Na prvi pogled, pontifikat pape Franje bio je veliko razočaranje za Hrvate. Očekivali smo da će Franjo proglasiti Stepinca svetim – nije se dogodilo. Očekivali smo da će nas (kao njegovi prethodnici) barem jednom posjetiti – nije se dogodilo. Očekivali smo da ćemo dobiti barem jednog novog kardinala iz Hrvatske – nije se dogodilo. Ova su se „razočarenja“ nataložila u srcu brojnih vjernika u Hrvatskoj pa se iz njihovih usta ponekad mogla čuti i ona rečenica: „Dobar je ovaj Papa, ali ona prijašnja dvojica su mi bila draža.“

Hrvate je posebno pogodio Franjin odnos prema Stepinčevoj kauzi, za koju smo svi bili uvjereni da je gotova stvar. „Stepinac je svet, što se tu još ima dvojiti“, govorili smo odbijajući da se svečev lik i djelo politiziraju kao što su to htjeli protivnici kauze. S druge strane, svaki put kada bi se neki politički predstavnik iz Hrvatske susreo s Papom pitao bi ga: „Kada će Stepinac biti proglašen svetim?“, i time politizirao kanonizaciju odgodivši ju vjerojatno za još koju godinu. Odgađanje kanonizacije moglo se shvatiti i kao Papin poklon da više vremena posvetimo proučavanju Stepinca, jer dok postupak traje o svecu se intenzivnije priča, kada završi pomalo izlazi iz fokusa. Koliko smo taj poklon uspješno iskoristili ostaje za naš ispit savjesti.

I Papin odnos prema Međugorju bio je na putu prema kategoriji „razočarenja“ za Hrvate nakon što je komentirajući međugorska ukazanja Franjo kazao da Gospa nije „ravnateljica poštanskog ureda“. Ipak, stvari su kasnije doživjele zaokret, prvo Franjinom inicijativom da Međugorje dobije posebnog apostolskog upravitelja, koji je dobro primljen, a kasnije i vatikanskim nihil obstatom za Međugorje, odnosno službenim priznanjem Svete Stolice da Međugorje donosi dobre duhovne plodove te da u međugorskim porukama nema ničega što bi se protivilo crkvenom nauku.

No, bojim se da je bolnije od toga što smo gajili određenu razočaranost prema Papi to što smo na razini Crkve u Hrvatskoj pokazali zapanjujuću ignoranciju prema njegovom postojanju. Da ste zaspali u trenutku kada se Benedikt XVI. povukao sa svoje službe i probudili se danas, iz aktivnosti Crkve u Hrvatskoj teško biste mogli razabrati miris pastira koji vodi Crkvu, iako je taj miris bio izuzetno intenzivan. Postojao je cijeli niz snažnih inicijativa (često poduprtih papinskim dokumentima) koje su kod nas ostale prešućene: od naglaska na brizi za okoliš, do brige za izbjeglice, od otvaranja prema sinodalnosti do izlaska Crkve na periferije. Svaka od Franjinih inicijativa djelovala je kao paljenje vatre koja se trebala prenijeti svijetom, no, ruku na srce, ta vatra je kod nas malo kada bila snažnije od plamićka.

Riječ je o propuštenim prilikama jer su brojne od Franjinih inicijativa bile posebno pogodne za nas u Hrvatskoj. Primjerice, tko bi više od zemlje koja se hvali svojom ljepotom trebao biti zainteresiran za očuvanje stvorenoga. No kod nas se o enciklici Laudato sí malo pričalo s časnim izuzecima poput Laudato sí projekta na HKS-u, projekata Franjine ekonomije i Ekonomije zajedništva ili tekstova vlč. Đurice Pardona i Krešimira Cerovca. Što se tiče enciklike Amoris Laetitia, koja u središte stavlja ono što često ističemo kao svoju temeljnu vrijednost: obitelj, nismo se pomaknuli puno dalje od internetskih rasprava o već ‘legendarnoj’ 351. fusnoti iako je dokument obilovao bogatim i važnim uvidima i konkretnim inicijativama. Što se tiče Papine želje za sinodalnom Crkvom, mogu reći samo da kao osoba koja ide redovito na svetu misu, ne bih niti znao za Papinu želju za obnovom sinodalnosti da ne radim na katoličkom portalu. Zemlja čije stanovništvo ubrzano stari mogla je domišljatije iskoristiti Papinu posebnu skrb za starije osobe, osim prigodnih događanja vezanih za novouvedeni Dan djedova baka i starijih osoba itd. Franjina briga za migrante i izbjeglice našla je odjeka u već dokazanom radu Isusovačke službe za izbjeglice i projektima u Riječkoj nadbiskupiji, no kada se sve skupa sagleda s nacionalne razine, možemo reći da nismo dovoljno snažno vukli lađu lokalne Crkve u smjeru koji je pokazivao nasljednik svetog Petra.

Ovo nije kritika samo crkvenim strukturama, nego i nama laicima. U Hrvatskoj se (često s pravom) hvalimo brojkama ljudi koji i dalje idu na svetu misu i primaju sakramente, ali odnos prema Franjinim inicijativama razotkrio je manjak dinamizma, aktivne poslušnosti prema glasu pastira koji je htio da pojedine teme stavimo u fokus. Bez tog dinamizma naše će se stablo vjere u hrvatskom narodu možda listati, kao smokva iz evanđelja, ali bojim se da neće donijeti dobroga ploda, kao što i primjećujemo da nam u brojnim područjima poput kulture, medija, politike itd. nedostaje pravoga ploda.

Najbliže što je Sveti Otac došao nama Hrvatima bilo je njegovo putovanje u Bosnu i Hercegovinu 2015. godine. Franjo je doputovao u Sarajevo, grad simbol ratnog stradavanja u kojem katolici čine svega 6% stanovništva, što je u skladu s njegovom idejom o Crkvi koja treba izlaziti na „periferije“. Tamo su pred Papom svoje svjedočanstvo o pretrpljenim mučenjima tijekom rata iznijeli dvojica svećenika i jedna redovnica. Franjo je kao brižan otac odložio pripremljeni govor i progovorio iz srca što je bio stil njegova pontifikata. Opravdano možemo kazati da je zajedno s njima Franjo iskazao suosjećanje i blizinu cijelom hrvatskom narodu te da su riječi upućene njima upućene i svima nama „Činite uvijek suprotno od okrutnosti, imajte osjećaje milosrđa, bratstva, oprosta, i nosite križ Isusa Krista. Sveta Majka Crkva vas želi upravo takve, male mučenike ispred ovih velikih, male svjedoke križa Kristova.“

Zanimljivost vezana za Papu i Hrvate je da je prije nego što je izabran za nasljednika svetog Petra nadbiskupu Jorgeu Mariju Bergogliu ispovjednik bio jedan Hrvat – fra Berislav Ostojić.  Možemo pretpostaviti da ispovjednici znaju ponešto o ljudima koji im se redovito ispovijedaju, a fra Berislav je za nadbiskupa Bergoglia kazao: „Svet čovjek, ništa drugo ne mogu reći o njemu.“ Ipak, fra Berislav jest rekao još nešto o njemu, a ono se ticalo toga kakav je stav Franjo imao o Hrvatima. „Mislim da nas itekako jako cijeni. O Hrvatima je uvijek dobro govorio“, kazao je fra Berislav. Volio bih da se može reći da smo i mi uvijek dobro govorili o njemu, ali nismo. Njegova smrt prilika je za ispit savjesti što smo i kako o njemu govorili, koliko smo ga osjećali kao „svojeg“ iako je došao iz daleke Argentine. Putem općinstva svetih, još se stignemo izmiriti s pokojnim Papom, pa, zašto ne, i razriješiti razmirice koje smo možda imali.

Ipak, iako se svi navedeni problemi u odnosu Hrvata prema papi Franji trebaju uzeti u obzir i o njima ozbiljno povesti računa za buduće pontifikate, ne mogu se oteti dojmu da je ispod svih razočaranja, ignorantskog odnosa i često ishitrenih kritika, kad se maknemo od internetskih i ‘kafanskih’ rasprava, u srcu prosječnog hrvatskog vjernika postojala duboka ljubav prema Papi, i to ne samo iz poštovanja prema službi, nego prema konkretnoj osobi Jorgea Marija Bergoglia, i da će se ta ljubav očitovati ovih dana. Svojim gestama, skromnošću i pažnjom koju je tako očito pokazivao svakom pojedincu s kojim se susretao, Franjo je posijao mnoga gorušičina zrna koja će se (nadam se da nisam naivan) tek kasnije razrasti u stabla. „Papa Franjo i Hrvati“, iako se čini da je to poglavlje u povijesti našeg naroda zaključeno, osobno gajim nadu da je ono tek pri svome početku.