PISMO VRHOVNOM SUDU

‘Poštovani suče Kennedy’ – dirljivo pismo djeteta homoseksualnog roditelja

Vrlo mi je teško govoriti o ovoj temi, jer volim svoju mamu. To vrijedi za većinu nas djece s homoseksualnim roditeljima. Također volimo njihovog partnera (partnere). Od nas se ne čuje mnogo jer se, barem što se medija tiče, smatra kako je nemoguće da istovremeno volimo svoje homoseksualne roditelje i suprotstavljamo se homoseksualnom braku.  Mnogi misle da ne bih trebala postojati. Ali postojim, i nisam jedina.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država u lipnju će odlučiti hoće li sve savezne države morati izjednačiti status istospolog partnerstva i braka i nazvati takva partnerstva brakom.

Ovom najvišem pravosudnom tijelu SAD-a podnesene su četiri žalbe istospolnih parova koji žele da im se omogući stupanje u brak ili da im se brak prizna, iz Ohija, Michigana, Tennesseeja i Kentuckyja, saveznih država koje ne dopuštaju istospolni brak.

Devetero sudaca odgovorit će dva pitanja: “Zahtijeva li 14. amandman od države da odobri brak osoba istog spola? Zahtijeva li 14. amandman od države da prizna brak osoba istog spola ako je njihov brak pravovaljan i sklopljen izvan države?”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Uoči odluke Vrhovong suda koja će imati implikacije na sve sfere društvenog života, a posebice na usvajanje djece. Katy Faust odrasla uz dvije ‘majke’ uputila je pismo Vrhovnom sudcu Kennedyu. Njeno pismo prenosimo u cijelosti:

Poštovani suče Kennedy,

Bliži se lipanj, a s njim i Vaša odluka o najspornijem političkom pitanju našeg vremena: braku.

Pišem jer sam jedna od mnoge djece homoseksualnih roditelja koja vjeruju da bismo trebali zaštititi brak. Vjerujem da ste bili u pravu kada ste, razmatrajući Prijedlog 8, rekli: „Glas te djece [homoseksualnih roditelja] je važan.“ Željela bih objasniti zašto smatram da bi mijenjanje definicije braka zapravo lišilo tu djecu njihovih temeljnih prava.

Vrlo mi je teško govoriti o ovoj temi, jer volim svoju mamu. To vrijedi za većinu nas djece s homoseksualnim roditeljima. Također volimo njihovog partnera (partnere). Od nas se ne čuje mnogo jer je, barem što se medija tiče, smatra kako je nemoguće da istovremeno volimo svoje homoseksualne roditelje i suprotstavljamo se homoseksualnom braku.  Mnogi misle da ne bih trebala postojati. Ali postojim, i nisam jedina.

Ovo je rasprava, u svojoj srži, oko jedne stvari.

Radi se o djeci.

Definicija braka ne bi smjela imati nikakve veze sa smanjivanjem emocionalnog trpljenja unutar homoseksualne zajednice. Kada bi Vrhovni sud mogao donositi presude koje utječu na osjećaje, rasizma bi nestalo prije pedeset godina. Niti se ovdje ponajprije radi o nekom Peri Periću, bio on cvjećar, pekar ili izrađivač svijećnjaka, iako je javnost dobro upoznata s vrlo stvarnim utjecajem ovog problema na običnog građanina. Vrhovni sud ne bi se smio miješati u romantične ili međuljudske odnose. Iskreno se nadam da Vaša odluka u lipnju neće uključivati takva razmišljanja.

Vlada bi trebala promicati dobrobit djece

Djeca su razlog zašto vlada uopće ima udjela u ovoj raspravi. Kongres je točno pogodio kada je 1996. donio Zakon o obrani braka, tvrdeći:

U temelju je interesa civilnog društva promicati i štititi instituciju heteroseksualnog braka jer je on od dubokog i trajnog interesa za poticanje odgovornog rađanja i podizanja djece. Jednostavno rečeno, brak je u Vladinu interesu jer su djeca u Vladinu interesu.
Ne postoji razlika u vrijednosti heteroseksualnih i homoseksualnih osoba. Svi zaslužujemo jednaku zaštitu i priliku za obrazovanje, stanovanje, zaposlenje i liječničku skrb, jer smo svi ljudska bića stvorena na sliku Božju.

Međutim, kada se radi o rađanju i podizanju djece, homoseksualni i heteroseksualni parovi posve su nejednaki i prema njima se treba odnositi različito radi dobra djece.

Kada dvije odrasle osobe koje ne mogu dobiti dijete žele zajedno podizati djecu, odakle ta djeca dolaze? Svako je dijete začeto od majke i oca na koje to dijete ima prirodno pravo. Kada je dijete smješteno u homoseksualno kućanstvo, ono propušta barem jednu od ključnih veza s roditeljima, kao i neophodan utjecaj dvaju spolova. Ovo jamči sama priroda zajednice odraslih. Bilo usvajanjem, rastavom, ili rađanjem uz pomoć treće osobe, odrasli u ovom scenariju zadovoljavaju želje svoga srca, dok dijete podnosi jedan od najznačajnijih gubitaka: propušta jednog ili oboje svojih bioloških roditelja.

Stvaranje politike koja namjerno lišava djecu njihovih temeljnih prava jest nešto što ne bismo smjeli podržavati, poticati ili promovirati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Glasovi djece

Kada ste naglasili koliko su važni glasovi djece homoseksualnih roditelja, vjerojatno ste očekivali drugačiji odgovor. Možda ste očekivali da će djeca iz homoseksualnih zajednica imati tek riječi hvale o tome kako je njihova obitelj „baš kao i sve ostale.” Možda ste očekivali da će Vam reći kako je jedina mrlja u njihovom inače idiličnom životu to što se njihove dvije mame ili dva tate ne mogu zakonski vjenčati. Kada bi sva djeca iz ovakvih zajednica bila sretna i dobro prilagođena, bilo bi Vam lakše donijeti potvrdnu presudu koja bi bila toliko popularna.
Poistovjećujem se s instinktom te djece da brane svojeg homoseksualnog roditelja. U stvari, i sama sam to činila. Sjećam se koliko sam puta ponavljala svoj govor: „Tako sam sretna što su se moji roditelji razveli da bih mogla upoznati sve vas divne žene.“ Gutala sam pohvale i uživala u javnim priznanjima. Žene iz krugova moje majke padale su u nesvijest od moje zrelosti, mojeg svjetovnog duha. Ponavljala sam to ponovo i ponovo, i sa svakim ponavljanjem moja je izvedba bila sve bolja i bolja. Bilo je to ono što su svi odrasli u mom životu željeli čuti.

Mogla sam biti reklama za homoseksualno roditeljstvo.

Sada se lecnem kad pomislim na to, jer je to bila laž. Razvod mojih roditelja bio je najtraumatičniji događaj u mojih trideset osam godina života. Iako sam voljela partnericu svoje majke i njezine prijateljice, bila bih mijenjala svaku od njih za to da me moji mama i tata vole pod istim krovom. Ovo ne bi trebalo iznenaditi nikoga tko je voljan skinuti naočale političke korektnosti koje, čini se, svi nosimo.

Djeca žele da ih njihovi majka i otac vole, i da vole jedno drugo. Ne osjećam ogorčenje prema ijednom od svojih roditelja. Naprotiv, zahvalna sam za blizak odnos koji imam s oboma i za ulogu koju igraju u životima moje djece. Ali ljubav prema mojim roditeljima i kritičko gledanje na posljedice raspada obitelji nisu međusobno isključivi.

Sada kad sam roditelj, jasno uviđam divne različitosti koje moj suprug i ja donosimo našoj obitelji. Vidim cjelovitost i zdravlje koje primaju moja djeca jer oboje njihovih roditelja živi s njima i voli ih. Vidim kako je važna uloga njihova oca i koliko sam ja nenadomjestiva kao njihova majka. Mi u svojim životima igramo međusobno nadopunjavajuće uloge, i nijedno od nas ne može biti zamijenjeno. Zapravo, oboje smo ključni. Gotovo kao da je Majka Priroda točno pogodila cijelu ovu stvar s rađanjem djece.

Roditelj koji nedostaje

Ne kažem da to što nekoga privlači isti spol tu osobu čini nesposobnom da bude roditelj. Moja je majka bila izniman roditelj, i mnogo toga što činim dobro kao majka odraz je toga kako me ona voljela i odgajala. Ovdje se radi o roditelju koji nedostaje.

Razgovarajte s bilo kojim djetetom homoseksualnih roditelja, naročito s onima koji su dovoljno stari da razmišljaju o svojim iskustvima. Ako dijete koje je odgojio lezbijski par upitate voli li svoje dvije mame, vjerojatno ćete čuti gromko: „da!“ Upitajte to dijete za oca i doživjet ćete bolnu tišinu, priznanje bolne čežnje ili priznanje da imaju oca kojega bi voljeli češće viđati. Jedna stvar s kojom se nećete susresti jest ravnodušnost.

Koja su Vaša iskustva s djecom čiji su roditelji razvedeni, ili koja su na svijet došla uz pomoć „trećeg“ roditelja, ili koja su žrtve napuštanja? Zar oni ne mare za svojeg roditelja koji nedostaje? Zar ta djeca tvrde da nikada nisu provela besanu noć razmišljajući o tome zašto su njihovi roditelji otišli, kako izgledaju i vole li svoje dijete? Naravno da ne. Stvoreni smo da poznajemo oba roditelja i da oni poznaju nas. Kada je jedno od njih odsutno, ta odsutnost ostavlja doživotnu otvorenu ranu.

Opozicija će zagrmjeti o istraživanjima u kojima su istraživači zaključili kako djeca iz homoseksualnih kućanstava uspijevaju „čak i bolje!“ nego ona iz cjelovitih bioloških obitelji. Ostavimo po strani metodološke probleme  takvih istraživanja i razmislimo na trenutak.

U društvenim se znanostima ne dovodi u pitanje da djeca teško pate kada ih napuste njihovi biološki roditelji, kada im se roditelji rastanu, kada jedan od roditelja umre, ili kada su začeti pomoću sperme donatora, kako je onda moguće da čudesno uspijevaju „čak i bolje!“ kad su odgojena u homoseksualnim kućanstvima? Svako dijete koje su odgojile „dvije mame“ ili „dva tate“ došlo je u to kućanstvo na jedan od ovih traumatičnih načina. Briše li odgoj ispod duge nekim čudom sve negativne posljedice i bol koji su povezani s gubitkom i svakodnevnom lišenošću jednog ili oboje roditelja? Vjerojatnije je objašnjenje da istraživači osjećaju isti pritisak kao i mi ostali da dokažu da vole svoje homoseksualne prijatelje.

Djeca imaju pravo na ljubav svoje majke i oca

Kao i većina Amerikanaca, ja sam za to da odrasli ljudi budu slobodni živjeti kako žele. Bezrezervno se protivim kriminaliziranju homoseksualnih odnosa. Ali definiranje braka ne kriminalizira ništa A interes Vlade za brak tiče se djece koja mogu nastati samo u muško-ženskim odnosima. Mijenjanje definicije braka mijenja definiciju roditeljstva. Vodi nas daleko izvan naše filozofije „živi i pusti druge da žive“, u predjele gdje naše društvo promovira obiteljsku strukturu u kojoj djeca uvijek trpe gubitak. Naša će politika, zapečaćena žigom najmoćnijih vladinih institucija, biti sljedeća: ovoj će se djeci njihovo pravo da ih voli njihova majka i/ili otac oduzeti u svakom slučaju. U homoseksualnim kućanstvima, želje odraslih važnije su od prava djeteta.

Jesmo li zaista došli do točke u kojoj razmatramo mogućnost da institucionaliziramo oduzimanje djetetu prava na majku i oca kako bismo potvrdili osjećaje odraslih?

Suče Kennedy, već dugo se divim Vašoj dosljednosti u prosuđivanju u korist dobrobiti djece, i molim Vas da ostanete na istom putu. Istinski vjerujem da ste predani jednakoj zaštiti svih građana, i Vaša je zakleta dužnost da održite tu zaštitu u ime najranjivijih među nama. Veze s prirodnim roditeljima zaslužuju da ih štitimo. Nemojte pasti pod utjecaj lažnih priča o tome kako su osjećaji odraslih važniji od prava djece. Dužnost je odraslih prilagoditi se potrebama djece, a ne obratno.

Ovdje se ne radi o tome da sam protiv nekoga. Ja sam za djecu! Želim da sva djeca imaju ljubav svoje majke i svoga oca. To što sam za djecu znači da sam i za LGBT mladež. Oni također zaslužuju sve tjelesne, društvene i emocionalne pogodnosti odrastanja s majkom i ocem. Ali bojim se da smo, u slučaju koji je pred Vama, predani na milost i nemilost glasnih, organiziranih, dobro financiranih odraslih koji su uspjeli zastrašiti gotovo svakoga u ovoj zemlji.

Šestero odrasle djece homoseksualnih roditelja odlučno je ustati protiv buke homoseksualnog lobija i podastrijeti Vam pismene podneske prijatelja suda na razmatranje u ovom slučaju. Molim Vas da ih pročitate. Mi smo tek vrh ledene sante djece koja trenutačno odrastaju u homoseksualnim kućanstvima. Kada odrastu, mnogi će se pitati zašto je odvajanje od jednog od roditelja bilo toliko očajnički važno da se slavilo kao „pobjedu građanskih prava“, i za odgovor će se okrenuti našoj generaciji.

Što ćemo im reći?
*Katy Faust radi u Akademskim vijećima za svjedočanstva Međunarodnog instituta za prava djece i objavljuje tekstove na asktheBigot.com. Majka je četvero djece, od kojih je najmlađe usvojeno iz Kine. Ovaj je članak objavljen uz dopuštenje časopisa The Public Discourse.

Izvor: Narod.hr/thepublicdiscourse


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 18. veljače 2015.

Možda vam se svidi