PROPOVIJED U SOLINU
Don Roko Kaštelan o HNL derbiju na Veliku subotu: Igra se na dan tišine i bdijenja, sramota
"Utakmica je 19.30 sati. Na Poljudu su radnici, čistačice ostaju nakon svih. Misli li itko o tome mogu li ti ljudi stići na bdijenje ako žele?" upitao je svećenik i bivši Torcidaš.
Don Roko Kaštelan, svećenik u župi Gospe od Otoka u Solinu, u nedjeljnoj je propovijedi oštro kritizirao odigravanje derbija Hajduka i Dinama na Veliku Subotu.
“Kojem se Bogu mi molimo? Želimo da Hajduk bude prvak? Stadion je rasprodan, svi su poletjeli po ulaznice. A igra se na Veliku Subotu kada je Krist u grobu. Na takav dan ide se tamo gdje se psuje Boga. Na dan tišine i bdijenja. Za mene je to sramota. Zapitajmo se vjerujemo li mi u Isusa Krista ili u Hajduk? Ja vjerujem u Isusa.”
“Utakmica je 19.30 sati. Na Poljudu su radnici, čistačice ostaju nakon svih. Misli li itko o tome mogu li ti ljudi stići na bdijenje ako žele”, pitao se don Roko u svojoj propovijedi”, prenosi njegove riječi Slobodna Dalmacija.
A one imaju težinu jer se radi o navijaču Hajduka i bivšem Torcidašu s velikim “stažem” na Poljudu i gostovanjima u Hrvatskoj i inozemstvu. O tome je svojedobno posvjedočio i u velikoj priči za naš portal.
‘Bio sam spreman dati cijelog sebe za Hajduk’
“Znalo se da kad Hajduk igra, taj me dan nema na nastavi. Nitko me nije mogao spriječiti, pa ni moji roditelji”, ispričao nam je.
Za promjenu života zaslužan je prijatelj koji se obratio tijekom studija u Zagrebu.
“Kad bi dolazio doma za praznike našli bismo se u zajedničkom prostoru i on bi nam pričao da je Bog živ, da nas ljubi… Ja, koji u crkvu nisam kročio od krizme, mislio sam da je puknuo, da je lud (smijeh). No nije odustajao. Počeo je mijenjati svoj život, ulaziti dublje u tajne vjere i to se na njemu očitovalo, ne možeš to ne primijetiti. Tada se u Omišu također okupljala neka molitvena zajednica i prijatelj nas je poticao da im se pridružimo.”
“Premda su me mnogi u navijačkom svijetu smatrali hrabrim, tek sam tada upoznao što je prava hrabrost. Ljudi su mi se podsmjehivali, odbacivali me, čak i doma. Nisam im mogao zamjeriti jer sam iz jedne krajnosti prešao u drugu i to je svima bio šok. Svaki dan išao sam na svetu misu, molio se… Znao bih se voziti na motoru i plakati kao malo dijete. Posebno su mi značila klanjanja. U župi se povremeno održavala cjelonoćna adoracija i ja bih čitavo vrijeme proveo pred Presvetim. Nisam bio toliko pobožan, već sam se jednostavno osjećao sigurno u crkvi. Kad bih se umorio, legao bih na klupu i zaspao.”
U jednom je trenutku osjetio da Bog traži više, da ga zove u svećenike.