Kako da nazovemo to
što nam je darovano s Teom?
Milost? Dar? Čudo?

Kako da sačuvamo to
što nam je u oporuci ostavila Tea?
Ne božica, nego Božja.
Tea!
Ona koja je svojom neizlječivom bolešću
nama zdravima otvarala oči
za nebo iznad nas
i nebo na zemlji!
Ona koja je kušala težinu zemlje i bol nestanka,
a govorila kao da stanuje na nebu!

Kako da ne izgubimo to svjedočanstvo
radosti života
žene koja strahuje da bi mogla izgubiti nebo,
a ne boji se napustiti zemlju?

Kako da umnožimo tu Teinu hrabrost
da vjeruje snazi svoje djece
i istini koja je jača od obmana?
Teško!

Jer mi smo zaboravni.
I brbljavi!
Ali moguće!
Zahvalnošću!
Bogu i Tei.
Bogu i Božjoj Tei.
Zahvalnošću koja će pamtiti
razliku Božjeg nadahnuća
i stvorenosti za nebo
od brbljavosti o bolesti i zdravlju.

Hvala, draga Tea!
Hvala!