Biti sam ne znači automatski biti usamljen. Ponekad je potrebno biti sam da bi se sabrale misli, da bi se razmislilo i moglo porazgovarati s Bogom, onako kako je to činio Isus u pustinji ili kada bi se popeo na brdo. Moći biti sam – to treba naučiti jer to je nešto što spada u temelje ljudske osobnosti. Usamljenost je nešto drugo, a mogu se razlikovati dvije vrste usamljenosti. Jedna je temeljno stanje čovjeka – njegov osjećaj da nikada nije zaista i sto posto stigao do cilja. Nema ničega na svijetu što bi u potpunosti i u cjelini moglo zadovoljiti ljudsku dušu. Kako nas uče veliki filozofi, takva je usamljenost ujedno i pokazatelj besmrtnosti duše koja svoje ispunjenje pronalazi samo u Bogu, i to tek onda kada prijeđe u njegovo krilo. Ovu temeljnu usamljenost u nekim fazama života osjećamo snažnije, u drugima slabije. Jedan ju je veliki mislilac opisao otprilike ovako: “U svojoj usamljenosti ja se okrećem Bogu i uviđam da je i on jednako tako usamljen kao i ja. Naše se samoće susreću i odjednom više ništa ne boli.”

Ova je usamljenost osobina čovjekove biti, bio on u braku ili ne. S njom treba znati živjeti. Ne mogu je otkloniti nikakva razuzdana zabava, ni ljubavna avantura, ni avanturističko putovanje. Svjesno življenje s ovom usamljenošću čini nas smjernima i daje nam srce puno suosjećanja.

Druga vrsta usamljenosti povezana je s društvenom izolacijom i ona dolazi od nas samih, iz naše kuhinje, poput marmelade koju pripremamo ujesen. Budući da smo homo socialis, nama su potrebni ljudi koji dodiruju naše srce baš kao što je i biljci potrebno redovito zalijevanje. Pritom nije dostatno da čovjek radi kao blagajnik u naplatnoj kućici na autocesti te svakodnevno od 2500 vozača uzima 70 centi, a oni ga više ili manje srdačno pozdravljaju. Nije dovoljno ni pročitati 586 postova na facebooku. Ne. Čovjeku trebaju konkretni prijatelji kojima se može otvoriti. Inače će uvenuti poput biljke bez vode. Treba mu skupina ljudi s kojima se može glasno nasmijati, inače će zahrđati. Treba mu osoba od povjerenja koja će mu znati dati dobru povratnu informaciju o njemu samome i pomoći mu da ne postane čudak. Treba mu društvena mreža jer će negdje u njoj pronaći osobu za brak. Vrijedi truda kako bi se pronašli svi ti prijatelji i društvene mreže. Treba ih tražiti, naći, a onda njegovati i održavati, a ne ih prestrašiti. To zahtijeva i vrijeme, i pozornost, i sklad u mišljenjima, i unaprijed poklonjeno povjerenje. Ali moguće je. Tko je usamljen zato što se zavukao u vlastitu kućicu poput puža, sam je odgovoran za takvo stanje.

Krenimo dalje. Prijatelji su ljudi koji se osjećaju privučeni jedni drugima jer su otkrili da imaju nešto zajedničko. Jedni drugima žele samo dobro i razvijaju odnos međusobna obogaćivanja.[1] No prijateljem čovjek ne postaje sam od sebe, već kada se brine i trudi oko drugoga. Nekolicinu svojih sadašnjih prijatelja svojedobno sam jednostavno previdjela. No oni su nastojali održati vezu sa mnom, javljali su mi se, ponekad bi se sami pozvali k meni i tako mi je konačno postalo jasno da smo postali prijatelji. Ovomu procesu ponekad je potrebno dosta vremena. Ali i kada govorimo o prijateljstvu, vrijedi ono o “bacanju željeza u vatru”! Sjetite se barem dvoje do četvero ljudi s kojima biste se rado sprijateljili. Potrudite se svojom pažnjom, vremenom i iskrenim suosjećanjem koje ćete im posvetiti da se to i ostvari.

Neki samci, a i neki oženjeni, vrlo se brzo počnu osjećati odbačenima. “Ovaj ili onaj nije me pozvao… Oduvijek sam znao da mu nije stalo do mene… Uvijek me zaboravljaju…” I tako, zavučeni u svoju puževu kućicu, kipe i kuhaju u sebi. Razumijem takve osjećaje, ali jedno sam u međuvremenu naučila: kada me nisu pozvali na neko događanje, najčešće se uopće nije radilo o lošim namjerama i osjećajima. Domaćin mora planirati broj mjesta za svoje goste, mora udovoljiti raznim povezanostima i društvenim obvezama. Često je razlog nepozivanju činjenica da osoba u posljednje vrijeme nije bila dovoljno prisutna u životu domaćina. Ali zamjeranjem i povlačenjem u sebe još se nikome nije poboljšao društveni život. Naprotiv! Umjesto toga, mogao bi ponekad i sam preuzeti inicijativu. Kako bi to bilo kada bi ti jedne večeri pozvao k sebi skupinu prijatelja? Strateški gledano, tada bi prije svega trebao pozvati upravo onoga koji i sam često upriličuje večere, na koje je dosada tebe zaboravljao pozvati. Već sljedeći put i ti ćeš se zasigurno naći među pozvanim gostima. Kako bilo da bilo, organizirati nešto i pozvati te tom prigodom u goste nije uvijek tuđa obveza.

Moja prijateljica Olly ima posve jasno pravilo: sve dok je neudana, želi izlaziti najmanje dvaput tjedno. Ako je nisu zvali, sama se laćala telefona.

Pokušaj tako i ti, jednostavno je: “Idemo li u kazalište? Na koncert? U kino? Na utakmicu? Planinariti? U kupovinu? Možda ispeći tortu i onda pozvati nekoliko prijatelja da je probaju? Idemo li nekamo na patku za Martinje? Potamaniti sve što je preostalo od Božića? Možemo li na predavanje o nekoj aktualnoj temi? Ili na molitveni susret? Prikazivanje dijapozitiva? Kušanje vina? Da napravimo nekoliko krugova biciklom? Ili skupno posjetimo kakvu dobru izložbu? Da odemo preko vikenda u Veneciju? Ili da u četvero krenemo na tečaj španjolskoga?”

Da, može se dogoditi da neka od takvih zamisli pokatkada i propadne. Ali puno je bolje barem nešto pokušati pa zatim pokušati iznova i pritom se više potruditi, nego kod kuće glumiti malog Kevina iz filma Sam u kući. Ne vjerujem da bi ijedna dobra zamisao mogla lako propasti. Toliko je puno ljudi željno druženja i toliko ih se raduje kada im netko nešto predloži. I onda netko sa sobom dovede još nekoga u kojega se ti između glavnoga jela i deserta, ili tijekom stanke u kazalištu, ili vožnje biciklom – posve neplanirano zaljubiš.

Usamljenost iz vlastite kuhinje počinje se osjećati onda kada čovjek počne previše razmišljati samo o sebi. Kada ti se takva usamljenost polako prikrade u srce, sjedni i razmisli što bi mogla nekome pokloniti. Možda bi se netko obradovao pozivu na filmsku večer kod tebe, uz brdo kokica koje ćeš sama ispeći? Ili ćeš susjedi pokloniti koji sat učenja klavira? Tvoje desetogodišnje kumče radovalo bi se kratku izletu s tobom? Ili ćeš pripomoći sestri, preopterećenoj s troje male djece? Razmisli malo o tome kakve sposobnosti imaš, kakva znanja i mogućnosti kojima bi mogla obradovati druge. Tvoje bi mjerilo u tomu razdoblju trebalo biti radost koju si pružio drugima. A tada će i u tebi spontano proklijati radost. I ljubaznost.

Nedavno nam se prilikom “skijanja za samce”, koje je organizirao kathTreff, pridružio i Georg, po struci inženjer mostogradnje. Pokazalo se da je Georg nadaren za mnoge stvari, izvrstan je plesač, športaš, bavi se orijentacijom u prostoru i piše pjesme. Za naše se zajedničke dane dobro pripremio: prvo je razmišljao o jednostavnim plesovima koje bismo svi mogli brzo svladati, a i glazbu je sam osigurao. Za planinarenje je svakome pripremio kopiju mape s putovima kojima ćemo se kretati, a rezervirao nam je i mjesta u jednomu usputnom planinarskom domu radi okrjepe. Usto je znao sjajno motivirati sve naše smrznute ili usporene i previše lijene članove skupine nastojeći ih nagovoriti da barem jedan dio puta prijeđu s nama. Svi su sudionici bili njime oduševljeni. Zahvaljujući svojim raznolikim sklonostima Georg im je svima podario nezaboravne sate druženja. I misliš li da se prilikom svih tih priprema i tijekom boravka s nama osjećao usamljenim? Ne, ne vjerujem.

Svatko od nas ima barem jedan poseban talent. Koji je tvoj? I koga bi njime mogao obradovati, koga usrećiti? Kada misliš na druge, nestaje dosada, osjećaj besmislenosti, a na kraju i usamljenost. Nećeš ni primijetiti kako te ovi nepoželjni emotivni pratitelji, što nam donose turobna raspoloženja, u trenu napuste.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Gudrun Kugler Kako pronaći ljubav svoga života. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

[1]  Toma Akvinski, Summa Theologica, II-II Q 23 A 1 i I-II Q 27 A 3.