Bilo da ste ljubitelj horora ili ne, velika je vjerojatnost da vam je poznata neka od scena ili rečenica iz filma “Egzorcist” iz 1973. godine. Glava Regan MacNeil koja se okreće za 180 stupnjeva. Egzorcisti koji škrope svetom vodom i izgovaraju: „Izgoni te sila Krista!” Zeleni povraćeni grašak koji mlazom pogađa svećenika ravno u lice. Takve slike ušle su – ili bolje rečeno opsjele – popularnu maštu. Mnogi su od nas gledali Egzorcista ili čitali roman Williama Petera Blattyja tražeći tek uzbuđenje i zabavu. No, u ovom tekstu želim predložiti da se, ispod filmskih specijalnih efekata, krije i teološki uvid – uz pomoć isusovca Williama Lyncha – koji može poslužiti kao svjetlo i izvor nade u teškim vremenima.
Vrhunac romana Egzorcist i njegove filmske adaptacije započinje kada stariji isusovac, pater Lankester Merrin, stiže u kuću MacNeilovih kako bi obavio egzorcizam nad Regan. Pomaže mu pater Damien Karras, harvardski psihijatar koji se bori s vjerom. Dok se pripremaju, Merrin nudi ozbiljan uvid u taktiku njihova protivnika:
„Demon je lažljivac. Lagat će kako bi nas zbunio, ali također će u laži utkati i nešto istine kako bi nas njome napao. Napad je psihološki, Damiene. Bit će snažan. Nemojte slušati. Upamtite to. Ne slušajte ga.”
Ta demonska mješavina istine i laži stvara otrovnu smjesu koja potiče mračnu i razdornu agendu. Napad otkriva i iskorištava pukotinu između činjenice i fikcije, istine i laži, svjetla i tame. Svaki iskusan duhovnik, kao i svaki ozbiljan tražitelj duhovnog puta, dobro poznaje ovu taktiku onoga koga sv. Ignacije Lojolski naziva „neprijateljem naše ljudske naravi”. Budući da smo stvoreni da budemo u zajedništvu s Istinom, zle sile ciljaju našu sposobnost povjerenja i vjere.
Kako egzorcizam odmiče, čini se da nema učinka. Iscrpljeni svećenici nakratko prekidaju obred. Upravo taj predah otvara prostor za teološki bogat i duboko duhovan razgovor. Karras pita: „Koja je onda svrha opsjedanja? Čemu onda sve to?” Iskusni Merrin, koji se već suočio s ovim demonom, odgovara:
„Tko to može znati? (…) A ipak, osobno vjerujem da demonov cilj nije opsjednuta osoba, nego mi… promatrači… svaka osoba u ovoj kući. I vjerujem… mislim da mu je cilj nagnati nas na očaj, da odbacimo svoju ljudskost, Damiene: da u konačnici sebe počnemo doživljavati kao zvijeri, iskvarene i opake životinje, lišene dostojanstva, odvratne i bezvrijedne. I možda je baš u tomu srž svega, u bezvrijednosti. Jer smatram da se vjera u Boga uopće ne svodi na razum, mislim da je u konačnici to pitanje ljubavi: prihvaćanje mogućnosti da bi Bog mogao voljeti baš nas, onakve kakvi jesmo.“
Merrin tako razotkriva sadržaj demonskog koktela. Istina je da smo krhka i ograničena bića. Istina je i da smo „divno stvoreni” (Psalam 139,14) od Stvoritelja koji nas održava iako smo „prah” (Psalam 103,14). Ali laž – upozorava Merrin – jest da ta krhkost znači nedostojnost ljubavi. Iskrivljivanjem i raspadanjem Reganina tijela demon potiče sumnju među promatračima: ako smo ovakvi – vulgarni i odvratni – kako nas itko, pa i Bog, može voljeti?
Merrin nastavlja objašnjavati Karrasu da opsjednuće ne mora dolaziti kroz spektakularne pojave:
„Ne, opsjednuće osobno najčešće vidim u sitnicama, Damiene: u besmislenu, sitničavu inatu i nesporazumima, u okrutnoj i gruboj riječi koja nepozvana pada među prijateljima. Među zaljubljenima. Između muža i žene. Što je više takvih stvari, to nam manje treba Sotona da upravlja našim ratovima, jer činimo to sami… i za sebe.”
Kad bi nas Merrin savjetovao danas, vjerojatno bi spomenuo poruke, tvitove i objave na društvenim mrežama koje raspiruju mržnju i nepovjerenje. Nikad nismo bili povezaniji nego danas, a opet se ti kanali komunikacije često pretvaraju u oružje podjela i očaja.
U svojoj knjizi Images of Hope William Lynch opisuje tu dinamiku nazivom „instinkt apsolutizacije” – sklonost da sve uvećamo i pretvorimo u apsolutno, da dio postane cjelina. To vodi u iskrivljene perspektive, polarizacije i osjećaj beznađa. Primjeri su svuda: jedan gaf političara, kriva objava slavne osobe ili nesmotren potez studenta pretvaraju se u val osuda i „otkazivanja”. Jedna negativna primjedba može zasjeniti deset pohvala. Tako „sivo” postaje crno ili bijelo. Lynch ističe: to je „otac beznađa”.
U Egzorcistu demon Pazuzu rastvara Reganino tijelo i sije očaj. Njegova taktika jest uvjeriti promatrače da ljudska slabost i raspadljivost znače da Boga nema ili da nas ne može voljeti. No upravo tu se otvara ključno pitanje vjere: možemo li u krhkosti prepoznati dostojanstvo, u prašini sjaj Božje ljubavi?
Slavna rečenica iz filma – „Izgoni te sila Krista!” – prikladno je mjesto za završetak. Karras se, u činu najveće ljubavi, žrtvuje umjesto Regan, utjelovljujući Isusove riječi: „Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Ivan 15,13). Opsjednut demonovom prisutnošću, baca se kroz prozor i umire – ali umire pomiren, ispovjeđen i s izrazom mira na licu.
Možda upravo tu vidimo što znači oprost: oslobađanje iz ralja starog neprijatelja. U Karrasovim posljednjim trenucima život poprima drukčiju perspektivu – ne priču očaja i nedostojnosti, nego priču milosti i zajedništva s Bogom. A to je poziv i nama: da u fragmentima vlastitog života prepoznamo cjelinu koju ispisuje ljubav Stvoritelja.
