trećoj paradigmi. Tamo sam elaborirao kako moramo otvoriti političke i ekonomske institucije svim segmentima društva, a ne da samo jedna manjina ima nadzor nad njima. To sam nazvao paradigmom društvene integracije. U tom smislu da se događa da brojčana većina ostane izvan institucija i ne mogu ravnopravno sudjelovati u njima.

Naša prošlost je režim gdje su političke i ekonomske institucije bile jako zatvorene i gdje su im pristup imali samo oni koji su bili članovi komunističke partije. Devedesetih se dogodila promjena paradigme gdje su se institucije počele otvarati, ali nedovoljno. Strah od promjena, pa ako hoćete i strah od vlastita naroda jest ono što koči to otvaranje. A mislim da je riječ o nečemu presudnome za razvoj Hrvatske. Naše bogatstvo nije samo u prirodnim resursima nego, prije svega, u našim ljudima. Ako mi našim ljudima ne omogućimo razvijati svoje potencijale i da budu uključeni u procese, nećemo imati novi razvojni zamah.

A naši ljudi su u ogromnoj mjeri vjernici i institucije moraju omogućiti da dođe do manifestacije te vjere. Ne protiv bilo koga i da bi nekome drugome nešto uskratili, nego da bi izrazili svoja uvjerenja. To je skok koji je nužan za demokratski razvoj Hrvatske.

– Mislite li da se oko te treće paradigme koju opisujete u svom eseju može stvoriti onakvo zajedništvo kao i oko prethodne dvije koje spominjete (osnivanje hrvatske države i ulazak u Europsku uniju)? Stvoriti od nje strateški cilj državne politike koji se neće mijenjati s mijenjanjem stranke na vlasti?

Ja sam tim esejem htio otvoriti tu temu i raspravu o tome.

Važno je ovdje napomenuti dvije stvari. Kao prvo – ono što predlažem kao „treću paradigmu” nije protiv prethodne dvije nego se na njima oslanja. Kako na hrvatskoj državotvornosti tako i na našoj pripadnosti zapadnom političkom i kulturnom krugu. On te dvije paradigme nadopunjuje.

Drugo – ono što predlažem nije nikakav neoborivi aksiom nego poticaj za raspravu. Ali, potrebno je stvoriti novi razvojni zamah u našem društvu inače će se početi događati rezidualni elementi iz totalitarne prošlosti. I to moramo izbjeći.

– Kao kršćani koji žive u takvom društvu, očito doživljavamo stanovitu napetost u odnosu na njegov dio koji je neprijateljski raspoložen prema nama. S druge strane, potrebno je imati u vidu, što ste i vi svojedobno naglašavali, kako ne smijemo zaboraviti na svoje poslanje mirotvorstva i nadvladavanja podjela. Kako pomiriti te dvije stvarnosti – onu koja od nas zahtijeva našu odlučnost i onu koja nam nalaže da budemo mirotvorci?

Kada sam to naglašavao, vodio sam se mislima bl. Ivana Merza koji je govorio kako u društvo moramo uvesti „blagi duh Evanđelja” i Radosnu vijest, ali ne nametanjem nego našim primjerom i djelima. Pokazati kako doista vjerujemo u to što proklamiramo, kako je to izvor naše sreće i kako to želimo dijeliti s društvom. Ne u smislu da bih ja nekome tko drugačije razmišlja nametao svoje razmišljanje, nego svjedočenjem koje pokazuje kako moja radost izvire iz moga uvjerenja. I potom u blagom duhu Evanđelja djelovati u javnome prostoru.

– Kako tu blagost napraviti učinkovitom u striktno političkoj dimenziji?

Tako što ćemo umjesto teških riječi raditi odlučne poteze. Ne davati naglasak na zapaljivu retoriku nego na poteze koje ćete povući. Na koncu, bit ćemo prepoznati po djelima, ne po riječima.

– Nedavno je ugledni “The Economist” objavio članak u kojem je postavljeno pitanje jesu li danas u Europi mogući katolički političari. Odgovor autora je bio – samo oni koji se na katoličanstvo referiraju do određene mjere, ali ne i u pitanjima poput pobačaja ili spolnog morala gdje inzistiranje na katoličkom nauku dovodi do gubitka glasova. Slažete li se s takvom procjenom?

Ne mogu procjenjivati situacije u svakoj pojedinoj zemlji, ali krenimo od Hrvatske.

Potrebno je svjedočiti ono u što vjerujemo i svoja uvjerenja obrazložiti. Spomenimo, recimo, temu definicije braka. Za nas je brak zajednica žene i muškarca. Ali, ne zbog toga što smatramo kako treba kriminalizirati sve ono što izlazi izvan te definicije, nego zato što je to naše uvjerenje koje je utemeljeno i na naravnom pravu.

Svjedočiti takvo nešto u Hrvatskoj je moguće što je pokazao i referendum o braku. Druga strana će takva nastojanja odmah pokušati inkriminirati i proglašavati ih protivnim normama na Zapadu. To nije točno. Većina članica EU-a definira brak na takav način. Što se tiče pokušaja da se ta nastojanja prikažu kao nešto usmjereno protiv manjina i dijaloga s njima, ona su također neistinita. Uvijek ističem – mora se poštivati kultura dijaloga, kultura tolerancije i dignitet svake ljudske osobe. Ali, istodobno, prirodno je da mi možemo manifestirati naša uvjerenja i s tih stajališta razvijati i političke institucije.

Braniti pravo vjernika da jasno izražava svoja stajališta u javnom, pa i političkom životu, nije važno samo za vjernike nego za svakoga tko vjeruje u pluralizam i demokratsko društvo

Mislim da je uvijek zahtjevno svjedočiti Evanđelje, u bilo kojem području, pa tako i u političkom. Da je jednostavno, onda bi evanđeoska poruka bila drugačija. Nama Isus ne obećava kako ćemo imati lagan posao, upravo suprotno. Onaj tko prihvaća kršćanstvo svjesno prihvaća i tu zahtjevnost i mogućnost da će zbog svojih stavova biti osuđen ili kritiziran ili diskriminiran. Ali, kršćanin ne može zbog toga posustati, nego mora ostati vjeran Isusovu nauku. A Isus nam jasno govori da neće biti jednostavno. Ali, kaže i kako ćemo ako budemo proganjani zbog njegova imena činiti pravu stvar. To je život kršćana i to je tako bilo oduvijek. Spasenje duše i njegove zahtjevnosti bile su izazov kršćanima svih generacija i bit će i kršćanskim naraštajima koji dolaze. Ali, naša je radost upravo u tom svjedočenju!

– Član ste stranke koja ima epitet demokršćanske. Ali, ne možemo ignorirati činjenicu kako se često događa da pojedinci iz HDZ-a često govore stvari koje baš i nisu u skladu s demokršćanskim credom. Kako to objašnjavate?

Važno je unutar stranke koja sebe definira i kao demokršćansku i kao narodnjačku imati i stavove koji ponekad u unutarstranačkoj raspravi mogu biti sagledani s raznih aspekata. Ali, kada se dođe do razine definiranja službenog stajališta onda stvar izgleda drugačije. Spomenuli ste maloprije pobačaj – više puta, u kontinuitetu HDZ je naglašavao kako život počinje i mora se zaštiti od začeća do prirodne smrti. HDZ je velika stranka i njezin unutarstranački život je prilično dinamičan.

Moje osobno stajalište je takvo da njime želim naglasiti demokršćanski karakter HDZ-a, jer vjerujem kako je to potrebno i Hrvatskoj.

– Sve je više onih koji tvrde kako su najutjecajnije demokršćanske stranke, poput njemačkih ili talijanskih demokršćana recimo, izgubili onu nit koja ih je spajala s politikom prvih demokršćana te da katolici trebaju tražiti neka nova rješenja u politici. U tom kontekstu često se spominje politika konzervativizma kao rješenje iako neki smatraju kako bi to dovelo do ideologizacije kršćanstva.

Prvo treba objasniti kako vjernik može birati i različite političke opcije. Kada govorim o HDZ-u kao demokršćanskoj stranci to se nikako ne smije iščitavati kao poruka da svaki vjernik mora biti naš birač ili član. Moguće je biti dobar katolik i kada birate neke druge opcije, a ne samo demokršćanske. Naravno, ne mislim ovdje na one koje su izravno suprotstavljene katoličkom nauku. Ali, postoje opcije koje jesu nadahnute kršćanstvom i katoličkim socijalnim naukom, a nisu u kategoriji demokršćanstva. Prema tome, ne smije se dogoditi da jedna stranka ima monopol na to kako će glasati katolički birači.

Kada to razjasnimo, možemo nastaviti raspravljati o tome zašto je demokršćanstvo specifično i što predstavlja.

Ono je predstavljalo, posebice nakon Drugog svjetskog rata, političare poput Konrada Adenauera ili Alcidea De Gasperija koji su svoja vjerska uvjerenja željeli inkorporirati u demokratskom sustavu koji je bio antipod totalitarizmu. Bio je to, ako hoćete, veliki povratak katolika na javnu scenu gdje se kombinirala liberalna demokracija s kršćanskim vrijednostima. Umjesto da to bude u koliziji, nastojalo se pokazati kako se u sustavu liberalne demokracije mogu promovirati kršćanske vrijednosti.

Pri tome je izuzetno važno napomenuti kako kada govorimo o liberalnoj demokraciji ne govorimo o liberalizmu kao ideologiji nego o sustavu koji ima svoje temelje kao što su trodioba vlasti, vladavina prava, poštivanje individualne i vjerske slobode…

U takvome sustavu moguće je artikulirati poziciju koja je nadahnuta katoličkim socijalnim naukom. Dakle, poziciju koja ne pripada Crkvi kao instituciji nego građanima nadahnutim njezinim naukom. To je specifično za kršćansku demokraciju.

Činjenica jest da je nekoliko posljednjih godina kršćanska demokracija pred velikim izazovima. U zapadnim zemljama izgubila se ponekad prepoznatljivost i nadahnutost kršćanskim vrijednostima u definiranju politike, a prevladao je mentalitet prilagođavanja nekim novim okolnostima.

S druge strane, u nekim drugim članicama EU-a koje su preživjele „olovna vremena” komunizma uvidjelo se kako se u nekim demokršćanskim strankama izgubila svijest o važnosti sustava liberalne demokracije kao prostora slobode.

Smatram kako bi bilo jako opasno ako bi se taj rascjep povećavao. Opasno po stabilnost za demokratski razvoj Europe.

– Gdje smo mi Hrvati u tome?

Ono što ja mogu reći kao demokršćanin iz HDZ-a jest kako smatram da je potrebno tražiti novu formulu koja će biti atraktivna. Onu unutar koje će se na temelju demokršćanskih vrijednosti moći djelovati u sustavu liberalne demokracije. To je izuzetno teška zadaća, kao i sve o čemu smo dosad govorili, ali vjerujem da je to pravi put. Nama ne treba kliznuti prema nekim autoritarnim rješenjima, ali isto tako ne smijemo zbog pokušaja dobivanja glasova iz centra gubiti svoj kršćanski identitet. Vjerujem da je taj put moguć jer je i u duhu našeg naroda. Hrvati su vjernički narod, ali nisu radikalni i ne vole ekstremizme. A taj put to upravo dobro prenosi.

– A što s idejom konzervativizma i rješenjima koje ona nudi?

Demokršćanstvo se oslanja i na konzervativizam što je moguće vidjeti i u dokumentima Europske pučke stranke koji spominju ta izvorišta. Mi naglašavamo taj demokršćanski aspekt, ali to nikako ne znači da smo u suprotnosti s konzervativnom idejom. Pri tome, ima raznih tumačenja što je konzervativizam ili koji tip konzervativizma jest dominantan.

Mislim da je za kršćane u politici pogotovo važno ono što je u temelju katoličkog socijalnog nauka. Dakle, s jedne strane se protivimo kolektivizmu kakav je zastupao marksizam. S druge, protivimo se ekstremnom individualizmu kao što ga zastupa liberalizam, ali i neki oblici konzervativizma.

Mi zastupamo stajalište da je čovjek po prirodi društveno biće. Da postoji i uloga države koja treba između sebe i pojedinca razvijati posrednička tijela. To su primjerice udruženja roditelja, sindikati ili strukovne udruge koje imaju svoju ulogu u društvu.

U XIX. stoljeću liberalizam je sva ta posrednička tijela proskribirao. Između pojedinca i države nije ostalo ništa. To nije dovelo do dobrog rezultata.

Marksistički kolektivizam je, pak, ukinuo privatno vlasništvo i individualne slobode i dao jedan loš oblik države odnosno komunističku diktaturu.

Demokršćanski put je onaj koji je različit i od komunizma i od liberalizma i koji naglašava važnost toga da između pojedinca i države postoji niz posredničkih tijela koja moraju imati svoju ulogu. Država ih mora omogućiti. Evo konkretnog primjera povezanim s pitanjem obrazovanja.

Za kršćane u politici pogotovo je važno ono što je u temelju socijalnog nauka. S jedne strane se protivimo kolektivizmu kakav je zastupao marksizam. S druge, protivimo se ekstremnom individualizmu kao što ga zastupa liberalizam, ali i neki oblici konzervativizma

Država tu ima ulogu, ali ona ne smije zamijeniti ulogu roditelja koji moraju primarno brinuti o obrazovanju djece. Država im treba pomagati, ali primarna odgovornost i pravo ipak je na roditeljima. Oni trebaju definirati kakvo obrazovanje žele za svoju djecu. Ako ima roditelja koji se žele organizirati i sudjelovati u obrazovanju svoje djece, država ih mora potaknuti. Zanimljivo je da i ekstremni liberalizam i socijalizam taj upliv roditelja osjećaju kao smetnju. Oni žele sve prepustiti državi čiji se posao onda svodi na svojevrsnu indoktrinaciju. Oni posrednička tijela između pojedinca i države ne žele vidjeti i ne žele ih priznati kao bogatstvo društva. Tu je jako važna uloga demokršćanskih političara koji moraju naglasiti i istaknuti važnost toga društvenog bogatstva. To je, uostalom, i jedno od glavnih načela socijalnog nauka – ono supsidijarnosti koje govori da utjecaj države treba izbjegavati tamo gdje te zadaće druga tijela mogu obavljati bolje.

– Kao zastupnik u hrvatskom Saboru i Europskom parlamentu pokretali ste molitvene grupe. Možete li nam reći nešto više o vašim omiljenim pobožnostima ili vašim omiljenim svecima?

U Europskom parlamentu organizirali smo molitvene doručke, a to sam svojedobno s kolegama pokrenuo i u Hrvatskom saboru. Željeli smo potaknuti političare raznih opcija da mogu otvoreno razgovarati o vjerskim pitanjima. Ponekad izgleda kao da možemo razgovarati o svemu, osim o vjeri.

Volim pobožnost krunice, osjećam kako nas ona na poseban način približava Bogu.

A što se tiče najdražih svetaca, dvojica su. Jedan je sv. Franjo Asiški i znam da dijelim tu ljubav prema njemu s velikim brojem Hrvata. Mislim da je posebno važan za naše političare i da bi bilo dobro nasljedovati njegovu poniznost.

Ako pak govorimo o svecu koji je formirao dobar dio moje generacije i bio nam uzor, to je sv. Ivan Pavao II. Njegova razmišljanja o tome kako bi se svijet trebao pripremiti za XXI. stoljeće imala su za moju generaciju, a i za mene osobno – presudnu ulogu. Često se sjećam njegovih riječi: Ne bojte se! Otvorite vrata Kristu! Govorio je to u vrijeme kada su istočnom Europom vladali režimi koji su Kristu vrata zatvarali. Ali, ta poruka je i tada vrijedila i za onaj zapadni dio Europe, možda je čak i aktualnija za njega u ovome trenutku.

Razgovarali: Petar Balta i Goran Andrijanić

Fotografije: Marin Škarica/Nova Eva

*Copyright: sva prava pridržana – Bitno.net

Objavljeno: 15. veljače 2017.

Možda vam se svidi