‘Konverzijska terapija’: Katolička debata

Početkom listopada američki je Vrhovni sud saslušao usmene argumente u predmetu Chiles protiv Salaza. Tužbu je podnijela kršćanska psihologinja Kaley Chiles iz Colorado Springsa, tvrdeći da zakon savezne države Colorado iz 2019. – kojim se zabranjuje “konverzijska terapija” nad maloljetnicima – krši njezino pravo na slobodu govora jer ograničava što smije izreći tijekom savjetovanja.

Zakon “konverzijsku terapiju” definira kao svaku praksu „usmjerenu na promjenu spolne orijentacije, uključujući pokušaje promjene ponašanja ili izražavanja roda te nastojanja da se smanji ili ukloni romantična ili seksualna privlačnost prema osobama istog spola.”

Očekuje se da će najviše sudsko tijelo SAD-a presudu donijeti do lipnja iduće godine no proces je već izazvao podjele među katoličkim psiholozima, teolozima i pravnicima. S nekima od njih razgovarali su novinari američkog The Pillara.

Konverzijska terapija?

No što je uopće konverzijska terapija te u kojoj se mjeri ona danas prakticira?

Općenito, termin označava pokušaje promjene spolne orijentacije ili rodnog identiteta putem nekog oblika psihoterapije. No granice su nejasne. Neki u konverzijsku terapiju ubrajaju čak i praksu koju preporučuje Katolička Crkva, prema kojoj se osobe s homoseksualnim sklonostima potiče na življenje u čistoći, tj. bez prakticiranja homoseksualnih čina.

U prošlosti su, piše The Pillar, oblici konverzijske terapije bili prisilni, osobito u vrijeme kada je homoseksualno ponašanje bilo protuzakonito. Metode su uključivale elektrošokove i kemijsko izazivanje mučnine kako bi se neželjena privlačnost zamijenila s odbojnošću.

Te metode su s vremenom odbačene no kritičari tvrde kako pobornici konverzijske terapije (koju službena medicina naziva pseudoznanošću, op. Bitno.net) posljednjih desetljeća koriste emocionalnu manipulaciju te promiču upitne teorije o uzrocima homoseksualnosti, obećavajući pacijentima da se ona može izliječiti, što može rezultirati dubokim psihološkim i duhovnim posljedicama.

S druge strane stoje oni stručnjaci koji tvrde da u modernim oblicima terapije nisu prisutne metode i načini razmišljanja iz prošlosti. Prema njima istospolna privlačnost i rodni identitet koji je neusklađen sa spolom mogu biti posljedica trauma, narušenih odnosa ili emocionalnih rana koje se mogu tretirati. Izlječenje neke od trauma kao rezultat može imati i promjenu u seksualnoj privlačnost (za razliku od konverzijske terapije, takav oblik naziva se reintegracijskom terapijom. O njoj je, nedavno gostujući u podcastu Ive Kraljević, govorio i popularni mladi svećenik don Tomislav Lukač, što je zapravo jedan od rijetkih slučajeva govora o toj temi u Hrvatskoj, op. Bitno.net).

Konverzijska terapija, u klasičnom smislu, danas je “iznimno rijetka”, reći će tako za The Pillar dr. Andrew Sodergren, voditelj Ruah Woods Psychological Services u saveznoj državi Ohio.

Sodergren ističe kako su moderni terapeuti školovani u metodama koje naglašavaju slobodnu volju i autonomiju njihovih pacijenata.

“Stvarnost je da naša profesionalna etika već desetljećima naglašava samoodređenje pacijenata i važnosti poštivanja njihove autonomije. Nije nam dopušteno pacijentima nametati određeni terapeutski cilj ili ishod, bez obzira radi li se o seksualnosti ili nekom drugom području.”

Fungovo iskustvo

No drugi Pillarov sugovornik, Simon Fung (koji ima homoseksualne sklonosti) ističe kako mu je svojevremeno obećano da će uz pomoć terapije u roku tri do pet godina osjećati privlačnost prema ženama.

Fung je 2008. započeo terapiju kod poznatog konverzijskog terapeuta dr. Phillipa Manga u New Yorku (dr. Mango doživio je moždani udar ranije tijekom godine te nije mogao odgovoriti na pitanja Pillarovih novinara). Cilj je bio iskorijeniti istospolnu privlačnost kako bi mogao postati svećenikom. Prema njegovom svjedočenju, „terapeut je koristio vlastiti pristup kako bi mi pomogao dekonstruirati privlačnost koju sam osjećao te prepoznati traume, pogreške u odgoju te iskustva vršnjačkog nasilja i odbacivanja.“

– Pročitajte više: Mogu li homoseksualci postati heteroseksualci?

“I prošao sam sve to. Nisam imao dobar odnos s ocem, bio sam teško zlostavljan u osnovnoj školi. Pristao sam. Vjerovao sam da će, ako izliječim sve te traume, nestati i ono što me činilo homoseksualcem.“

No to se, ističe Fung, nije dogodilo. Predano je radio prema uputama dr. Manga no pet godina kasnije i dalje su ga privlačili muškarci. Pritom je bio nekoliko tisuća dolara “lakši”, a ostale su mu, tvrdi, i trajne psihološke i duhovne rane.

„Na kraju sam bio vrlo depresivan. Osjećao sam se kao da me Bog napustio. Ako sav taj trud, unatoč obećanjima, nije djelovao, mislio sam da me Bog mora mrziti na jedan vrlo okrutan način ili da sam jednostavno previše loš i slomljen“.”

Njegovo iskustvo, dodaje, jasno pokazuje da je “konverzijska terapija” opasna ideja.

Inače, Fung će s vremenom snimiti i hvaljeni podcast “Dear Alana” u kojem će progovoriti o sličnom iskustvu koje je prošla Alana Chen, a koja je s 24 godine izvršila samoubojstvo. Njena obitelj za to će okritivi upravo konverzijsku terapiju i duhovno vodstvo koje je primala od 14. godine, kada je jednom svećeniku priznala da je privlače djevojke (Crkva će u više navrata odbaciti tvrdnje da je Chen bila podvrgnuta ikakvom obliku konverzijske terapije).

(Ne)slaganje katolika oko zakona

Već spomenuti zakon kojim savezna država Colorado brani konverzijsku terapiju nad maloljetnicima izazvao je podjele među katoličkim stručnjacima, uključujući one koji tvrde da zatupaju tradicionalni Nauk Crkve o spolnosti.

Jedan od onih koji se nada da će Vrhovni sud SAD-a podržati psihologinju Kaley Chilesi i srušit zakon je David Crawford, profesor moralne teologije i obiteljskog prava na Institutu Ivan Pavao II.

„Colorado sprječava terapeute da iznose jedno stajalište jer država favorizira drugo. To je oblik diskriminacije na osnovi mišljenja“, reći će. “Terapeuti mogu razgovarati o pitanjima identiteta sve dok zapravo potiču ili afirmiraju istospolne osjećaje. No, ako je cilj razgovora pomoći pacijentu da ih prevlada, to im nije dopušteno.“

Konverzijska terapija danas je iznimno rijetka. Foto: Shutterstock

Dr. Andrew Sodergren također smatra da terapeutima treba omogućiti više slobode kako bi prakticirali i govorili ono što žele tijekom savjetovanja, a podršku tužbi izrazili su i Američka biskupska konferencija, Američko katoličko sveučilište te Katolička biskupska konferencija Colorada.

S druge strane, dr. Julia Sadusky, psihologinja iz Littletona ne dijeli ovaj stav. Dapače, Sadusky je sudjelovala u izradi stručnog podneska u korist zakona, zajedno s kolegama koji “zastupaju tradicionalan i teološki konzervativan kršćanski nauk o rodnom identitetu i seksualnoj orijentaciji”.

Sadusky i njene kolege tako pišu da zakon države Colorado “ne zahtjeva od stručnjaka za mentalno zdravlje da potiču maloljetnike da se identificiraju na neki određeni način, uključujući LGBTQ; da ulaze u istospolne veze ili da mijenjaju spol. Drugim riječima, stručnjaci za mentalno zdravlje ne moraju (i obično ne bi trebali) kao cilj terapije postavljati ikakve unaprijed određene ishode u pogledu roda ili seksualnosti”.

Ono što drugi nazivaju kršenjem slobode govora i napadom na kršćansku antropologiju, ona smatra zdravom zaštitom za maloljetnike.

U razgovoru za Pillar psihologinja će istaknuti kako mali broj istraživanja podupire psihološke protokole kojima se želi eliminirati privlačnost ili same želje.

“Kada ste licencirani pružatelj usluge, iza vaših postupaka moraju stajati istraživanja koja ih podupiru. Ako ih nemate, teret da ih osigurate leži na vama. A od svih istraživanja koja su napravljena, nismo uspjeli vidjeti učinkovitost zbog čega smatram da je zabrana države Colorado mudra.”

U podnesku Vrhovnom sudu, Sadusky i kolege ističu kako su često primali klijente nakon negativnih iskustava s konverzijskom terapijom.

“Mladi ljudi, osobito oni koji su revni katolici, učinit će sve ako smatraju da je to ono što Bog traži od njih. Stoga kada se dogodi da stručna intervencija ne dovede do toga da pitanja privlačnosti i roda nestanu, te osobe krive sebe ili se počnu uvjeravati: ‘Da Bog stvarno postoji, da me Bog doista voli, izliječio bi me.”

“To izaziva veliki razdor i sukob u njihovom odnosu s Bogom”, ističe Sadusky koja u svojoj praksi koristi druge metode poput terapije spolnog identiteta te terapije rodnog i vjerskog identiteta. Potonji pristup razvila je zajedno s dr. Markom Yarhousom.

Cilj terapije nije promijeniti rodni identitet osobe niti nužno ukloniti nelagodu koju osjeća zbog razlike između rodnog identiteta i biološkog spola. Cilj je, radije, pomoći osobi da se nauči nositi s nelagodom.

“To, pogotovo kod maloljetnika, uključuje davanje prioriteta strategijama suočavanja koje su reverzibilne i manje invazivne, kad god je to moguće”, ističe Sadusky koja svoj pristup naziva učinkovitim i pravovjernim – ali i u granicama zakona države Colorado..

U nekim slučajevima, kao plod terapije dolazi do smanjenja nelagode kod pacijenata te njihov rodni identitet postane sukladan biološkom spolu, ali to nije uvijek slučaj zbog čega ova psihologinja nikada ne obećava takav ishod.

Konverzijska terapija i Katolička Crkva

Katolička Crkva ne izjašnjava se izravno o konverzijskoj terapiji no obje strane u ovoj raspravi citiraju crkvene dokumente kako bi poduprijele svoje stajalište.

Godine 2005. tadašnja Kongregacija za katolički odgoj objavila je kriterije za razlučivanje svećeničkog poziva kod osoba s homoseksualnim tendencijama, razlikujući „duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti“ od onih koje se doživljavaju kao „prolazni problem“.

Za dr. Sodergrena to je važna razlika koja “pretpostavlja da postoje iskustva istospolne privlačnosti koja bi mogla biti podložna promjeni”.

“U tim slučajevima Crkva ohrabruje muškarce koji osjećaju poziv na svećeništvo da pokušaju razjasniti i razumjeti svoje osjećaje, a u nekim slučajevima to može uključujući i psihoterapijsku pomoć.”

Simon Fung, s druge strane, ukazuje na Katekizam Katoličke Crkve, gdje se u točki 2357 ističe da psihički nastanak [homoseksualnosti] ostaje velikim dijelom neprotumačiv”.

To znači, nastavlja Fung, da “Crkva zapravo ne zna što je uzrok tome, a kamoli kako to popraviti, riješiti ili psihološki promijeniti. Za mene je to kamen temeljac. Svaka profesija koja se bavi ozdravljenjem i iscjeljenjem mora nastaviti s oprezom, a mi se moramo voditi principom ‘ne nanesi štetu’.”

“Ako se bavimo s ljudskom psihom, osobitom psihom mladih ljudi u razvoju, moramo biti jako, jako pažljivi. I rekao bih da je vrst poniznosti kakvu Crkva posjeduje po pitanju onoga što zna i onoga što ne zna o ovim pitanjima ključna.

Svećenik Nate Hall koji je blisko surađivao s organizacijom Eden Invitation (posvećenoj pastoralu prema osobama s LGBTQ tendencijama), smatra kako je iz teološke perspektive važnost istaknuti da Bog može promijeniti nečiju privlačnost (jedan takav primjer možete pronaći OVDJE, op. Bitno.net), jer je Bog svemoguć – no to ne znači da on to mora ili hoće učiniti.

“Bog može sve, apsolutno, on je svemoguć. Ali nije nužno da on promijeni te osjećaje jer to nije potrebno za nečije spasenje”, istaknuo je.

Inače, jedan od najvećih katoličkih apostolata prema osobama koji se identificiraju kao pripadnici LGBTQ skupine je Courage International. Njihovi voditelji ističu kako organizacija ne promiče konverzijsku terapiju jer im cilj nije promijeniti seksualnu orijentaciju nego poticati rast u svetosti svojih članova.

Prije deset godina, Courage je napravio dokumentarni film “Desire of the Everlasting Hills” u kojem troje katolika s istospolnom privlačnošću na dubok i dirljiv način svjedoči o svojem odnosu s Bogom i životu u Crkvi.

Film možete pogledati ispod: