Ovo ljeto, povodom svetkovine Velike Gospe, kolumnist Indexa Željko Porobija napisao je odvratnu kolumnu u kojoj je omalovažio i podcijenio ulogu Blažene Djevice Marije u povijesti spasenja.

Prirodno je da svaki sin brani dostojanstvo svoje majke. Zato prigodno, danas kada slavimo njen rođendan, iznosim svoj odgovor. Znam da Gospa ne treba moju obranu, ali je radost stati u njezinu zaštitu.

Željko Porobija, u svojoj kolumni o Gospi objavljenoj 17. kolovoza na portalu Index.hr, završava riječima: „Usput, neka nadbiskup, zabrinut za nemaran odnos prema istini, malo pogleda kako argumentiraju perjanice novokatoličke rekonkviste u Hrvatskoj – razni Stojići, Batareli, Miletići, odnedavno i Dalići – i pita se trude li se oni uopće pronaći ijednu činjenicu na kojoj temelje svoja trabunjanja po crkvama i internetu.“

Budući da me Porobija osobno proziva, odlučio sam se pošteno potruditi i pronaći barem jednu činjenicu na kojoj Crkva temelji svoja „trabunjanja“ po crkvama i internetu. Krenimo redom…

– Porobija tvrdi: „Crkva je priču o Gospi jednostavno – izmislila“

G. Porobija, ako mislite da je Crkva „izmislila“ priču o Gospi, čini se da niste pročitali ništa starije od 16. stoljeća – ali ne brinite, Internet je tu da vas brzo obavijesti o svemu, osim o činjenicama. Već sv. Justin Mučenik i sv. Irenej Lionski u 2. stoljeću nazivaju Mariju novom Evom: njezina poslušnost razvezuje „čvor“ Evine neposlušnosti. To nije „urban myth“ niti neki YouTube trend, nego patristička teologija stoljećima prije nego što je itko izmislio „fake news“.

Najstarija sačuvana molitva Sub tuum praesidium datira iz 3. stoljeća, a 431. g. Koncil u Efezu proglasio je Mariju Bogorodicom – Theotokos. Nije to bio PR stunt za naslovnice, nego ozbiljna obrana Kristova božanstva: ako je Isus pravi Bog i pravi čovjek, onda je Ona Majka Božja u punom smislu.

Dakle, g. Porobija, ovo nije izmišljotina koju možete podvaliti kao „reviziju povijesti“; ovo je povijest koju su stoljećima zapisivali sveti i pismeni ljudi – ne Facebook i ne nekakav blog koji ste pročitali dok ste čekali kavu.

– Porobija tvrdi: „Crkva (je) isisala iz maloga prsta nauk koji je i samim katolicima bio gotovo dva milenija nepoznat… Ako ne znate što je bilo, još imate žive starce koji se sjećaju da je 15. kolovoza tijekom njihovog djetinjstva bio običan dan, a ne neki blagdan, pa pitajte njih.“

Dragi Porobija, kažeš da se Velika Gospa počela slaviti tek 1950., jer je tada Pio XII. definirao dogmu? Pa to ti je isto kao da kažeš da je Newton „izmislio“ gravitaciju 1687. godine, a da su jabuke prije toga veselo lebdjele u zraku dok nisu pale na njegovu glavu.

Dogma se ne proglašava kad se nešto „izmisli“, nego kad Crkva želi autoritativno potvrditi ono što se stoljećima vjeruje. A Uznesenje Marijino se slavilo i prije nego što su tvoji „starci“ stigli do puberteta.

Na Istoku je car Mauricije još u 6. stoljeću odredio 15. kolovoza kao blagdan. Na Zapadu ga u 7. stoljeću potvrđuje papa Sergije I. Već u 8. stoljeću – univerzalan blagdan. Pio XII. je 1950. samo stavio pečat, kao notar koji dođe zadnji, a ne kao autor scenarija.

Crkveni oci pisali su o Uznesenju puno prije nego što si ti otkrio tipkovnicu: Sv. Epifanije (+403), Sv. Grgur iz Toursa (+594), Sv. Modest Jeruzalemski (+634), Sv. Andrija s Krete (+740), Sv. German Carigradski (+733), Sv. Ivan Damaščanski (+749) – da ne duljim. Liturgije i sakramentari (Gelasijevski, Gregorijanski, itd…) to bilježe stoljećima prije Pia XII. Ako je to „izmišljotina“, onda je fascinantno kako je uspješno upisivana u liturgije Istoka i Zapada punih tisuću i pol godina.

A evo i domaćih primjera, čisto da ne moraš daleko putovati: katedrala na Krku posvećena je Uznesenju BDM još u 6. stoljeću.

Dakle, dragi Porobija – 15. kolovoza možda je za tebe bio običan dan, ali to više govori o tebi nego o povijesti Crkve. A vrlo je vjerojatno da su i tvoji preci, pravoslavci ili katolici, davno slavili Veliku Gospu.

Pojednostavljeno: nije Pio XII. izmislio blagdan – nego ti izgleda nisi položio povijest Crkve.

– Porobija tvrdi: „Veli Pavao za Isusa u Galaćanima 4,4 da je ‘rođen (nastao) od žene’, no, to je ipak više-manje uobičajena fraza za čovjeka općenito (sin materin, što bi se reklo).“

Dragi Porobija, Kad Pavao u Galaćanima 4,4 kaže da je Krist „rođen od žene“, to nije birtijska doskočica tipa „sin materin“ kako ti tvrdiš, nego kristološka bomba prvog stoljeća: pravi Bog postaje pravi čovjek. A čovjek se, gle čuda, ne spušta padobranom s neba, nego ima – majku.

Sv. Pavao inače rijetko opisuje Isusove „obiteljske detalje“ jer mu fokus nije na kućnim albumima, nego na spasenju pogana kroz Kristovu smrt i uskrsnuće. On šuti i o većini Isusovih prispodoba i čudesa – pa valjda ne misliš da su ih izmislili evanđelisti uz kavu?

Dakle, „argument iz šutnje“ ostaje upravo to – šutljiv. Ali Pavlov glas u Galaćanima odjekuje dovoljno jasno: Isus je rođen od žene. A ako je pravi čovjek i pravi Bog, onda je ta žena – Majka pravog Boga. Ukratko: Marija je Bogorodica.

– Porobija se poziva na tzv. Q evanđelje i evanđelje po Hebrejima kao dokaz da Marija nije uznesena.

Sitnica: tzv. Q evanđelje nikada nije pronađeno. Dakle, dokaz ti je – dokument koji ne postoji. Ako je to znanost, onda sam ja Batman.

A onda poteže i tzv. Evanđelje po Hebrejima jer – pazi sad – ni tamo nema spomena Gospina uznesenja. Bravo! Iz „ne spominje“ zaključiti „ne postoji“ – to je logička rupa veličine bazilike Sv. Marije Velike u Rimu (koja je, usput, sagrađena u 5. stoljeću).

Dragi gospodine Porobija, ako Vam je tzv. Q evanđelje glavni argument, onda se bojim da je Q evanđelje jedino što je u cijeloj priči stvarno „izmišljeno“.

– Porobija tvrdi: “A onda na kraju imamo četvrto, Ivanovo Evanđelje, u kojem se opet ne spominje Marijino ime.“

Točno, g. Porobija: Ivan često iz stilskih razloga ne imenuje ključne likove — recimo, „učenik koga je Isus ljubio“. (Zamisli, čovjek napiše cijelo Evanđelje, a glavnog lika potpisuje kao „misteriozni frend“.)

Ali Mariju zato stavlja na dva teološka vrhunca: u Kani (Iv 2), gdje pokreće prvi znak kao prava zagovornica, i pod križem (Iv 19), gdje postaje Majka učenika — slika Majke Crkve.

Dakle, manjak imena kod Ivana nije minus, nego naglasak. Manjak imena ne znači manjak važnosti.

Lijep pokušaj, Porobija. Nice try, ali ti dajem dvojku iz egzegeze.

– Porobija tvrdi: „Kod Marka (3,21) ona (Marija) u jednom trenutku čak i sumnja da joj je rođeni sin skrenuo pameću.“

Porobija, kao i obično, ne navodi citat, pa evo da mu učinim uslugu: „Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: ‘Izvan sebe je!’“ (Mk 3, 21).

I sad slijedi magija: iako se Marija nigdje ne spominje, Porobija je u riječi hoi par’ autou („njegovi“) uspio pronaći – Gospu. Čestitam, to je razina tumačenja na kojoj bi i Baba Vanga rekla: ‘Ma daj, pretjerao si.’

Tko su ti „njegovi“? Komentatori se ne slažu. Nitko ne zna. Ali jedno znamo: Marija tu nije navedena. Dragi Porobija, iako vjerujem u Gospina ukazanja, moram vas razočarati – Gospa se nije ukazala u Mk 3,21.

– Porobija tvrdi: „Posljednji spomen Marije imamo u Djelima 1,14, tamo ju se navodi među učenicima koji su čekali silazak Svetoga Duha. I više niti slovca o njoj.“

Novozavjetni spisi nisu tabloidi u stilu Index.hr da prate „gdje je Marija danas?“ s fotkom ispred dućana. Njihov žanr je kerygma, a ne reality show – u središtu je Krist, ne paparazzi kronika. Ipak, kad već tražiš „posljednji spomen“, Otkrivenje 12 spominje Ženu odjevenu suncem, koja tipološki upućuje i na Crkvu, i na Izrael, i — da, pogađaš — na Mariju kao Majku Mesije. Katoličko čitanje to jasno potvrđuje. Imao si dvicu iz egzegeze, sad ti dajem jedinicu.

– Porobija tvrdi: „Usput, nitko od pisaca Novoga zavjeta nije osobno vidio ni Isusa, ni Mariju. Samo kažem.“

Luka izričito tvrdi da je istražio svjedočanstva očevidaca (Lk 1,1–4). Možda, samo možda, to uključuje i razgovor s Marijom — otud svi oni detalji o Isusovu djetinjstvu koje nitko drugi ne spominje. Odakle bi mu inače stigla priča o jaslama i anđelima, s TripAdvisora Betlehem? Tradicija pak Evanđelja i poslanice pripisuje apostolima (Mateju, Ivanu, Petru) i njihovim suradnicima, ljudima koji su tri godine hodali za Isusom i sjedili u istoj dvorani posljednje večere — zajedno s Marijom — na Pedesetnicu. Dakle, g. Porobija, „nitko ništa nije vidio“ zvuči više kao teorija zavjere s YouTubea nego ozbiljna egzegeza. Samo kažem.

– Porobija tvrdi: „Tih priča (Uznesenje BDM) nema u Novom zavjetu, nastale su puno kasnije među onim kršćanima kojima se novozavjetni materijal činio malo previše oskudnim, pa su htjeli zadovoljiti radoznalost vjernika koji su u svojim ranijim religijama poznavali kultove raznih božica.“

Crkva ne temelji dogmu o Uznesenju Blažene Djevice Marije na apokrifnim pričicama, nego na kontinuitetu vjere, liturgijskoj tradiciji i sensus fidelium koji je dvadeset stoljeća išao u istom smjeru.

Kada je papa Pio XII. 1950. proglasio dogmu (Munificentissimus Deus), nije to učinio nakon što je listao “Transitus Mariae” kao krimić prije spavanja, nego nakon konzultacije s cijelom Crkvom – biskupima, teolozima i vjerničkim pukom koji su stoljećima hodočastili Gospi i pjevali o Njezinom Uznesenju dok su Vaši omiljeni apokrifi skupljali prašinu.

Drugim riječima: apokrifi mogu biti simpatična fusnota, ali nisu temelj dogme. Temelj je živa predaja i zajednički glas Crkve kroz stoljeća.

A to što Vam se čini da je „Vatikan sakrio grčki original“ zvuči kao da ste previše vremena proveli na Redditu u sekciji conspiracy theories.

Dakle, umjesto da sumnjate u „skriveni rukopis iz podruma Vatikana“, probajte prihvatiti ono što Crkva uvijek i svugdje vjeruje: da je Marija, kao prva otkupljena, dionica Kristove pobjede nad smrću.

Ili kako bi rekao Pio XII. – ne radi se o znatiželjnim legendama, nego o samom srcu Kristove poruke.

– Porobija tvrdi: „A ovim naukom o Velikoj Gospi, zbunili biste i Pavla i Petra i sve apostole, a možete se kladiti, i Mariju i Isusa osobno.“

Ne, g. Porobija, apostole ovaj nauk ne bi zbunio. Apostole bi puno više zbunio vaš zaključak da „šutnja = negacija“. Isus im je jasno rekao: „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe Duh Istine, upućivat će vas u svu istinu“ (Iv 16, 12-13). Drugim riječima: nije sve stalo u prvi zapisnik. I zaista, njihovi nasljednici – biskupi – kroz sabore i liturgiju tumačili su nauk o BDM, a patristika (Irenej, Justin, Jeronim, Augustin…) doslovno je prepuna marijanskih naglasaka. Dakle, nije ovo nikakva „novokatolička rekonkvista“, nego stara kršćanska abeceda. Ako vas to zbunjuje, možda problem nije u apostolima, nego u vašoj abecedi.

Demokracija mrtvih – sensus fidelium, sensus populi

Uznesenje Blažene Djevice Marije – nauk koji je preživio dva tisućljeća. Prvi ozbiljniji skeptici pojavili su se tek u 16. stoljeću, i to uglavnom u društvu onih koji su u isto vrijeme „otkrili“ da stoljećima svi drugi krivo vjeruju i mole. Zovemo to „demokracijom mrtvih“ – Chestertonovom genijalnom dosjetkom da i naši preci imaju pravo glasa u onome što je istina. A glasali su prilično jasno: mrtvi su “za”, živi su “za”, cijeli kršćanski svijet od Jeruzalema, Carigrada do Rima klimnuo je potvrdno.

I nije to samo sensus fidelium – onaj unutarnji osjećaj vjernika za istinu vjere – nego i sensus populi, zdravoseljačka činjenica da milijuni ljudi i danas hodočaste u Gospina svetišta, da tisuće crkava nosi njezino ime i da bi i Google Maps imao problema izbrojati sve lokacije s njezinih crkava i svetišta.

I sve to puno, puno prije Porobijinih “staraca”.

Sv. Jeronim već je odgovorio Porobiji

Na kraju, vrijedi podsjetiti g. Porobiju da prvi koji je ozbiljnije pisao protiv Blažene Djevice Marije nije bio neki moderni kolumnist s tipkovnicom u lijevoj ruci i kavom u desnoj, nego Helvidije u 4. stoljeću. Helvidije je pisao protiv nauka da je Bl. Djevica Marija vazda djevica. Njega je tada na licu mjesta „ugasio“ sv. Jeronim svojim spisom. I zato, dragi g. Porobija, posudit ću riječi tog velikog sveca i proslijediti ih vama:

„Ne izmišljaj nove dogme i ne iznosi, poput luđaka, glupe sitnice nasuprot vjeri cijele Crkve.“ (Protiv Helvidija, 17)

Drugim riječima – ako već želite biti heretik, barem se potrudite biti originalni.

P.S. Porobija tvrdi da je priča o Mariji izmišljena te da bi se apostoli začudili današnjem crkvenom nauku. U ovom članku pokušao sam dokazati suprotno. Ostaje mi još samo iznijeti biblijski i teološki temelj dogme o Uznesenju Blažene Djevice Marije, ali to ću ostaviti za drugi put. A da je Marija velika, prepoznalo je i uredništvo uglednog časopisa National Geographic, kada je u prosinačkom broju 2015. proglasilo Blaženu Djevicu Mariju najmoćnijom ženom svijeta.

Dakle, ako g. Porobija ne vjeruje Crkvi niti mojim argumentima – neka barem posluša National Geographic. Uostalom, oni su mu sigurno „relevantniji“.