Prenosimo tekst talijanskog katoličkog publiciste i sociologa Massima Introvignea u kojem se on pozabavio raznim tumačenjima rezultata upitnika koje je Vatikan poslao biskupskim konferencijama uoči Sinode biskupa o obitelji. Tekst je originalno objavljen na talijanskom katoličkom portalu La Nuova Bussola Quotidiana.

Vatikan

Vlada određena pomutnja vezana uz upitnike koje je Sveta Stolica poslala nacionalnim biskupskim konferencijama uoči III. Opće izvanredne skupštine Sinode biskupa, koja će se održati u Vatikanu od 5. do 9. listopada 2014. Čini se da su neke biskupske konferencije dale odgovore doktrinarnog karaktera. Druge su se, poput njemačke i austrijske, posavjetovale s vjernicima metodama koje se –  na prvi pogled – prije čine anegdotskima. Kao sociolog, gajim ozbiljne sumnje u reprezentativnost uzorka. Ako se prešlo na župe i pastoralna vijeća, očito su prethodno prikupljena mišljenja župnika – možda i pokojeg biskupa – i onih ‘samodostatnih’ skupina koje zauzimaju prostor mnogih župnih zajednica svojim beskonačnim sastancima, a o kojima papa Franjo, kako je poznato, ne govori baš dobro.

Barem su se švicarski biskupi obratili sociolozima, točnije Institutu za pastoralnu teologiju u St. Gallenu, koji je trebao pripremiti vjerodostojan uzorak, premda nam objašnjava da je odabrao “laike zauzete u crkvenom životu”, i ovdje prema tome uz opasnost zanemariti one koji ne sudjeluju u župnim skupinama, a koji zbog toga nisu manje katolici. Sociolozi iz St. Gallena nisu završili svoj posao, već su na Radio Vatikanu izvijestili da 97% švicarskih katolika koristi kontracepciju, 60% ne vidi ništa loše u homoseksualnim zajednicama te bi čak željeli da ih Crkva “blagoslovi”, velika većina je sklona razvodu i predbračnim odnosima, te se tako i ponaša. Kao što je poznato, iz Njemačke i Austrije su došli slični rezultati, premda nisu potvrđeni od sociologa.

Riječ je o tome kako protumačiti ove podatke. Ako se trebamo pouzdati ne u interpretacije austrijskih i njemačkih biskupa, nego u ono što je napisano u pripremnom dokumentu poslanom u biskupije i popraćeno upitnikom, jasno je da pitanja nisu nikakva vrsta referenduma usmjerenog mijenjanju nauka, već prikupljanju podataka upravo sociološkog tipa o tome kako se katolici ponašaju.

Da se katolici ne ponašaju kao katolici nije velika novost. Sociologija razlikuje – izraz dolazi od engleske znanstvenice Grace Davie – tri dimenzije religije, tri B: “believing” (vjerovati), “belonging” (prakticirati) i “behaving” (ponašati se). Sociolozi već godinama znaju da onih koji govore da vjeruju u Boga, a u Europi i u Isusa Krista, ima mnogo više nego onih koji idu u crkvu. I da onih koji slijede moralni nauk svoje vjere ima mnogo manje nego onih koji odlaze u crkve. Iz toga proizlazi da – i u Europi – kad se govori o sekularizaciji, treba razlikovati: postoji slaba sekularizacija vezana uz vjerovati – ateisti ostaju mala manjina, koja se ne povećava, značajna sekularizacija u prakticiranju – i uz široki pojam praktikanta, može se takvima smatrati samo jedan od pet europljana, i sekularizacija itekako većinska u ponašanju, u smislu da samo maleni dio populacije slijedi moralni nauk Crkve i zajednice kojoj pripada.

 Niti bi se jedna čudna Crkva koja gradi svoj nauk na temelju anketa trebala zaustaviti na moralu. Slijedeći ankete trebalo bi ukinuti pakao, čuda,…., božansku narav Crkve: sve nepopularna vjerovanja.

Ankete – različito provedene u raznim narodima potvrđuju prema tome već poznatu sliku. Nisu objavljeni talijanski podaci, ali činjenica da je naša zemlja (op. prev. – Italija) jedna u kojoj se rađa najmanji broj djece u svijetu, iako se 80% naših sunarodnjaka izjašnjava katolicima, sigurno upućuje na stav o kontracepciji koji se ne razlikuje puno od onog švicarskog.

Ali… postoji jedan ali. Upitnik je objavljen u sklopu pripreme sinode o obitelji. Ali velike ankete sociologa – poput časopisa Indagine europea sui valori (EVS – Europsko istraživanje o vrijednostima) – ne bave se samo spolnim i obiteljskim moralom, a uostalom zapovijedi ima deset. Uspoređujući podatke iz EVS-a o vrijednostima i vjeri, te vodeći računa i o drugim anketama, otkrivamo da na primjer u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji velika većina populacije smatra da useljenika ima previše, da se ponašaju loše i da ne trebaju uživati ista građanska prava. U raznim zemljama – među kojima je Italija – broj građana koji odobravaju utaju poreza te izjavljuju da ju prakticira ili bi ju prakticirali kad se ne bi bojali da će biti otkriveni, je toliko velik da se mora zaključiti da je nemoguće da u tome ne sudjeluje značajan broj katolika praktikanata.

Ima potom i drugih istraživanja – neka u Italiji, ja sam ih provodio – koja se bave uvjerenjima. Točno je da se velika većina talijana (93%) izjašnjava vjernicima, ali treba vidjeti u što vjeruju. U Italiji značajan je postotak osoba koje se izjašnjavaju katolicima a ne vjeruju u božanstvo Isusa Krista, ne vjeruju da je Uskrsnuće povijesni događaj koji se stvarno dogodio, ne vjeruju u postojanje pakla i đavla, te ne vjeruju da je Katolička Crkva ustanova koju je želio Bog te da je božanski pomagana. Ti postotci “nevjernika selektivnih” za neke istine vjere postaju većina među mladima od 15 do 29 godina. Više od polovice talijanskih katolika nikad se ne ispovijeda. U drugim zemljama stvari su mnogo gore, kako vezano uz vjerovanja tako i uz ispovijed, na koju u mnogim dijelovima sjeverne Europe i Sjedinjenih Država pristupaju neznatne manjine.

Navodim ove podatke da bi se shvatilo da – dok ima smisla koristiti sredstvo upitnika da bi se razumjelo koliko je duboka kriza suvremenog katoličkog svijeta – nitko ne može uzeti rezultate tih istraživanja, iako su očekivani, kao smjernice kako bi se Crkva trebala mijenjati da bi se prilagodila “svijetu”. Razumljivo, to bi bilo apsurdno najprije s teološke točke gledišta: Crkva nikad nije prilagođavala svoj nauk anketama, uz opasnost mijenjati mišljenje sa svakom anketom poput Mattea Renzija iz Crozzijeve zabavne karikature.

Ako – kako se čini da neki biskupi žele predložiti u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji – bi Sinoda trebala mijenjati nauk da bi ga prilagođavala onome što misle vjernici, nakon – ili možda prije – ove o obitelji hitno je provesti Sinodu o useljavanju: ne radi proučavanja prekrasnog govora pape Franje u Lampedusi, nego da se u europskim župama njemačkog govornog područja što prije organizira nedjeljno dijeljenje toljaga da se tuče imigrante, budući da je upravo sa strane Berlina, Züricha i Beča nesklonost prema useljenicima raširenija još više nego li prema moralnom nauku Crkve.

Ako se ne vjeruje anketama, treba pogledati referendum: poput onog švicarskog iz 2009. kojim je uvedena, očito ne kao znak naklonosti prema muslimanskim useljenicima, ustavna zabrana gradnje minareta. Ako se naime vjeruje anketama, neka se u program uvrsti i sinoda za podjeljivanje oprosta utajivačima poreza: bit će osobito velikodušno primljena u Italiji.  Jer samo jedno je sigurno: ako ankete u kojima svatko zaštićen anonimnošću ispovijeda svoje grijehe ili pokazuje svoje poroke predstavljaju jasni glas “naroda Božjeg”, onda ga treba slijediti u svemu. Zašto “vox populi” postaje “vox Dei”  kad se izražava u korist utaje dužnosti vjernosti supružniku, a ne kad se izražava u korist utaje poreza?

Niti bi se jedna čudna Crkva koja gradi svoj nauk na temelju anketa trebala zaustaviti na moralu. Slijedeći ankete trebalo bi ukinuti pakao, čuda, Uskrsnuće, božanstvo Isusa Krista, božansku narav Crkve: sve nepopularna vjerovanja. Izjaviti da su sve religije jednake, jer to misli većina ljudi. Savjetovati papi Franji da ne gubi vrijeme govoriti svaki tjedan o đavlu, jer velika većina to ne vjeruje. I da prestane u središte svoj Učiteljstva stavljati ispovijed, jer ionako postoje čitave biskupije gdje su katolici koji se ispovijedaju svedeni na prste jedne ruke.

Ako su sociolozi – iznenada – postali zanimljivi, imali bi još jednu malu pripomenu za predložiti. A to je da prilagoditi vlastiti nauk jedinom dominantnom mišljenju predstavlja najsigurniji način da se izgubi vjernike i zatvori trgovina. Objasnio je to još daleke 1972. u knjizi koja je postala klasik socijalnih znanosti, “Zašto konzervativne Crkve rastu”, Dean M. Kelley (1927-1997), sociolog i ravnatelj Nacionalnog vijeća crkava Sjedinjenih država. Kelley, koji je osobno bio progresist, zabilježio je da su protestantske zajednice koje su stale na stranu abortusa, predbračnih odnosa i tolerantnog stava o homoseksualnosti počele gubiti članove tako brzo da su bile u opasnosti staviti ključ u bravu, dok su na izvanredan način u porastu bile «pro life» i «pro family» skupine poput mormona i pentekostalaca.

Neki naivni crkveni dostojanstvenici su mislili da će prilagođavanje dominantnim stavovima ispuniti crkve. A zapravo ih je ispraznilo. Jer za čuti ono što već do iznemoglosti trube novine, televizija i Internet ne treba ići u crkvu. Od Crkve se želi svjedočanstvo protivno struji

Narednih četrdeset godina dale su za pravo Kelleyu. Neki naivni crkveni dostojanstvenici su mislili da će prilagođavanje dominantnim stavovima ispuniti crkve. A zapravo ih je ispraznilo. Jer za čuti ono što već do iznemoglosti trube novine, televizija i Internet ne treba ići u crkvu. Od Crkve se želi svjedočanstvo protivno struji: ne traži se da ohrabruje naše poroke – za to, svako jutro, već postoje veliki dnevni listovi – nego da nas potiče na promišljanje i da nas pokuša učiniti boljim muškarcima i ženama. Stoga, jedna molba biskupima Sinode: proučite ankete, ali – ako ne želite organizirati eutanaziju u vašim biskupijama – savjesno izbjegavajte vaše propovijedanje prilagođavati mišljenjima koja se u anketa pojavljuju kao većinska.  Pretpostavljam da vam je istina na srcu. Ali – pretpostavljajući na temelju čisto zamišljene i ne vjerodostojne pretpostavke da nekima od vas istina vrijedi malo ili ništa – mislite na ozbiljnu opasnost da se možete naći, poput mnogih kolega protestantskih «liberal» zajednica, bez vjernika i bez posla.

Massimo Introvigne | Bitno.net

Prevela Verica Kraš-Villa