Otkada postoje crkve, postoje i ulazi u crkve, a otkada postoje ulazi, postoje i ljudi koji kroz njih ulaze. Kršćani su imali nešto manje od 2000 godina da svladaju pitanje ulaska u crkvu, ali to znanje nismo uspjeli steći, ili smo ga (što je vjerojatnije) jednom imali, ali smo ga u međuvremenu izgubili, slično gubitku znanja vezanog za gradnju egipatskih piramida.

Scena je dobro poznata i široko rasprostranjena da ju je svaki čitatelj zasigurno mnogo puta u životu vidio. Vrijeme mise se bliži, mnogi pristižu u zadnji čas. Prostora u crkvi ima dovoljno da svi normalno stanu, ali iz nekog razloga gomila se nagurala na ulazu i novim ljudima je nemoguće ući u crkvu. Svećenik s oltara početkom mise ponekad pozove ljude da se pomaknu naprijed, neki to čine, ali uskoro dolaze novi ljudi koji malo kasne i opet se ulaz zakrčio.

Ponekad se pitam kako je moguće da nakon toliko nagužvanih misa nismo uspjeli shvatiti da nije pametno zakrčiti ulaz u crkvu, ali sve mi se više čini da nije riječ o intelektualnom izazovu kojeg ne možemo svladati, nego o problemu volje koju ne želimo aktivirati. Budimo iskreni, jednom kad smo ušli u crkvu, malo nas razmišlja kako će drugi ući. Dolazimo kao zajednica blagovati tijelo Kristovo za koje tvrdimo da nas ujedinjuje, ali nismo spremni bratu ili sestri olakšati pristup.

Druga scena vezana je za trenutke kada u crkvi ima više mjesta. Kapacitet klupa popunjen je 50-60 %, u mnogim klupama koje mogu smjestiti 5-6 ljudi sjedi samo dvoje, ali obje osobe su sjele na sam kraj klupe, tako da onaj koji dolazi sjesti mora natjerati onoga koji već sjedi da ustane, što je mnogima neugodno, pa radije ostaju stajati. Pretpostavljam smo svi toliko upoznati s ljudskom psihologijom da znamo kako bi našem bratu ili sestri bilo puno ugodnije prići klupi ako bismo ostavili mjesta sa strane da može sjesti bez da nas pomiče, ali, iskreno, često nas nije briga. Mi sjedimo u klupi, a kako će drugi sjesti, to je njegova stvar. Nije čak riječ o tome da ne bismo ustali ako nas se zamoli, ali napraviti skok u razmišljanju i pomoći drugoj osobi da nas ne mora moliti čini se prezahtjevnim.

Gledajući ove i slične scene kako se iz dana u dan, ili iz nedjelje u nedjelju, ponavljaju čovjek ne može, a da ne pomisli kako njihov uzrok nije toliko u neshvaćanju nelogičnosti našeg ponašanja, nego u neshvaćanju tko smo. Doduše, svi ćemo kao papige ponavljati kako smo zajednica okupljena u Kristu, ili nešto tome slično, ali tu definiciju ne potvrđujemo niti na ovoj osnovnoj ljudskoj razini, a kamoli da bismo utjelovili tako duboke stvarnosti koje ispovijedamo.

Uistinu, u crkvama naše ponašanje često ne doseže niti onu razinu ljubaznosti i otvorenosti za drugoga koju bismo u mnogim drugim svjetovnim okruženjima pokazivali. Potpuno razumijem p. Stjepana Ivana Horvata koji je kazao da je veće zajedništvo dobio među navijačima nogometnog kluba Cibalija nego među vjernicima u Crkvi. Osobno sam stotinama puta u različitim crkvama viđao iste ljude, nekada i sjedio pokraj njih, bez da smo on/a i ja pokazali i najmanje interesa jedno za drugo. Uvjeren sam da kada bismo se bilo gdje drugo toliko puta sretali kao dio iste skupine već bismo se nekako upoznali, ali, paradoksalno, u crkvi ostajemo stranci. Pa zar nije porazno da je posve zamislivo da čovjek može ići na misu svaki dan i tako više godina zaredom, bez da mu itko ikada pruži ruku i pokaže interes za njega ili bez da taj čovjek ikada pokaže interes za one koji su oko njega.

To ukazuje da nešto temeljno nedostaje našem poimanju Crkve danas, na internetu ćemo se natezati oko pričesti na ruku ili na usta, oko redovnog ili izvanrednog oblika mise, oko izbora glazbe i oko crkvene arhitekture, ali nećemo problematizirati ono osnovno, da smo sve manje i manje zajednica, a sve više izolirani pojedinci. Dolazimo u Crkvu isključivo graditi svoj osobni odnos s Bogom. „Moj Bog i ja“, drugi je praktički postao samo smetnja ili ga uopće ne primjećujemo. Papa Franjo je više puta govorio o virusu individualizma koji napada i Crkvu, ali mi smo danas postali katolici koji više ne trebaju niti Papu. Sve mi sami znamo, pročitali smo tamo gdje nam se svidjelo, a manjak zajedništva kojeg spominjem zorno se očituje upravo i u odnosu prema Svetom Ocu što je posebna tema, ali i dio istog problema. Znam da postoje i bolji primjeri: obitelji i pojedinci koji se druže nakon nedjeljnih misa tvoreći kakvu-takvu zajednicu, ali riječ je o iznimkama koje potvrđuju pravilo. Kažem to zato što je često riječ o jednom te istom krugu ljudi vezanom uz pojedinu župu koji se niti protekom godina ne proširuje i u kojeg se pridošlici teško uklopiti (Čast iznimkama koje ne potvrđuju pravili).

Govoreći sve ovo, svjestan sam da se s vremenom za mnoge vjernike u Crkvi promijenio način na koji stvaramo zajedništvo, te da je ono danas često vezano uz pojedini pokret ili molitvenu zajednicu, a sve rjeđe uz područje ili župu, no ostaje činjenica da gdje god da se nalazimo mi bismo na svetoj misi trebali biti zajednica, a najčešće nismo. Najčešće smo skup izoliranih pojedinaca koji imaju svoje brige i probleme i to je jedino što nam je važno kada dolazimo pred Boga. „Zar sam ja čuvar brata svoga?“, pitao je Kain Jahvu, i to bi mogla biti kratka definicija našeg stava dok zajedno stojimo pred Gospodinom.

„Brat potpomognut bratom jak je kao utvrđeni grad“ (Izr 18, 19), stoji u Mudrim izrekama. Možda je upravo pomanjkanje te unutarnje učvršćenosti razlog što toliko često u svojim razgovorima, propovijedima i internetskim raspravama pričamo o vanjskim „neprijateljima“. Osjećamo da nam nedostaje čvrstoće i naš je grad izložen, ali umjesto da ga zidamo unutarnjim vezama, mi smo usredotočeni na neprijatelja, ili (što je u zadnje vrijeme sve češće slučaj) na nekog tobožnjeg političkog spasitelja koji će nas od neprijatelja „obraniti“. Neće. No, sve da i svi naši „neprijatelji“ nestanu, mi ćemo opet ostati sa svojom braćom i sestrama koji nas, kako stvari stoje, previše ne zanimaju.

Što nam je dakle činiti? Za početak, možemo se kad je gužva maknuti s ulaza, ili kad sjedimo u klupi ostaviti mjesta sa strane da drugi može lakše sjesti. Takva mala djela ljubaznosti za koja nas nitko neće hvaliti Bog može nagraditi tako što ćemo se svi osjećati više kao zajednica. Tko zna, možda ćemo se micanjem s vrata za brata pružiti malo više prostora i za Duha Svetoga koji će nas ujediniti, možda ćemo ostavljanjem prostora u klupi pružiti mjesto Kristu, koji će nas kao zajednicu učvrstiti.