Na pulskom brodogradilištu na kojem je radilo oko 13 000 ljudi radio je i mladi trinaestogodišnjak Egidije Bulešić. Bilo je to 1918., a Egidije je bio treće od devetero djece i morao je raditi da bi mogao pomoći svojoj brojnoj obitelji. Njegovi kolege brzo su primijetili njegovu pobožnost i žar za čitanjem i učenjem – rugali su mu se, namjerno su psovali Boga pred njim, zvali ga najučenijim.

Ali on je bio strpljiv i blag s njima. Na kraju je mnoge od njih upisao u Klub sv. Franje i Katoličku akciju. On sam je s petnaest godina ušao u Franjevački svjetovni red pri čemu si je uzeo redovničko ime Ljudevit.

Od brodogradilišta preko broda za Kristom

Vojni rok služio je u ratnoj mornarici – 25 mjeseci proveo je na ratnom razaraču „Dante Alighieri“ s posadom od 1300 ljudi. O težini života na brodu dovoljno govori da je svojoj obitelji u pismima objašnjavao kako je pokvarenost u brodogradilištu neusporedivo manja od one na brodu.

Neprospavane noći zbog nametnika, brodski život na koji se nije lako naviknuti, a osobito misao na to da će tamo provesti više od dvije godine morila je mnoge. Mnogi su imali suicidalne misli. Ni Egidiju nije bilo lako – čak je htio tražiti premještaj s broda no prekorio je samog sebe i odlučio ostati.

Na brodu nastavlja svoj apostolat: noću obilazi palubu i sprječava samoubojice, svojim novcem nabavlja knjige i pokreće čitaonicu, gradi mali oltar.

A mornari su mu se divili i često ga pitali za savjet, premda su, kada bi god zastali negdje brodom, tražili utjehu u opijanju i javnim kućama. Egidije ih je uvijek od toga odgovarao. Posebno je to zasmetalo jednom mornaru, Guidu Foghinu, koji je zamrzio Egidija. Tu je nastala borba: Guido želi da Egidije pođe s njima u izlaske, a Egidije mu odgovara da će poći ako prvo oni odu s njim u crkvu. Završilo je tako da se Guido obratio te je čak poslije Egidijeve smrti postao svećenik franjevac i misionar, uzevši redovničko ime fra Egidije.

“Ja sam sretan”

“Svi to rade” rečenica je kojom ljudi često opravdavaju svoje “male” grijehe. “U mom razredu svi psuju”, “doma mi svi prostače”, “moji kolege s posla to tako rade” – i, malo po malo, čovjek postaje prosječan, poput bezimenog prolaznika koji na kišni dan hoda s otvorenim crnim kišobranom. Ide kuda ga put odvede, a ne onamo kamo želi ići.

Egidije nije bio takav. Kada se vratio u Pulu, imao je dva izbora: upisati se u Fašističku partiju ili potražiti sreću negdje drugdje. On je otišao u Monfalcone, napustio je Pulu u koju se vratio tek malo prije svoje smrti.

U Monfalconu je radio, slao novac obitelji i braći u sjemeništu, ali je i nastavio svoj apostolat obilazeći siromašne, vodeći Caritas i držeći sate vjeronauka. No pri jednom obilasku siromašnih tako je pokisao da je dobio upalu pluća od koje je bolovao šest mjeseci.

Preminuo je 25. travnja 1929. izgovarajući svoje posljednje riječi: “Isuse, nikada te svojevoljno nisam uvrijedio” i “Ja sam sretan”. Prema njegovoj posljednjoj želji pokopan je u franjevačkom odijelu. Grob mu se nalazi na Barbanu, otočiću pokraj Venecije.

Postupak za njegovo proglašenje blaženim započeo je 1973. u Trstu, a 1997. papa Ivan Pavao II. dodijelio mu je naslov “časni sluga Božji”. O njemu na hrvatskom jeziku imamo knjige “Život za druge” vlč. Marijana Jelenića i “Časni sluga Božji Egidije Bulešić, apostol mladih, svjetovni franjevac” fra Ivana Damiša.