Upotrebljavamo riječi “homoseksualac” i “heteroseksualac” kako bismo razlikovali one koje spolno privlači isti spol od onih koje privlači suprotni spol. U nekim su kontekstima ovo korisne riječi, no postoji sklonost da se pri imenovanju takvih stvari prema njima počne odnositi kao prema konkretnim stvarnostima, premda one to nisu.

Zlo je, na primjer, korisna riječ. Ali, zlo ne postoji samo po sebi. Zlo je jednostavno odsutnost dobra, kao što je hladnoća odsutnost topline, a tama odsutnost svjetla.

Želim istaknuti da “homo-seksualnost” ne postoji sama po sebi. Kao što ne postoji ni nekakva “hetero-seksualnost”. Sve što uistinu postoji jest seksualnost: poziv muškarcima i ženama da ljube na sliku Božju ili kroz brak ili celibat. Bilo koja druga želja ili privlačnost (bez obzira je li upravljena prema istomu ili suprotnomu spolu) jest pomanjkanje, odsutnost toga dobra.

Bilo koja druga želja ili privlačnost jest poput hladnoće u odsutnosti topline ili tame u odsutnosti svjetla. Hladnoća se “ne može” promijeniti u toplinu. Prisutnost topline pobjeđuje hladnoću. Tama se “ne može” promijeniti u svjetlo. Prisutnost svjetla pobjeđuje tamu.

Slično, homoseksualci se “ne mijenjaju” u heteroseksualce. Muškarci i žene jednostavno postaju ono što jesu. To jest, kao što se sunce diže u hladnoći i tami, tako muškarci i žene koji se bore s istospolnom privlačnošću mogu te doista i doživljavaju toplinu i svjetlo. Istina o spolnosti može te doista i pobjeđuje iskrivljenu spolnost.

Nastavljajući analogiju s izlaskom sunca, malo će ih u ovomu životu dosegnuti podne i odagnati svu hladnoću i tamu. Vjerojatno je preciznije reći da živimo u zori: mješavini svjetla i tame, hladnoće i topline. No kakve god pojedinačne poteškoće imali, neprestano prisvajajući Kristovo otkupljenje svatko može sve više doživljavati onakvu istinu o spolnosti kakvu nam je Bog u početku namijenio. Ako ne u ovomu životu, Krist će u sljedećemu životu dovršiti djelo započeto u svakomu od nas (usp. Fil 1,6).

Pa ipak, moramo zapamtiti kako upravo od križa primamo sposobnost “postati ono što jesmo”. On podrazumijeva trpljenje. On podrazumijeva cjeloživotno zapostavljanje bolesnih načina razmišljanja i ponašanja. On možda podrazumijeva ostavljanje baš one stvari koju je neka osoba odredila kao uporišnu točku svojega identiteta, te ponovno određivanje toga identiteta u Kristovoj smrti i uskrsnuću.

A to nije lako. Time ne bih htio reći da se osoba jednostavno može riješiti svoje istospolne sklonosti uz dostatno usrdnu molitvu ili dostatnu vjeru. Većina će onih koji su proživjeli preobrazbu posvjedočiti kako ona dolazi polako i bolno. Do nje se dolazi samo onda kada je osoba voljna svaki dan prihvaćati svoj križ. A ponekad križ oteža prije nego što postane lakši.

Dakle, sa svim ispravnim pojašnjenjima, odgovor na ovo pitanje jest da. Kao što brojni “bivši homoseksualci” pokazuju, čak i osoba s prevladavajućom istospolnom sklonošću može iskusiti ispravno usmjerenu spolnu sklonost ako pristane proći kroz valjano savjetovanje. Ni u kojemu slučaju ne znači, što god bio tomu razlog, da se ovo uvijek događa. Niti Bog manje ljubi onu osobu koja ne doživi takvu promjenu.

Ali ona je moguća, i to bi trebao biti izvor velike nade za one koji traže kako prebroditi svoje poteškoće s istospolnom sklonošću.10 Također bi se trebalo spomenuti da kliničko iskustvo pokazuje kako stupanj homoseksualne aktivnost umanjuje vjerojatnost za doživljavanje ispravno usmjerene spolne želje. Nasuprot tomu, oni koji su doživjeli sklonost, ali nisu djelovali u skladu s njome, obično spremnije doživljavaju preobrazbu svojih spolnih želja.

Znate da će se većina homoseksualaca žestoko usprotiviti svemu ovomu što govorite i optužit će vas da ste homofob.

Da, znam. Ali mnogi drugi, čiji se glas često prešućuje u nacionalnim medijima, sasvim bi se složili.

Ovim izlaganjem ionako nemam namjeru podupirati strane dvaju zaraćenih tabora. Čak i oni koji bi se žestoko opirali imaju što reći. Koliko god homoseksualna želja bila iskrivljena, uvijek postoji element istine koji se u njoj može pronaći. (Uostalom, iskrivljenje je jednostavno izvrtanje istine.) Iza te želje uvijek stoji osoba koja čezne, kao što svatko čezne, da bude voljena i priznata kao ljudsko biće.

Suosjećanje nas nikada ne bi trebalo dovesti do pogađanja oko istine, ali bi nas trebalo dovesti do priznanja ljudskoga dostojanstva svim ljudima s homoseksualnim sklonostima. Trebalo bi nas dovesti do toga da im ponudimo pomoć i da ih saslušamo. Trebalo bi nas dovesti do potrebe da shvatimo njihove borbe.

Kad uistinu s ljubavlju ponudimo pomoć, gle čuda, oni koji među nama misle da smo u svemu “u pravu”, zapravo otkrivamo kako bismo iz snova i iskustva, nada i strahova homoseksualaca toliko toga trebali naučiti o životu. Ljubav je s obje “strane” jedini pravi ljudski odgovor. Odbaciti one koji su aktivni u “homoseksualnom načinu života” kao “grješnike” i “sodomite” isto je tako bezobzirno kao kad oni odbacuju one koji se protive njihovu ponašanju kao “homofobe”.

Ne namjeravam ignorirati činjenicu da postoji strah od homoseksualaca kao i nasilje prema njima. Izgleda da se taj strah najčešće pojavljuje baš u onih ljudi koji nedovoljno razumiju svoje vlastite spolne želje. Takvi se ljudi često osjećaju ugroženima samim postojanjem onih koji žive aktivnim homoseksualnim životom. Oni se čak mogu nasilno odnositi prema homoseksualcima u perverznomu pokušaju obrane svojega vlastitoga krhkoga osjećaja rodne pripadnosti, odbacujući u drugima nesređene emocije i želje s kakvima se nisu sami u stanju suočiti. Ne treba ni spominjati da Katolička Crkva bezuvjetno odbacuje takvo nasilje.

Poznajem lezbijski par koji živi preko puta ulice. Tako su srdačne i pune ljubavi prema nama i jedna prema drugoj. Odbijam vjerovati da one žive “u grijehu”.

Jeste li srdačni i puni ljubavi prema svojoj obitelji i susjedima? Znači li to da nikada ne griješite na neki drugi način? Naravno da ne.

Čak i ljudi koji temelje veći dio svojega života na nečemu objektivno grješnomu, sposobni su iskazati iskrenu ljubav i ljudsku srdačnost, nerijetko čak i više nego ljudi koji možda na svojemu popisu grijeha i nemaju nešto “posebno značajno”. Siguran sam da ste u pravu kada kažete da su one iskreno srdačne. Siguran sam da među njima postoje elementi iskrene ljubavi.

Pa ipak, sve se erotsko u njihovoj međusobnoj ljubavi jedino može temeljiti na njihovu iskrivljenomu shvaćanju samih sebe kao žena. To ne znači da su one same po sebi “loše osobe”. To samo znači da poput nas ostalih trebaju Kristovo otkupljenje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Otvoreno o seksualnosti i braku. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati ovdje.


10  Zainteresiranima za iscjeljenje pristupom samopomoći, preporučio bih ovo: Gerald Van den Aardweg: The Battle for Normality: A Guide for (Self-) Therapy for Homosexuality (Ignatius, San Francisco, 1997.).