Don Roko Kaštelan, svećenik u župi Gospe od Otoka u Solinu, u nedjeljnoj je propovijedi oštro kritizirao odigravanje derbija Hajduka i Dinama na Veliku Subotu.

“Kojem se Bogu mi molimo? Želimo da Hajduk bude prvak? Stadion je rasprodan, svi su poletjeli po ulaznice. A igra se na Veliku Subotu kada je Krist u grobu. Na takav dan ide se tamo gdje se psuje Boga. Na dan tišine i bdijenja. Za mene je to sramota. Zapitajmo se vjerujemo li mi u Isusa Krista ili u Hajduk? Ja vjerujem u Isusa.”

“Utakmica je 19.30 sati. Na Poljudu su radnici, čistačice ostaju nakon svih. Misli li itko o tome mogu li ti ljudi stići na bdijenje ako žele”, pitao se don Roko u svojoj propovijedi”, prenosi njegove riječi Slobodna Dalmacija.

A one imaju težinu jer se radi o navijaču Hajduka i bivšem Torcidašu s velikim “stažem” na Poljudu i gostovanjima u Hrvatskoj i inozemstvu. O tome je svojedobno posvjedočio i u velikoj priči za naš portal.

‘Bio sam spreman dati cijelog sebe za Hajduk’

“Znalo se da kad Hajduk igra, taj me dan nema na nastavi. Nitko me nije mogao spriječiti, pa ni moji roditelji”, ispričao nam je.

“Krenuo sam na gostovanja, više nisam htio propustiti niti jednu utakmicu. Napokon sam imao smisao, osjećao se kao dio nečega. Upoznao sam prijatelje koji su imali zajednički cilj. Među nama nije vladao individualizam, bili smo tu jedan za drugoga u dobru i zlu. Zabavljali smo se, putovali, navijali. Bio sam spreman dati cijelog sebe za ekipu i za Hajduk.”

“Nije sve bilo bajno, živjeli smo na rubu zakona. Redovito me zaustavljala policija, vršila pretres, legitimacije, zatvarala prijatelje… Pojavili su se i sukobi s roditeljima jer im se danima ne bih javljao, majka nije znala gdje sam i što radim.”

“Nikada nisam odlazio na utakmice s mišlju da nekoga ubijem, ali ukrasti transparent, pa ako to podrazumijeva i razbiti nekome nos ili staklo na autu, bili su moja svakodnevica. Zvali su me Sarma i više me ljudi znalo pod tim nadimkom nego imenom i prezimenom.”

“Sama moja pojava utjerivala je strah u kosti, imao sam poštovanje, no svejedno sam iznutra trunuo. Rupu koja je postajala sve veća pokušao sam ispuniti alkoholom, bludom…”

Obraćenje i poziv

Za promjenu života zaslužan je prijatelj koji se obratio tijekom studija u Zagrebu.

“Kad bi dolazio doma za praznike našli bismo se u zajedničkom prostoru i on bi nam pričao da je Bog živ, da nas ljubi… Ja, koji u crkvu nisam kročio od krizme, mislio sam da je puknuo, da je lud (smijeh). No nije odustajao. Počeo je mijenjati svoj život, ulaziti dublje u tajne vjere i to se na njemu očitovalo, ne možeš to ne primijetiti. Tada se u Omišu također okupljala neka molitvena zajednica i prijatelj nas je poticao da im se pridružimo.”

“Premda su me mnogi u navijačkom svijetu smatrali hrabrim, tek sam tada upoznao što je prava hrabrost. Ljudi su mi se podsmjehivali, odbacivali me, čak i doma. Nisam im mogao zamjeriti jer sam iz jedne krajnosti prešao u drugu i to je svima bio šok. Svaki dan išao sam na svetu misu, molio se… Znao bih se voziti na motoru i plakati kao malo dijete. Posebno su mi značila klanjanja. U župi se povremeno održavala cjelonoćna adoracija i ja bih čitavo vrijeme proveo pred Presvetim. Nisam bio toliko pobožan, već sam se jednostavno osjećao sigurno u crkvi. Kad bih se umorio, legao bih na klupu i zaspao.”

U jednom je trenutku osjetio da Bog traži više, da ga zove u svećenike.

“Na prvu sam se preplašio, smatrao sam se nedostojnim, ali i nesposobnim za takvu poziciju.”

Konačni odgovor dobio je na jednom klanjanju.

“Bdio sam cijelu večer. Negdje oko dva, tri ujutro crkva se ispraznila, ostalo je možda dvoje ljudi. Kleknuo sam točno pred Presvetim i u sebi rekao: ‘Bože, sad ili nikad. Dajem ti priliku da mi u ovom trenutku, ako želiš da se zaredim, daš jasan znak svoje volje. Ne osjećaj u srcu, ne misao, već nešto vidljivo što će mi pokazati tvoju volju.'”

“Molitva je trajala desetak sekundi, ustao sam se i krenuo prema izlazu iz crkve da se znak koji sam tražio slučajno ne bi ispunio (smijeh). Točno kad sam prolazio pokraj zadnjeg reda klupa, na jednoj od njih, s desne strane, vidio sam knjigu. Iz nekog razloga krenuo sam prema njoj, uzeo je u ruku i pročitao da je autor fra Zvjezdan Linić. Naslov knjige bio je ‘Učitelj je ovdje i zove te’. U tom se trenutku otvorilo nebo, znao sam da nema natrag.”

I navijači protiv nogometa u Velikom tjednu

Dodajmo kako su više puta hrvatske navijačke skupine poput Torcide i Bad Blue Boysa kritizirale odigravanje utakmica u Velikom tjednu, osobito na Veliki petak kada se spominjemo Kristova raspeća i smrti na križu.

Tako su prošle godine najvatreniji navijači Hajduka tijekom utakmice protiv Istre 1961. podignuli transparent na kojem je pisalo “Opet Veliki petak…” te su u znak protesta prvih pet minuta proveli u šutnji.

Navijači Dinama su, pak, prije dvije godine bojkotirali utakmicu svog kluba jer se igrala na dan Kristove muke.