Christos Yannaras (1935.-2024.) teologiju je studirao na Sveučilištu u Ateni, a filozofiju na Sveučilištu u Bonnu i Parizu (Sorbonne). Doktorirao je na bogoslovnom fakultetu u Solunu, a tijekom sveučilišne karijere predavao je filozofiju na atenskom Sveučilištu Panteion. Kao gostujući profesor predavao je na sveučilištima u Parizu, Ženevi, Lausanni i Kreti. Autor je više od 50 knjiga te brojnih članaka i eseja u kojima se, između ostalog, bavio odnosnom između grčkog pravoslavlja i filozofije, krizom suvremene civilizacije te političkom i društvenom situacijom u Grčkoj. Osobito se posvetio istraživanju razlika između grčke i zapadnoeuropske filozofije i pravoslavne kršćanske tradicije. U povodu smrti Christosa Yannarasa, prenosimo njegov tekst o temi vjere i vjerovanja.

U svijesti većine današnjih ljudi riječ vjera ima vrlo konkretan sadržaj: neupitno prihvaćanje načela i vrijednosti, odnosno usuglašavanje s nekom teorijom ili učenjem koje ostaje nedokazivo. Vjerujem u nešto znači: prihvaćam to čak i ako ne razumijem. Priklanjam glavu i podčinjavam se autoritetu koji nije uvijek religijski nego može biti i ideološki ili politički. Često su ispod zajedničkog plašta vjere podjednako skrivene i religiozna odanost, i ideološka disciplina, i politička podčinjenost. Ustanovljena je i parola nepoznatog porijekla koju mnogi smatraju kvintesencijom metafizike, a ona je, ustvari, pretpostavka svake totalitarnosti: „Vjeruj i ne istražuj!”

Treba nedvosmisleno reći da takvo shvaćanje vjere nema nikakve veze sa smislom koji toj riječi pridaje judeokršćanska Predaja. U okvirima te Predaje, vjera funkcionira mnogo više sadržajem koji je ta riječ još i danas sačuvala u trgovini, nego smislom koji joj pridaju ideološki mobilizirani ljudi.

Zaista, kada u trgovini govorimo o vjeri, još i danas podrazumijevamo povjerenje koje u trgovačkim krugovima ulijeva neki trgovac. Svi ga poznaju, znaju način i karakter njegove trgovine, njegovu dosljednost u ispunjavanju obveza. Ako ponekad bude prinuđen zatražiti novac, odmah će pronaći pozajmljivača, vjerojatno i bez potvrde za novac koji će uzeti, jer su njegova osoba i njegova riječ dovoljne kao zalog.

Na isti način trgovine funkcionira i vjera u okvirima judeokršćanske Predaje. Ni ovdje predmet vjere nisu apstraktne ideje koje svoju važnost crpe iz nekog nepogrešivog autoriteta. Predmet vjere su konkretne osobe u koje treba imati povjerenja u okvirima neposrednog iskustvenog odnosa. I još konkretnije: ako vjeruješ u Boga, ne činiš to zbog toga što ti to diktiraju nekakva teorijska načela ili ti nekakva institucija jamči Njegovo postojanje. Vjeruješ u Njega jer ti Njegova Osoba, postojanje njegove Osobe, ulijeva povjerenje. Njegova dela i povijesno djelovanje – Njegovi zahvati unutar povijesti – čine da želiš osobni odnos s Njim.

Naravno, odnos koji utemeljuje vjeru može biti neposredan, ali može biti i posredan. To je poput odnosa s ljudskom osobom: vjerujem u nekoga, imam u njega povjerenja, kada ga susretnem, prepoznajem ga, neposredno sam povezan s njim. No, vjerujem i u nekoga koga osobno ne poznajem, ako svjedočanstva ljudi u koje imam povjerenje jamče njegovu vjerodostojnost, – kao što vjerujem i umjetniku kojega nikada nisam upoznao, kada samo njegovo djelo u meni rađa povjerenje i divljenje njegovoj osobi.

Postoje, dakle, stupnjevi u vjeri – napreduje se od manje k većoj vjeri. A taj napredak je, čini se, beskrajna putanja. Ma koliko vjera djelovala potpunom, uvijek postoje mogućnosti njezina umnožavanja i sazrijevanja. Ona je dinamično, uvijek „nedovršivo savršenstvo”. Mogli bismo shematski reći da ona započinje povjerenjem u dobar glas o jednoj osobi i nastavlje se do upoznavanja s njezinim djelom i životom. Tada dolazi do neposrednog uvjeravanja jer postoji osobni susret, neposredan odnos. Kada se među nama rodi ljubav i eros, tada se vjera iz jednostavnog povjerenja preobražava u apsolutno predavanje, u bespoštedno samoprinošenje. A kod istinske ljubavi, što više ljubim, to više poznajem drugoga, vjerujem u njega i predajem se njegovoj ljubavi. Ta istinska ljubavna vjera i odanost nikada nemaju kraja. Riječ je o neprekidnom iznenađenju „otkrivanja” drugoga, žednom izučavanju jedinstvenosti njegove osobe.

Tako biva i s vjerom u Boga. Ona može započeti samo iz povjerenja u svjedočanstvo ljudi koji su Ga upoznali, koji su s Njim komunicirali i bili dostojni gledati Njegovo Lice – iz povjerenja u svjedočanstvo praotaca, svetaca, proroka i apostola o njihovu iskustvu. Može napredovati do izučavanja ljubavi koju objavljuju Njegova djela, zahvati Njegove objave u povijesti i Njegova riječ, koja nas vodi do istine. A vjera se preobražava u neposrednu uvjerenost i samopredavanje Njegovoj ljubavi onda kada se udostojimo upoznati Njegovo Lice, nestvorenu ljepotu svjetlosti slave Njegove. Tada „božanska ljubav” (božanski eros), koja se rađa među nama, postaje dinamika preobraženja vere „iz slave u slavu” (2 Kor 3,18), neprekidno iznenađenje otkrivanja, koje uništava vrijeme.

Na bilo kojemu stupnju ili stadiju bila, vjera je činjenica i iskustvo odnosa – put korjenito različit od intelektualne uvjerenosti i „objektivnog” znanja. Ako hoćemo upoznati Boga biblijske Predaje, Boga Crkve, moramo potražiti pravi put, put vjere. Logički „dokazi” o Njegovu postojanju, objektivni argumenti apologetike, povijesna vjerodostojnost izvora kršćanske Predaje, mogu biti korisna pomagala kako bi se u nama rodila potreba vjere. No ona ne dovode do vjere niti je mogu zamijeniti.

Kada nas Crkva poziva u svoju istinu, ne predlaže nam nekakve teorijske stavove koje u načelu trebamo prihvatiti. Poziva nas u osobni odnos, u način života koji predstavlja odnos s Bogom ili postupno i iskustveno vodi u odnos s Njim. To preobražava čitav život: on individualno preživljavanje pretvara u činjenicu zajednice. Crkva je tijelo zajednice čiji članovi ne žive svatko za sebe nego u organskom jedinstvu ljubavi s ostalim članovima i Kristom kao glavom Tijela. Vjerujem u istinu Crkve znači: prihvaćam biti dio “veze ljubavi” koju ona predstavlja, imam povjerenje u ljubav svetih i Božju ljubav, a oni me prihvaćaju s vjerom – s povjerenjem prema mojoj osobi.

Do Boga dolazimo određenim načinom života, a ne određenim načinom mišljenja. Način života je svaka organska funkcija rasta i sazrijevanja. Na primjer, način na koji uspostavljamo odnos sa svojom majkom i svojim ocem. Od dojenja i prvih milovanja, od ljubavi i nježne brižnosti, do svjesnog komuniciranja i prihvaćanja njihove ljubavi, u dječjoj se duši tiho i neprimjetno razvija vjera u oca i majku. Toj vezi nisu potrebni logički dokazi i teoretska argumentacija – osim u slučaju da ona bude narušena. Tek tada argumenti i teorije pokušavaju nadomjestiti stvarnost života.

Izvor: Azbučnik vere