Tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ono čemu se malo tko nadao – ponovno je ušla među četiri najbolje svjetske momčadi te u dvoboju s Marokom, najvećim iznenađenjem prvenstva, odnijela povijesnu pobjedu.

Hrvatska je povela na samom početku utakmice pogotkom Joška Gvardiola. Maroko je ubrzo zatim izjednačio, a Hrvatsku u prednost nedugo uoči kraja prvog poluvremena prekrasnim golom odveo Mislav Oršić. Prednost smo sačuvali, unatoč sudačkim pogreškama na štetu Hrvatske, i zahvaljujući maestralnom Dominiku Livakoviću i – bronca nam je u džepu!

Nakon bronce koju je osvojila generacija Davora Šukera, Zvonimira Bobana i Roberta Prosinečkog 1998. te srebra koju je osvojio naraštaj predvođen Lukom Modrićem, Marijom Mandžukićem i Ivanom Perišićem 2018. godine, Vatreni su pokazali kako i usred smjene generacija, u ekipi koju jednako čine reprezentativne legende kao i nove zvijezde poput Gvardiola, mogu ponoviti najveće uspjehe hrvatskoga sporta.

Na ovome prvenstvu, do medalje Hrvatsku nije vodila samo snaga pojedinačnog talenta i čarolija momčadi, nego i taktička mudrost: gotovo svaku reprezentaciju koju je na putu do bronce porazila, od favoriziranog Brazila do slabijeg Japana, Hrvatska je pobijedila igrom taman dovoljno dobrom da se to dogodi – jedva. Pa ipak, pobijedila je!

Za razliku od mnogih igrača i čitavih momčadi, Hrvati na ovom prvenstvu nisu pokazivali slabost karaktera, osobne taštine ni sklonost podmetanju ili prijevarnom iznuđivanju prekršaja. U anale su ušle snimke Luke Modrića kako tješi brazilske prvotimce slomljene porazom od Hrvatske.

Ako su hrvatski nogometaši i bili vođeni nekom formulom, ona bi se mogla sažeti u onoj “budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi” (Mt 10, 16).

Hvala vam, Vatreni – opet ste nas učinili ponosnima!