S fr. Matom Kolakom o braku kao pustinji, mentalitetu straha i odnosu Crkve prema velikim obiteljima

Fr. Mate Kolak. Foto: Luka Tripalo/Glas Koncila

Potpisnik ovih redaka ovog je ljeta boravio u Svetom Petru u Šumi, mjestu u središnjoj Istri, gdje se već godinama, pod paskom pavlina, održava Šumovito ljeto – šestodnevna duhovna obnova za roditelje s djecom. Duhovni program predvodio je fr. Mate Kolak čije su opservacije te poticaji o braku i obitelji rodile idejom za intervju čiji sadržaj slijedi u nastavku:

– Tijekom kateheza na Šumovitom ljetu više ste puta ponovili: “Brak je pustinja.” S obzirom na to da se pustinja obično povezuje s negativnim pojmovima kao što su suša, glad, vrućina, čini nam se da nema puno onih koji bi takvu sliku braka smatrali privlačnom. Što za Vas predstavlja pustinja? Kako ju interpretirate?

Tema prostornosti u teologiji je novijeg datuma, ali ima drevne korijene. Govor i svijest o prostoru postojali su u antičkim društvima, no s vremenom su zamrli tek da bi “uskrsnuli” prije dvjestotinjak godina u jednom iskrivljenom obliku koji je tumačio da dobar prostor stvara dobre ljude, bolji prostor bolje, a najbolji prostor arijevce. Poznato nam je kako je to završilo – užasima Drugoga svjetskog rata.

Posljedično, tematika prostornosti i utjecaja prostora na čovjeka ponovno je postala zanemarena, ovog puta iz straha da će nas odvesti u krivom smjeru. Međutim, čovjek jest prostorno biće i želi dobro sudjelovati u vlastitom prostoru.

Referentna točka za tumačenje prostornosti je primjer Rose Parks, crnkinje koja je odbila bijelcu prepustiti mjesto u prednjem dijelu autobusa, kako je tada nalagao segregacijski zakon u američkoj saveznoj državi Alabami. Time je poručila: “Ovo je moj prostor.”

U tom smislu, pustinja prije svega predstavlja iznimno dubok prostor. Ne prostor u smislu mjesta, neke stolice na kojoj sjedim, već doživljaja tog mjesta – što ono predstavlja za moj identitet i vrijednosti.

Ako pogledamo Knjigu Postanka, pustinja je prva faza stvaranja. Ući u pustinju znači vratiti se na početak, resetirati se. U životu svake osobe događaju se pogreške i problemi, stoga je, rekao bih, vrlo potrebno, važno i korisno, s vremena na vrijeme napraviti “reset”, rasteretiti se. To je pustinja, to je brak, mjesto koje nas vraća na pravi put s Bogom.

Zanimljivo je da je Bog zapovjedio pustinju, ona je prostor u komunikaciji s Bogom, ali je također zapovjedio i da se pustinja pretvori u plodnu zemlju. To je prvi vidljiviji znak stvaranja koji ne uključuje samo mrtvu, prirodu nego i život, novi prijelaz.

Premda Knjiga Postanka još ne poznaje tu polemiku, kasnije se vidi da su neki dijelovi zemlje, unatoč Božjoj zapovijedi da se ona oplodi, ostali pusti. Logičan je zaključak da ga nisu poslušali – možda nisu čuli, možda nisu htjeli – no očito postoje dijelovi svijeta gdje Božja Riječ još nije doprijela i zaživjela. Iz toga se razvija i negativna teologija pustinje kao mjesta gdje živi đavao i demoni ili prostora u kojem obitavaju štipavci, zmije, nečiste svinje i jarci koji moraju nositi grijehe (Lev 16). S druge strane, ta “zaleđena” faza stvaranja, koja nosi negativan prizvuk, ima i svoje pogodnosti, a to je upravo da nudi mogućnost za “reset”, ponovni susret s Bogom na početku. Možda je, na kraju, to i bila Njegova želja, da postoji mjesto gdje ćemo se moći vratiti i jasnije gledati.

Za primjer možemo uzeti Knjigu Otkrivenja, sliku žene (koja, prema tumačenjima, predstavlja Crkvu ili Gospu) kako rađa dečkića (simbol Krista) koji će vladati svijetom. Gdje se oni skrivaju? U pustinji. Međutim zmaj, đavao, stara zmija na njih šalje rijeku koja potom propada u zemlju koja se pod njom rastvorila. A zašto? Da pustinja ostane pustinjom.

Zanimljivo je da je prvi, povijesno gledajući, karizmatski pokret – pokret većeg broja ljudi, kršćana, laika koji su osjetili neki novi poticaj Duha Svetoga – bio pustinjački. Zamislite, kršćanstvo u 4. stoljeću doživljava jedan procvat, kršćani se više ne moraju brinuti za svoj život, već postaju punopravni članovi društva. No jedan relativno velik broj njih smatra da bi zbog lagodnog života mogli izgubiti ono najvažnije – Krista. Zato odlaze u pustinju koja je zov da se vratimo na izvor. Na izvoru je voda uvijek svježa, čak i kad govorimo o najprljavijim rijekama. Tko god je bio u Rimu i vidio Tiber, ne bi mu palo na pamet da pije iz njega, no kad dođeš na njegov izvor, možeš se napiti čiste vode.

Slično vrijedi i za brak. Ponekad je potrebno vratiti se na početak kako bismo naš zajednički prostor mogli nanovo obogaćivati, izgrađivati, ploditi i množiti.

Kako god gledali na pustinju, ona svakako nije mjesto gdje treba ostati živjeti, već prilika – prazan, težak, prostor koji smo pozvani Božjom Riječju oploditi da izraste, da bude korijen novog stvaranja. Ali što vrijedi prilika, ako ju ne iskoristimo?

– Stoji li onda teza onih koji tvrde da je brak jedno negostoljubivo mjesto?

Ne, rekao bih da je to škola gostoljubivosti, ali velik dio školovanja je neznanje koje se pretvara u znanje. Kakva je to škola bez neznalica, koga učimo onda?

– U redu, ali vidimo da ljudi bježe od braka u velikim brojevima, pogotovo van religijskog konteksta (premda postoje naznake, barem na Zapadu, da se to mijenja). Ne bi bježali da im se ne čini, koliko god ta percepcija možda bila kriva, negostoljubivim.

Slažem se. No smatram – a to vrijedi jednako za bračni, kao i za duhovni poziv – da ljudi bježe od onoga što uopće ne poznaju.

A od čega zapravo bježe? Od nezdravih i nečistih odnosa koje sami stvaraju i za koje su uvjereni da su najbolje što postoji – možda u nekom tjelesnom smislu i jesu – ali osjećaju da ih to ne zadovoljava i ne ispunjava. Kad im netko kaže da bi takav odnos s konkretnom osobom trebali dignuti na novu razinu, naravno da ne žele, jer to ne poznaju i ne znaju kako bi to ostvarili. I, na neki način, slažem se s njima. Kad nešto ne želiš, bolje je biti iskren, tako ćeš lakše doći do punine istine. Kao što je bolje napustiti Crkvu nego biti lažni kršćanin, jer potonji sabotiraju i sebe i druge. Koliko nas je među vjernicima shvatilo veličinu Crkve tek kada smo ju napustili, pa se u nju na ispravan način vratili?

No kad postavimo stvari na način da ljudi zapravo bježe od iskrivljene slike nečeg predivnog, onda shvaćamo da se, zapravo, ne radi o bijegu, već o potrazi, ti su ljudi na dobrom mjestu, ali krivo vide. Trebamo mijenjati njihov pogled…

– Brak postoji tisućama godina te je gotovo nemoguće zamisliti čovječanstvo bez te institucije. Možda se odgovor nameće sam po sebi, ali tko je odgovoran za krivu sliku braka? S druge strane, kolika je odgovornost Crkve koja bi po pozivu i prirodi trebala bit čuvarica ispravnog pogleda na bračno zajedništvo? 

Ako realno sagledamo, slika braka nikada nije bila savršena. Povezao bih to sa slikom Crkve. Nisam povjesničar po struci, ali moj je dojam da ovaj svijet nikada nije bio previše kršćanski. Apostoli su toga vjerojatno bili svjesni kad im je Isus poručio da su sol zemlje – onaj mali prah koji svemu daje okus.

Naravno, tijekom vremena postojala su kraljevstva i zemlje u kojima je vjera bila više in, vizualno pristupačnija i bliža, ali kriza je uvijek prisutna. Kao što se Crkva mora konstantno nanovo obnavljati, isto vrijedi i za sliku braka koju treba pročišćavati.

Ima ona izreka, nezgodna premda istinita: “Dobra vremena stvaraju loše ljude, loši ljudi loša vremena, loša vremena dobre ljudi, a dobri ljudi dobra vremena.” To se ne mora pretvoriti u začarani krug, ali nerijetko dobre stvari uzimamo zdravo za gotovo. Zaboravljamo da se kuća uvijek gradi, da svake godine treba negdje pokrpati neku rupu, popraviti prozor ili slavinu. Nekome se može učiniti, zbog varke ili zla, neiskustva, neiskrenosti ili iluzije da je sve dobro i da nije potrebno ništa raditi. Ali baš tada, u vremenu mira, treba se pripremati za rat. Ne u smislu da idemo u borbu, nego da je mir, ono dobro, krhko i da ga treba čuvati. Kako bi rekao Aristotel, potrebna je konstantna prisutnost izvršnog uzroka – u ovom slučaju čovjeka.

No umjesto rasprave oko toga „tko je odgovoran“ za lošu sliku braka, predložio bih jednu drugu: „Tko želi biti odgovoran za to?“ Ja želim, jer ako sam (ili ako postanem) odgovoran, onda mogu nešto i promijeniti. Tako se okrećemo protiv struje po primjeru našeg Učitelja te, iako nevini, preuzimamo na sebe „krivnju“ kao odgovornost za spas svakog čovjeka.

– Već godinama organizirate Šumovito ljeto te ste u svom pastoralu susreli na stotine bračnih parova. Pitanje je dvojako: Što prepoznajete kao glavne probleme u braku kod ljudi koji vam dolaze? Također, na koji način pomažete parovima da ostanu spremni u doba mira kako bi mogli reagirati kad se dogodi kriza?

Što se tiče problema – kako to biva u svim stvarnostima, bez obzira radilo se o braku, zajednici ili Crkvi – uvijek je uzrok u nečemu što najmanje vidimo, nečemu banalnom. Kao kad liječnik kaže da trebamo piti vodu svaki dan. Mi mislimo da pijemo, ali smo zapravo dehidrirani. Zbog svakodnevnih briga, zaboravili smo ono najosnovnije.

U velikom broju slučajeva, barem prema mom iskustvu, to vrijedi i za bračne parove. Iznimno se rijetko događa da je netko nekoga tukao, prisiljavao na stvari koje ne želi ili manipulirao drugom osobom; jednostavno su zanemarili svoj brak, misleći: “Pa dobro je, bit će sve ok…”

Na primjer, problem broj jedan su prioriteti. Ne mogu opisati koliko se često ljudi šokiraju, bilo u ispovijedi ili u razgovoru, kad im kažem da u braku muž ili žena moraju biti važniji od djece. Kao da nikada nisu čuli tu maksimu, a da ne govorimo o njenoj aplikaciji u stvarni život.

Da sad nasumično pitate 50 ljudi, većina će odgovoriti: “Naravno da su nam djeca glavna”, ili suptilniju verziju iste tvrdnje: “Meni su i žena/muž i djeca jednako važni.” No logično je da je supružnik najvažniji, čak i ako stvari svedemo na biologiju: prvo su bili supružnici, pa je onda nastalo dijete, a ne obratno.

Samim time nameće se i rješenje problema: vratiti se na tvorničke postavke, pokazati ljudima da mogu živjeti na ispravan način.

Sjećam se kad sam prvi put vodio zaručnički tečaj te, koristeći se svojim bogoslovskim i teološkim iskustvom, okupljenima govorio da je brak 90 posto stvar supružnika, a 10 posto stvar društva i naše okoline. S godinama i iskustvom vidim da je postotak poprilično drugačiji. Danas bih rekao da je brak 60 posto osobna stvar, a 40 posto društvena. Što želim reći? Parovi previše dopuštaju da im okolina ulazi u intimu, u njihove želje i odluke. Uvijek me fascinirala ta popustljivost supružnika koji dopuštaju da im tuđi, suptilni i manje suptilni, pogledi i misli, od reklama do rodbine, prošlosti i budućnosti, utječu na život. Koliko je teško biti svoj, biti gol i reći: “Želim te i ti želiš mene. Napravimo ovo jer je to naša zajednička želja.” Ako nešto ne koristi motoru tvoje duše, tvoje intime, čemu onda tome otvarati vrata?

Problem su i pogrešne slike ljubavi. Na ekranima nam se spolnost predstavlja kao ljubav, ali ona je samo – i daj, Bože, da to i bude – jedna od vrata u ljubav. Kao što čuvamo svoju intimu, tako trebamo njegovati i pravila čistoće braka koja pomažu da moja spolnost ne bude požuda.

Tu bih se posebno dotaknuo pornografije koja, po mom mišljenju, ima u sebi jednu dobru stvar (smijeh): otkriva nam iskrivljenu narav zbog koje nam neka osoba, muška ili ženska, koju vidimo u intimnoj poziciji ili odnosu, može bez ikakvog normalnog ili logičnog razloga biti privlačna te s njom možemo poželjeti imati spolni odnos premda smo svjesni da ju ne volimo i da ju nikada nećemo voljeti. To znači da privlačnost prema tijelu nekog dečka ili djevojke nije nimalo znak ljubavi, već samo biološke privlačnosti.

Možda se varam, ali vjerujem da nema normalne i zrele osobe koja bi svoga muža ili ženu pogledala/o u oči i rekla/o: „Želim samo tvoje tijelo.“ Na kraju krajeva i kada si izjavljujemo ljubav, nitko ne kaže: „Volim tvoje tijelo“, nego: „Volim te(be).“

Čistoća nam pomaže to razriješiti, postavljajući si čisto materijalističko pitanje: “Privlači te moje tijelo i želim ti ga dati, da te brani, grli, poljubi i ispuni, ali jesam li ja samo tijelo?”

Ako smo samo tijelo, onda će uvijek biti prisutna želja da od njega pobjegnemo, što vidimo u činjenici da stopa suicidalnih misli ekstremno raste među mladima, kao krik za promjenom. Postajemo robovi tijela, njegovi zatvorenici, a nitko ne želi biti u zatvoru. Zato, kad nas društvo uvjeri da smo samo tijelo, želimo pobjeći od sebe pa mijenjamo spolove, napuštamo svoje živote, veze ili brakove i to sve na pogon iskrene i dobre čežnje – želim živjeti, žedan sam života. No odgovor se nalazi na drugom mjestu.

Htio bih dati primjer s otoka Krapnja gdje se održavaju ljetovanja za mlade. Već nekoliko godina vodim tamo mlade iz Istre, u kojoj ljudi doista dobro žive. Djeca iz župe nerijetko rade u obiteljskom turizmu, imaju predivne vile s bazenima i klimama koje iznajmljuju, a mi ih vodimo na ljetni kamp gdje spavaju u vrućem bungalovu koji je gori od mog ormara u samostanu, prepun komaraca i paukova, uz ponekog guštera. Ne možeš spavati, vruće ti je, bojiš se kukaca, ali tu upoznaš neke drage ljude i slušaš zanimljiv program. Nakon tjedan dana nameće ti se izbor: vratiti se u svoju lijepu, klimatiziranu vilu s bazenom i brdom para ili se kuhati u vrućem bungalovu. Bez ikakve dileme, svi mladi kroz godine uvijek biraju zagušljivi bungalov pun dragih ljudi naspram istarske vile koja je često tako čista, prostrana i bogata, a zapravo tako prazna, hladna i napuštena.

– Ukratko, ako smo dobro shvatili, u društvu nam nedostaje zajedništva i bliskosti, što se onda prelijeva i na brakove?

Naravno. Sve je to povezano. Brak nije samo moja stvar, nego naša, u organizaciji, podršci i obogaćivanju. A društvo radi idole od Instagrama i pornografije.

Na našim profilima svi izgledamo prekrasno, a ispod se nalazi očaj. Gledamo prijatelje kako putuju, fotografiraju se, radosni su, a za dva dana dođu depresivni na razgovor. Znači da su te slike samo jedna šminka. Ali koga varamo? Zašto ne možemo imati bilo kakvu frizuru, nego se moramo “zalizati” dok se slikamo na Trgu bana Jelačića ili ispred Fontane di Trevi. Tko nam stavlja te imperative? I zašto ih želimo slušati? Nekad su uzrok naše rane, ali nekad to činimo po inerciji, a ne moramo.

Slično je i s pornografijom. Točniji prijevod je zapravo puno vulgarniji jer grčka riječ porneia doslovno znači “kurvarluk”. To je umjetnost kurvanja koju neki kuju u zvijezde. S jedne strane imamo čežnju za većim zajedništvom i društvom, a s druge u veze ulazimo prečesto tražeći isključivo vlastito zadovoljstvo, zbog čega onda i drugi počne raditi isto. Tako, umjesto da gradimo zajedno, postajemo konkurencija jedno drugome, boreći se za svoje zadovoljstvo zbog čega naša veza gubi značaj.

– Spomenuli ste “šminku” koja maskira realnost. No u razgovorima s katoličkim parovima ponekad se može čuti da je upravo ono što Crkva govori o braku zapravo šminka te da se, u susretu s realnošću bračnih odnosa i bračne čistoće, nađu pred problemima o kojima im nitko nije govorio i s kojima se ne znaju nositi zbog čega se po odgovore vraćaju svijetu.

Slično iskustvo doživio sam i sam pri ulasku u samostan. Prije odluke da krenem svećeničkim putem bio sam aktivan u župi, redovito sam odlazio na Mladifest, sudjelovao, molio i postio. No kad sam ušao unutra susreo sam se sa svakodnevnim dužnostima, zahtjevima i naredbama koje mi je bilo naporno izvršavati. No dobio sam, rekao bih, neku milost da se mogu nositi s time, da ono što sam učio kroz život napokon stavim u praksu.

Jer jedna je stvar pričati o praštanju, oplodnji ili odgoju djece, a druga je stvar živjeti to. Rekli bi Talijani: “Kupio si bicikl, sad pedaliraj.”

Moramo si svakodnevno posvješćivati: trenutno smo u ovoj fazi, trebamo biti strpljivi i dati si priliku. Naravno da nam u tome odmaže virtualizacija društva jer smo navikli sve što nam se ne sviđa odmah prebaciti ili ugasiti. No čovjek nije robot ni program, i nama i drugima potrebno je vrijeme da reagiramo. Ne možemo znati sve alate odmah koristiti ili ih primjenjivati u životu.

Nije metabolizam loš, nego mu treba vremena da probavi hranu koju je primio, to je normalna stvar. Sveti Toma Akvinski kaže da je prvi Adamov grijeh bio taj što je samo malo prebrzo htio sve ono što mu je Bog i tako htio dati. Mnogi problemi u braku kreću od toga: sad ili odmah.

– Vratimo se kratko na Vaše iskustvo bračnog pastorala. Doživljavate li da muškarci i žene imaju iste ili različite probleme i izazove u braku?

Rekao bih da su bračni problemi, kao i sve u braku, komplementarni. Najčešće se radi o sličnim izazovima: bolesno dijete, nemanje djece i ekonomija. Sigurno je da će muškarac i žena drugačije pristupiti problemima, ali korijen je uvijek isti: krivo postavljeni prioriteti. S tim da se to najčešće, kako sam ranije rekao, događa po inerciji.

Par se voli, dobije dijete, pa majka prvih mjeseci nerijetko posveti više vremena djetetu, a za to se vrijeme muž zabavi nekim hobijem. Kasnije, kad dijete malo poraste i majka ima više vremena, muž već ima svoj hobi ili se više posveti djetetu, pa majka nađe drugu zanimaciju. Tako sve manje provode vrijeme zajedno te se međusobno guraju u krivom smjeru.

Nebitno je pritom tko je prvi krenuo jer to je kao kad padneš u trnje – sasvim je svejedno koji te trn prvi zabolio. S druge strane, dobra je vijest da, kao što guramo jedan drugog u krivom smjeru, isto vrijedi i obrnuto. Dovoljno je da jedan kotač zajedničkog vlaka legne na tračnice u pravom smjeru da drugi bude, ako ne odmah na tračnicama, onda vrlo blizu njih. Brak je tim, pa i kad je golman lošiji nekad napadač zabije gol više. Ne ide dalje onaj koji zabije gol, nego svi, kao što ne ispada onaj koji ga primi, nego svi. Jedino ako mislite da više niste zajednica, onda je već možda i prekasno, premda… uvijek postoji popravni ispit.

– U više ste navrata tijekom programa kao lijek za probleme u braku spominjali poslušnost, no nju, čini nam se, današnji svijet doživljava više kao gorku pilulu. Ne samo u pogledu one podložnosti žene prema mužu, koju navodi sveti Pavao, već i općenito poslušnost prema ikakvom obliku autoriteta – od roditelja do šefa. Također, povijest nam nudi bogata svjedočanstva izokretanja i iskorištavanja poslušnosti u krive svrhe. Kako u tim okolnostima navesti ljude da popiju tu gorku pilulu?

Na isti način na koji se pije i svaka druga gorka pilula – jer moraš. Ne zbog prisile, nego zbog benefita koje donosi.

– No zna li svijet što ona zapravo donosi? Odgojeni smo u društvu koje nas bombardira porukama iz revolucinarne ’68. da poslušnost nije rješenje, nego izvor problema, da nam je potrebno oslobođenje od autoriteta, tj. „represivnih“ poluga poput države, Crkve, braka i javnog morala. To slikovito u svojoj knjizi “Seksualna (ne)sloboda” prikazuje belgijska seksologinja Thérèse Hargot kada opisuje nemogućnost rasprave o štetnim medicinskim posljedicama kontracepcijske pilule sa starijim akademskim kolegama i kolegicama. Njeni sugovornici pilulu fanatično brane kao simbol (stječe se dojam, gotovo fizičke) slobode što je, kako kaže jedna filozofkinja u svom odgovoru Hargot, “svakom vrijedno koliko i njegovo zdravlje”.

Sama znanost kaže da su ti stavovi doslovno suludi.

Uzmimo za primjer Darwinovu teoriju evolucije. Prema njoj, vrstu predstavljaju dvije jedinke koje mogu dati plodno potomstvo. Znači, ne jedinke koje će imati potomka, nego čiji će potomak moći, htjeti i znati imati potomka. Kad govorimo o ’68. ili bilo kojem drugom sličnom pokretu, nije važno kakva oslobođenja, užitke i orgazme osjećamo, pitanje je dovodi li ono do nastavka vrste ili je samo sebi svrha, tj. dovodi li do samoblokade i samouništenja.

Nakon nekoliko desetljeća mislim da jasno možemo vidjeti naznake u kojem to smjeru ide, pogotovo po pitanju seksualnosti. Ima jedan argument koji se, po mom mišljenju, prerijetko koristi, a ide ovako: “Da je požuda izvor sreće, pornoglumci/ice bili bi najsretniji ljudi na svijetu.” No nitko od njih nije. Zašto? Jer to tako ne funkcionira.

Kroz povijest su se redovito pojavljivali ljudi koji su htjeli promjene, revolucije, oslobođenja… sve su to lijepe sinusoide, amplitude, ali kakvi plodovi iz toga vode? Budimo realni, htjeli ili ne htjeli, o tome koliko plodonosno živimo ovisi budućnost naše djece. I vi i ja ćemo, kad-tad, put onoga svijeta, a ono što smo sredili ili uneredili ostat će generacijama poslije nas. Ne možemo razmišljati na način “samo ja, danas”.

Društvo nas, iz tko zna kojih razloga, uvjerava da smo važniji od naših unuka, da se trebamo pobrinuti za sebe. No mi smo tim, premda naših unuka možda još nema, dužnost nam je ostaviti ih u boljoj poziciji od naše. Da bismo to napravili, trebamo odraditi svoj dio, a onda – kako piše don Fabio Rosini u knjizi o sv. Josipu – znati kako dobro i pobožno nestati. Društvo se danas toga boji, a mi znamo da kad nemamo ništa, ostaje vjera, i kad se nestane, onda tek počinje.

– Znači neposlušnost, zapravo, vodi smrti čovjeka i društva?

Tako je. Neposluh znači odbijanje neke ideje, misli ili slike, tj. kraj komunikacije. Mi vjernici svjesni smo da smo, a to znanost i dokazuje, društvena bića, a društvenost predstavlja izmjenu materije, bilo emotivne, ideološke ili neke treće. Gdje se ta razmjena odvija događa se život, a gdje prestaje, nastupa smrt.

– Spominjete teme potomstva, ostavštine, ulaganja u budućnost i kreiranja boljeg društva za one koji dolaze. Iz razgovora s drugim katoličkim obiteljima može se često čuti kako se u Crkvi puno govori, ali malo ulaže. Za naš razgovor možda je najaktualniji primjer zapovijed “plodite se i množite”, koja se redovito naviješta s oltara, ali te riječi (pre)često ne prati potpora u djelima. Velike obitelj, stječe se dojam, dobrodošle su u klupama, no ljeti, npr., vrata nekih svojih samostana radije otvaramo zapadnim turistima dubljeg džepa. Šumovito ljeto je tu, naravno, dobrodošla iznimka i primjer drugima.

De facto je tako. Dopuštamo da se to događa premda je nepotrebno, nebitno i nerealno. Ako govorim da pušenje šteti i da trebam prestati, a to i dalje činim, još uvijek sam pušač.

Dobra stvar je da potencijala i želje ima, a gdje se ustraje, stvari se mogu i mijenjati. Naravno, kad se nameću novi trendovi najteže je uvijek početi.

Imamo prazne samostane i one u kojima žive jedan ili dvojica redovnika i redovnica. Toliko katoličkih obitelji danas traži duhovnika, molitvu, mjesto odmora i obnove. Nažalost, svojstveno je nama svećenicima da upadnemo u krizu da nam oltar, jer smo svakodnevno pred njim, postane običan. S druge strane, imam prijatelja koji radi u području gdje nema katoličke mise te joj može prisustvovati tek nekoliko puta godišnje. Kada dođe, makar bila najdosadnija propovijed, najveća vrućina i gužva, uživa u svakom trenutku. Obilje čini da se uljenjujemo na svim stranama.

Naš samostan nema direktan utjecaj na druge u Crkvi, ali budući da smo društvo, samim time što radimo promjene se, barem inercijom, događaju i drugdje. Drugim riječima, ako zaškripim vratima, odjeknut će i u drugoj prostoriji.

Ono što trebamo svi činiti, i možemo, jest poticati, tražiti, pitati, djelovati te kucati, makar nam više puta ne otvarali vrata. Nečiji će život proći u kucanju, a vrata će se otvoriti tek za one koji dolaze poslije. No, kao što rekoh, dugujemo budućim generacijama da se trudimo za njih.

Ideja o šumovitom ljetu je upravo potekla od laika. Prije petnaestak godina okupilo se nekoliko obitelji koje su tražile prostor za zajedničko druženje i molitvu. Većina njih su kao studenti sudjelovali na duhovnim obnovama, ali kada su se vjenčali i dobili djecu, više nije bilo mjesta i sadržaja gdje bi se mogli okupiti. Odlučili su napraviti nešto po tom pitanju.

Koliko god u Hrvatskoj vladao manjak svećenika, mislim da i drugi ljudi mogu pokrenuti slične inicijative, ali pitanje je koliko ih o tome razmišlja.

Postali smo društvo koje se boji nešto reći. Dat ću primjer. Kada ste zadnji put vidjeli da je netko na obiteljskim okupljanjima poput krštenja, krizmi ili proslave diplome održao neku zdravicu ili lijep govor? Nalazimo se, pričamo o vremenu, politici, sportu, ali svaka fešta pretvara se u isti događaj s istim temama. Nema sadržaja. U čemu je problem dignuti čašu, uputiti djetetu, sestri ili prijatelju nekoliko riječi i Božji blagoslov? Sramimo se reći da nam je nešto lijepo, kritizirati, dati prijedlog. Da netko barem nešto izusti, makar i pogrešno. Ne, šuti se.

Ako općenito sagledamo problematiku života, uvijek nam s jedne strane nešto nedostaje, nešto moramo čekati, sagraditi i onda tek koristiti, ali uvijek ima i onih viškova kojih se valja riješiti. Vjerujem da je logično započeti od ovog potonjeg, jer ono čega nemaš, jednostavno trenutno nemaš, ali zato s ovim što imamo možemo nešto učiniti, makar nesavršeno.

– Za kraj, čini nam se da postoji jedna pojava koja se širi katoličkim obiteljima, a to je mentalitet straha. Najčešće je taj strah – od svijeta, društva, budućnosti – vezan za našu djecu. Ponekad kao da upadamo u nezdravu zabrinutost zbog koje želimo kontrolirati i njih i njihove profesore, prijatelje i cijelu okolinu. U takvim situacijama može se dogoditi da podlegnemo napasti getoizacije, bježanja i zatvaranja. Na koji način živjeti zdravo katoličko roditeljstvo, biti svjesni izazova, ali ne bojati se, nego iskusiti puninu u svijetu koji je indiferentan ili čak neprijateljski nastrojen prema kršćanstvu?

Vrlo jednostavno – budi drugi Isus. Sve što ste opisali, a slažem se da mentalitet straha postoji, sažeto je u prvom poglavlju Markova evanđelja kad Isus ozdravlja gubavca.

Gubavci su tisućama godina predstavljali društveni problem. Raspadaju se, ali su zarazni, time i opasni. Za njih nije bilo lijeka te ih je društvo izoliralo. Isus gubavca dotiče te ozdravlja, upravo tim redoslijedom. Nije dotaknuo zdravog čovjeka, već bolesnog.

I mi smo dužni ozdravljati ovo društvo, a ne bježati od njega. Naravno da treba biti mudar i, u skladu s onom biblijskom, ne ići u napad sa stotinu ljudi na njih 10 tisuća jer ćeš poginuti, ali osobno smatram da previše olako posežemo za obrambenim mehanizmima, a nismo se ni probali boriti.

Jednom prilikom pričao sam s nekom ženom koja je bila iskreno zabrinuta za svoje dijete. Rekao sam joj: “Draga, ako tvoje dijete živi u Zagrebu i ide u prosječnu školu, gotovo uopće ne postoji šansa da neće vidjeti pornografiju ili probati cigarete i alkohol.”

Naša djeca probat će i ovaj i onaj grijeh, kakav god ti roditelj bio. Postoje, svakako, iznimke, ali budimo realni… Svako dijete traga i mora tragati. Na žalost, neki putem i poginu, ali moraju ići svojim putem. Što onda roditelji mogu činiti? Davati djeci protuotrov, dati im primjer kako se, kada i gdje s tim otrovom boriti.

Postoji jedna stara tehnika odgoja, a ide u stilu “pusti dijete da se malo opeče”. No danas roditelji djecu odgajaju pod staklenim zvonom. Ne smije pasti, ne smije se zaprljati, ne smije se na njega dignuti glas, a kamoli, kako se kaže, “tući djecu”. Sam taj pojam je katastrofalan. Valjda postoji razlika između toga jesam li uzeo batinu i isprebijao nekoga jer sam frustrirana i neispunjena osoba ili toga što sam dijete zbog neposluha povukao za uho i uštipnuo. Mora postojati barem nekakva razlika između tih dviju stvarnosti. Ne, nego dijete se ne smije ni pipnuti zbog čega upadamo u krizu jer to malo “savršeno” dijete, koje je daleko od toga, prije ili kasnije počne gristi ili štipati drugoga. Pa gledaš jednog sina kako nožem bocka drugoga, a tvoja reakcija je: “Pa nemoj bracu, jao, jao…” Znači, jednog ćemo žrtvovati, a drugog spasiti? Ili ćemo ga uštipnuti da se ne igra s noževima?

Sve to je odraz našeg straha, a gdje ima ljubavi, nestaje svaki strah. To jest, on postoji, ali se ide protiv njega. Biti hrabar ne znači ne bojati se, nego nadvladati strah. Ako želiš biti pobjednik, moraš pred sobom imati planinu, teret ili suparnika, konkurenciju. To da živimo u groznom svijetu je odlična prilika – tako razmišlja kršćanski duh. Što je veći mrak, to više svjetla mogu donijeti. Isus dolazi upaliti svjetlo, a mi bismo ga ugasili. Nismo ni počeli igrati, a poraz je već potpisan. Čemu? Razlozi postoje, ali moramo biti iskreni prema sebi i vidjeti činimo li to doista iz ispravnih razloga. Nije problem ako netko vrišti jer je vidio zmijetinu, ali ako zmije nema ili je samo glistica…

Nažalost, tragedije se događaju i događat će se, ali one ne smiju biti glavni modifikatori zakona i ponašanja. Nećemo zbog jednog djeteta koje je bacilo šibicu i zapalilo kuću zabraniti proizvodnju šibica.

S druge strane, što je teže, gore, mračnije, to je veći izazov. Poslani smo trčati u ovaj svijet, oploditi ga. Kad je Isus uskrsnuo, apostoli su riskirali. Mi se bojimo riskirati. Zašto? Biblija kaže, jer premalo ljubimo. Ako nešto ili nekoga voliš, za to si spreman dati sve. No mi smo spremni dignuti ruke na utakmici i vikati “Hrvatska!”, a u crkvi se bojimo vikati “Isus!”. To je naša dvoličnost, a istina oslobađa. Da samo krenemo od istine, već smo puno učinili. Ako već ne možemo pomoći, onda barem, kaže jedan svetac, nemojmo Bogu smetati.

Za kraj, podijelio bih sa svim čitateljima jedno „tajno oružje“ za sve životne bojeve: „Nisi sam. Nisi sama!“ To doslovno vjerujem – da nitko nije sam, ali i da je ova rečenica sama po sebi snažno oružje. To sam naučio od volontera udruge 40 dana za život, jer tom se rečenicom spasilo najviše beba!