don Ivan

– Don Ivane, možete nam nešto reći o nedavno održanom koncertu Zajednice Cenacolo u Lisinskom?

Koncert smo nazvali ‘Snagom ljubavi’, a bio je namijenjen pomoći djeci unutar Zajednice Cenacolo. Koncert je također bio i zahvala svim našim prijateljima koji nas podupiru, kao i gradu Zagrebu za vrlo poticajnu i plodonosnu suradnju na dosadašnjim projektima.

– Na koncertu je bilo nekoliko izvođača. Možete nam reći nešto o njima?

Mnogi članovi našeg Cenacolo pokreta bave se glazbom. Središnja skupina na koncertu bio je naš Cenacolo band. Njega vodi mladi bračni par Gregor i Zvonka, oboje glazbenici (gitara i violina), koji žive u našem dvorcu u Vrbovcu. Uz Cenacolo band na koncertu su nastupili i naši članovi iz Italije, duet Allessandro i Francesca, koji su imali zapažene nastupe na Jubilmusic festivalu u San Remu, zatim naši prijatelji Marija i Ivana Husar te Apostoli Mira iz Zagreba. Gosti su bili uistinu sjajni, jedan bolji od drugoga. Pjevali su od srca, nadahnuto, a to je potvrdila i publika koja je pri kraju ustala na noge i zajedno sa izvođačima plesala i veselila se. Posebno oduševljenje pobudila je naša dječja plesna skupina ‘Mali Cenacolini’ sa svojim plesom ‘Barka’, vrlo popularnim među djecom u Cenacolo misijama u Brazilu, a evo sada i u Zagrebu.

– Prije početka ovog intervjua rekli ste, onako usput, da bi ste željeli podijeliti neka svoja razmišljanja s novinarima i javnošću. Pa možete li nam reći o čemu se radi?

Kad se spomene moje ime, oni koji već nešto znaju o meni obično pomisle na moju prošlost označenu ovisnošću o heroinu. Tako me nedavno, povodom izvedbe Živih jaslica u Zagrebu, jedna novinarka predstavila javnosti kao svećenika ‘bivšeg ovisnika i dilera’. Međutim u mom životu ima puno važnijih stvari od ovisnosti i dilanja (u kojem i nisam bio neka faca). Volio bih da kad se kaže ‘don Ivan Filipović’ prva asocijacija ne budu droga i ovisnost. Droga i ovisnost u mom životu događale su se prije 20 godina. Sad imam sasvim druge interese i životne obaveze. Iznad svega želim svoje vrijeme i svoju energiju usmjeriti ka budućnosti. Vraćanje na događaje prije 20 godina sve više mi se čini kao gubljenje vremena. Život je kratak i čemu ga trošiti na stalno prepričavanje prošlih događaja?

Da se ne bi krivo razumjeli: ne odustajem od pričanja o svojoj prošlosti zbog toga što bih nešto skrivao. O svojoj ovisnosti i svom drogiranju često sam i opširno govorio brojnim novinarima te postoji na desetke članaka na tu temu u raznim glasilima u Hrvatskoj i inozemstvu. Hrvatska radiotelevizija snimila je i jedan dokumentarni film o meni, kojeg svi koje zanima moja prošlost mogu gledati na Youtubu. Stvar je u nečem drugom. Moj život je sada toliko dinamičan i ispunjen obvezama, ponajprije prema mladima iz Zajednice Cenacolo, da jednostavno nemam više vremena ni želje pričati o prošlosti. Stoga sam odlučio od sada pa nadalje pričati isključivo o stvarima koje su okrenute budućnosti. Sve one koje zanima moja prošlost (koja zapravo uopće nije ništa posebno, to je priča običnog mladog čovjeka izgubljenog u vrtlogu vremena), upućujem na novinske arhive.

Dakle: sadašnjost, život danas i ovdje, problemi današnjice, to je ono što volim i čime se bavim. Moja je svakodnevnica ispunjena intenzivnom Božjom prisutnošću i to je puno veća stvar od bilo kakve prošlosti. Za mene je to najveće iskustvo koje čovjek može doživjeti na ovoj zemlji: susresti i drugovati sa živim Bogom.

– Zvuči malo apstraktno i mistično…

Ja sam vrlo praktičan čovjek, ništa mistično tu nema. Jednostavno postoji jedna kvaliteta molitve koja, ukoliko ju redovno prakticirate, dovodi do svakodnevnog iskustva Kristove prisutnosti. A moliti možemo naučiti svi. Naravno, ne govorim o učenju molitvi napamet, potrebno je ipak nešto više, potreban je angažman srca. Molitva kao i sve drugo mora stremiti ka stalnom usavršavanju i kvaliteti. Puno bi se na tu temo još moglo reći, ali možda nije trenutak. Ostavljam našim čitateljima mogućnost da organiziramo kakvu prigodnu tribinu ili molitveni susret pa da o tome porazgovaramo detaljnije.

– Vratimo se na temu ovog intervjua, na sam koncert u Lisinskom. Koncert je održan pod nazivom „Snagom ljubavi za djecu u Zajednici Cenacolo“. Iskreno govoreći, uvijek sam pri govoru o Cenacolu pomišljao na ovisnike i probleme ovisnosti. Odakle sad odjednom djeca u Zajednici Cenacolo?

Zajednica Cenacolo je nešto puno šire od jedne terapijske zajednice. Već dvadeset godina postoje misijske kuće u južnoj Americi: Brazil, Mexico, Peru, Argentina i odnedavna prva misijska kuća u Africi, točnije u Liberiji. U ovim bratovštinama udomljujemo nezbrinutu djecu koje nam socijalne službe dodjeljuju na brigu. Sve ukupno imamo u ovim zemljama oko tristotinjak djece. Povodom koncerta u Lisinskom bila je postavljena i velika izložba fotografija „Prijateljstvo“, na kojoj se mogla vidjeti i ova realnost našeg pokreta.

– Kako je Cenacolo počeo s misijama? Tko su misionari?

Želja za misijama rođena je u srcu jednog našeg momka, bivšeg ovisnika, koji više nije fizički među nama jer je preminuo od posljedica drogiranja. Zvao se Nicola i bio je napušteno dijete koje je odraslo na ulicama Genove i drugih talijanskih gradova. Nicola je u Zajednici uistinu upoznao Boga i doživio duboko obraćenje, a u srcu se rodila žarka želja pomoći djeci koja poput njega nemaju djetinjstvo i obiteljski dom. Želja za misijama je ubrzo preko Nicole zahvatila i druge mlade. Prilikom prvog Elvirinog odlaska u Brazil i posjetom već postojećim misionarskim zajednicama shvatila je da misionarski život sa djecom može biti velika škola života za nas koje je droga ranila, a da ujedno možemo puno dati djeci sa kojima mnogi od nas imaju sličnosti. I ubrzo su krenuli prvi misionari kao volonteri u druge misijske zajednice da bi uskoro bio otvoren i prvi misionarski Cenacolo.

– Pretpostavljam da većina mladih dođe u Zajednicu Cenacolo radi osobnih problema. Da li oni postaju misionari? Kakav je to proces?

Mladi koji dođu u Zajednicu Cenacolo vremenom upoznaju i one koji odlaze ili se vraćaju iz naših misija. U Zajednici se općenito puno priča o misijama i tako se pojave i oni koji bi željeli doživjeti to iskustvo radi osobnog sazrijevanja u vjeri, sazrijevanja kao žena, majka, muž, otac. Obično su to mladi koji prođu temeljni edukativni program Zajednice Cenacolo u trajanju od tri godine, tijekom kojeg dobro upoznaju karizmu zajednice i njezinu edukativnu metodu. Za misije se treba dobro pripremiti i ne može se ići iz čistog avanturizma. Ako se ide iz znatiželje djeca to vrlo brzo shvate i postanete još jedno razočarenje njihova života. A mi ih ne želimo razočarati nego pružiti prijateljstvo i obiteljski ugođaj. Život sa djecom izvuče iz dubine čovjeka ono najbolje, sa njima imaš uistinu najveću priliku da zaživiš Isusov nauk i da nesebično voliš.

– Da li ima i mladih iz Hrvatske koji su postali Cenacolo misionari?

Mladi iz Hrvatske uvijek su vrlo rado odlazili u misije, pogotovu u Brazilsku Bahiju, kao i u Peru gdje ih danas ima jedna mala skupina. Drago nam je da su sa nama na koncertu u Lisinskom bili Pero i Ivana, mladi bračni par cenacolovaca koji sa svojom kćerkom Anamarijom i skupinom djece žive u  Peruu. Tom prilikom oni su iznijeli neka svoja iskustva iz dugogodišnjeg misionarskog života.

– Znači li to da u Zajednici osim djece s ulice postoje i bračni parovi koji stalno tamo žive?

Kroz karizmu zajednice Cenacolo Bog se uistinu približio čovjeku na poseban način i ponudio mu svoje prijateljstvo. Kad čovjek prihvati to prijateljstvo dođe do tog fantastičnog susreta iz kojeg se rađaju redovnička i svećenička zvanja, al isto tako i zvanje za obitelj. Stoga zajednice ima svoje svećenike, redovnike, redovnice, a i mladiće i djevojke koji su svoju ljubav podijelili jedni s drugima u sakramentu braka. Neke od tih obitelji su ‘obitelji posvećene Bogu’ s namjerom da ostanu živjeti cijeli život u Zajednici dok druge su tu na neodređeno vrijeme. Trenutno u Zajednici živi tridesetak obitelji sa svojom djecom koju mi od milja zovemo mali cenacolini.

Osim djece koja su rođena u Zajednici postoje i ona koje prihvaćamo u našim bratovštinama ovdje u Europi. U Hrvatskoj imamo bratovštinu u Varaždinu u kojoj smještamo mame i djecu čiji su supružnici na putu u Zajednici. Razni oblici ovisnosti razaraju obitelji, stoga nastojimo pomoći tako da pomognemo supružnicima da srede najprije vlastite živote pa da bi kreirali zajedničko obiteljsko ozračje toliko potrebno djeci.

– Više puta ste spomenuli Cenacolo kao pokret. Što to znači?

Zajednica Cenacolo dio je kršćanskih strujanja 20. st. koji su se nadahnuli na karizmi Charlesa de Foucaulda. Ta karizma je vrlo jednostavna: u bratstvu i jednostavnosti podijeliti svoju egzistenciju s onima koji su u teškim životnim situacijama. Slogan Charlesa de Foucaulda bio je: Vidjeti Isusa u svima. To je i temelj karizme naše zajednice. Dakle, Zajednica Cenacolo je, kao što rekoh već prije, nešto puno šire od terapijske komune za ovisnike. Ona je zamišljena i razvija se kao pokret ljudi koji teže za novom kvalitetom života. Dakle nije nužno da ste imali iskustva s kockom, drogom, alkoholom, ovisnosti o kupovanju, internetu ili nečem drugom da bi ste postali naš član. Dovoljno je da vam je nekad u životu bilo teško i da ste na ovaj ili onaj način osjetili težinu života, te da želite nešto poduzeti da ubuduće bolje reagirate, radeći na svom cjeloživotnom usavršavanju. Dio članova se priključi kroz intenzivne trogodišnje programe edukacije u našim bratovštinama, a dio se educira nastavljajući živjeti u svojim domovima i dolazeći na naše tjedne i mjesečne susrete.

Zajednica je zasnovana na volonterstvu, na ljubavi, na Isusovim riječima ‘Besplatno ste primili, besplatno i dajte!’ Pokretačka snaga Zajednice mladi su ljudi, za sada njih tristotinjak, koje su odlučili joj posvetiti cijeli svoj život. Oko te jezgre u koncentričnim krugovima su se pridružili momci i djevojke u zajednici, njihovi roditelji, pa oni koji su bili i ostali uz zajednicu i mnoštvo ljudi sa svih kontinenata koji su postali na svojstven način dio ove priče.

Stoga je službena Crkva, točnije Papinsko vijeće za laike, promoviralo Zajednicu Cenacolo u eklezijalni pokret. Sve je to još uvijek prilično novo i za nas same. Iako smo osnovani prije trideset godina mi smo zapravo vrlo mlada Zajednica, koja se stvara, raste, uči, mijenja se, pokušava, koliko je u njenoj mogućnosti, činiti dobro i donijeti radost života u Kristu u srca što više ljudi. Molimo sve da nas podrže molitvom u našim nastojanjima!

Bitno.net