Crkva se danas spominje crkvenog učitelja, prevoditelja, teologa, tumača Svetog pisma i najpoznatijeg Dalmatinca. Za ondašnje vrijeme doživio je duboku starost. Rođen je oko 345. godine u rimskoj provinciji Dalmaciji, a preminuo u Betlehemu oko 420. godine na današnji dan.

Znakovita je imena koje svoje korijene vuče iz starogrčkog jezika. Ono se sastoji od riječi hieros – svet i onoma – ime. Jeronim, dakle, znači: sveto ime. Kao sveca štuju ga ne samo katolici, nego pravoslavni i evangelički, odnosno protestantski vjernici. Ako pak zavirimo u njegove zapise o sebi samom, a i one njegovih suvremenika o Jeronimu, bio je, izgleda, osoba izrazito teška karaktera. Kao papin tajnik i osnivač, odnosno predstojnik, više samostana vrlo utjecajan. Kao učitelj i pisac slavljen, počesto se ponašao samodopadno i tvrdoglavo.

Prema svojim učenim protivnicima znao je biti britko ironičan i uvredljiv u izričaju. Otud i onaj njegov legendarni vapaj Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum, što u prijevodu znači: “Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac.” Izgleda da nije primarno odlučujući bio njegov život kao takav da su ga crkve stavile u svoj kalendar svetaca, nego upravo rad svetog Jeronima. I to ne bilo koji, nego upravo onaj višedesetljetni rad na prijevodu Svetog pisma na latinski jezik.

Naime, sve manje je ljudi na zapadu Rimskog carstva razumjelo biblijske tekstove koji su bili na grčkom jeziku. Papa Damas I. je povjerio Jeronimu, svome tajniku, da učini prijevod na pučki jezik koji je razumljiv širim masama. Otud i naziv prijevoda Biblije: Vulgata. K tomu, za razliku od dotadašnjih prijevoda, sveti Jeronim je za svoj prijevod koristio predloške izvornih tekstova s hebrejskog, aramejskog i grčkog jezika. Tako je Vulgata postala službeni prijevod Biblije kroz mnoga stoljeća.

Sveti Jeronim nam nije uzor primarno zbog toga što je puno radio i tako ostvario veliki prevodilački pothvat. Ni brojnost njegovih poslanica i komentara ne bi trebali biti predmet našeg diviniziranja današnjeg sveca. Čini mi se da bi nam sveti Jeronim mogao biti uzor upravo kroz dubinu razmatranja riječi, kroz povratak izvorima, kroz ustrajnost druženja s riječju Božjom, što je sve na neki način kulminiralo u njegovoj tako snažno sažetoj poruci: „Nepoznavanje Pisma jest nepoznavanje Krista“.

Što bi ta poruka mogla značiti nama danas? Ne možeš nešto ljubiti ako to ne poznaješ, a to nije samo stvar uma, nego i srca, otvorenog srca. Tako je i s riječju Božjom. Jednako tako nam se odnositi i prema riječima, porukama u našim međuljudskim komunikacijama. Jer svi smo mi prevoditelji. Život je zapravo trajno prevođenje. Svakodnevno nam je prevoditi riječi u životom ispunjene misli, ponajprije pretočiti ih u djela, čitati između redaka, tražiti izvorni duh izgovorene riječi, pa tako i riječi Božje. Tako ćemo oplemeniti svoj život i opismeniti svoju vjeru. Svaki naš dan je, između ostalog, prevodilački rad, mogućnost i za sveto djelo.