Podupiratelji transrodne ideologije vjeruju kako oni oslobađaju ljude od strogih i ograničavajućih poimanja spola i spolnosti. U stvarnosti, što više naše društvo pokušava sebe osloboditi od rodnih stereotipa, ono postaje sve više zarobljeno od strane istih. Kada se kaže kako ljudi mogu biti rođeni u tijelu krivog spola, aktivisti transrodne ideologije tvrde da postoji niz osjećaja koji su samo dodijeljeni ženama i drugih koji su samo za muškarce.

Moji roditelji nikad nisu kupili Pepeljugu, Malu Sirenu ili Snjeguljicu. To nisu bile priče koje su se u mom domu pričale, niti su se takvi filmovi gledali u našoj kući. U to vrijeme je postojala priča o princezi Tiani, no moji roditelji su nama prikazivali filmove u kojima su bile “princeze druge boje kože”: Mulan (Azijatkinja), Pocahontas (Indijanka), i Jasmine (Arapkinja). Sviđale su nam se i afričke životinje u Kralju lavova. U našem domu se bijela put nikad nije idealizirala. Ovo se nikad nije radilo otvoreno, iako je možda namjera bila takva. Tek kad se osvrnem na to, mogu shvatiti pojam tihe ljubavi koju su u nama izgrađivali moji roditelji.

Ipak, to nije bilo dovoljno. U dobi od trinaest godina iskusila sam kako mi svijet poručuje da su svijetla koža i “uredna kosa” bili poželjniji. Kako je biti mršaviji bolje, a bijela put dobra. U nesigurnim trenutcima priželjkivala bih da imam bijelu put. Preklinjala sam mamu da mi izravna kosu i ona bi to učinila. Nekada sam prolazila kroz posve nerazumne faze mršavljenja i pokušavala sam svoju barem malo svjetliju kožu držati podalje od sunca.

Da sam tada otišla svojim roditeljima preklinjući ih da postanem bijele puti, mislim kako bi se oni smijali, plakali, ili me pokušavali utješiti, svakako se preispitujući u čemu su oni kao roditelji pogriješili. No, što bi bilo da sam im ja tada rekla kako ne samo da želim biti bijele puti nego da sam ja ustvari bila bijele puti? Što da sam ja izjavila kako se boja moje kože i moja rasa ne slažu s onim kako se osjećam? Mislim kako bi oni bili iznimno uznemireni time.

Najplavlje oko

Poznata knjiga Tonija Morrisona, Najplavlje oko, priča o tom problemu.

Glavni lik, Pecola, tamnoputa je djevojka koja očajnički želi imati plave oči. Do kraja priče, ona ima plave oči ili barem, vjeruje kako ih ima. Mi, kao čitatelji, to ne podržavamo. Štoviše, do kraja romana mislimo kako je Pecola potpuno poludjela. Mi znamo kako ona ustvari ne želi plave oči, nego želi nešto puno dublje — ljubav, prihvaćanje, poštivanje, čast i priznanje… neopipljive ljudske čežnje koje svi imamo, ali ih nismo jednako primili. Znamo kako ona to nije primila, nego je umjesto toga žrtva trajnog zlostavljanja i nema lakog rješenja njezinih problema.

Pecola

No što da je doista moguće da ja postanem bijele puti ili da Pecola dobije plave oči? Što bi bio kraj te priče — živjeli su sretno do kraja života? Bi li mijenjanje našeg fizičkog izgleda magično izbrisalo sve probleme koje imamo glede vlastitog samopouzdanja ili vrijednosti?

Ne, naravno da ne bi. Boja očiju i kože nikad nije problem: rasizam i zlostavljanje jesu. Time bismo samo stavili flaster na pravi problem.

Mnogi muškarci i žene koji su “prošli” kao bijelci tijekom sramotnog američkog doba Jima Crowa, možda su dobili društvene privilegije koje su dodijeljivane bijelcima, ali su istodobno izgubili svoje naslijeđe, obiteljske povezanosti, svoj integritet, a sve to zbog laži koje su svaki dan bili prisiljeni ponavljati.

Rasa, spol i rod

No, što da sam, umjesto želje da budem bijele puti, ja htjela postati muškarac? Što da sam umjesto toga da sam zanovijetala svojim roditeljima time kako želim biti bijele puti, ja njima rekla kako sam ja zapravo muškarac i kako očajnički želim promijeniti svoje tijelo kako bi ono bilo u skladu s mojim umom? Ako mislite kako bi u tom razvoju situacije moji roditelji trebali pozdraviti moju hrabrost i prihvatiti moj novi rodni identitet, te žurno otići najbližem kirurgu, molim vas, zapitajte se: “Zašto?”

Nema sumnje kako su spol i rasa dva različita problema. Rasa je društvena konstrukcija koja je kreirana tijekom doba ropstva. Prije europskog porobljavanja Afrikanaca, nije postojao pojam ujedinjenih “crnaca” u Africi, kao što nije bilo ujedinjenih “bijelaca” u Europi.

Zahvaljujući ropstvu, etikete crnih i bijelih postale su pogodan način za nastaviti ugnjetavanje, ali su istodobno postale i novi način za osobnu identifikaciju.

No spol nije ljudski izum. Da, rodne uloge su stvorene u različitim kulturama. Ipak, to ne briše činjenicu kako je svako ljudsko biće (osim interseksualnih osoba kojih ima jako malo) rođeno s karakterističnim skupom fizičkih i bioloških osobina zbog kojih su oni muškarci ili žene. To je istina koja se s vremenom ne može izbrisati.

Samoljublje kao krepost

Kada želimo biti nešto drugo od naše prave autentične naravi, onda to znači kako mrzimo sami sebe. Crna osoba koja želi biti bijela, prakticira mržnju same sebe, jednako kao i muškarac koji želi biti žena ili žena koja želi postati muškarac. Mi živimo u ozračju nevjerojatne uronjenosti samih u sebe, no ne želimo potaknuti ljude da vole tijelo u kojem žive?

Govorimo ženama da vole svoje obline i svoje godine, kao i kožu u kojoj žive, no ne želimo reći njima (ni muškarcima) da vole spol pod kojim su se rodili?

Zapomažemo zbog strahota sakaćenja ženskih genitalija, no istodobno odobravamo istu praksu ispred vrata svog doma. Zanemarujemo plač pacijenata koji su se probudili nakon operacija puni ogorčenja zbog onoga što su učinili. Zanemarujemo njihovu patnju i zavaravamo ih obećanjima kako će to brzo zacijeliti i kako će postati preko noći sretni. U Federalistu, Stella Morabito citira čovjeka koji je, probudivši se nakon operacije, pomislio: “Što sam učinio? Bože, što sam učinio?” Jezivo, u svom intervjuu za Vanity Fair, Jenner ponavlja riječi tog čovjeka, dok se prisjeća vlastitih misli nakon desetosatne operacije kojom mu je lice feminizirano: “Što sam to upravo učinio? Što sam si učinio?”

Još jedan pacijent koji je prošao operaciju piše na jednom forumu: “Žalim zbog sakaćenja koje sam si učinio.” U Javnoj raspravi, Walt Heyer piše o žaljenju koje je iskusio nakon što se podvrgao operaciji promjene spola.

Igramo se opasne igre. Čovjek ili tijelo čiji se penis ukloni operacijom, ne može se vratiti natrag u vrijeme i biti onakav kakvim ga je Bog stvorio.

Što da smo novce koji se potroše na operacije i lijekove, potrošili na terapiju kojim bi naučili kako sebe ljubiti? Trebali bismo poučavati o poruci samoprihvaćanja umjesto kupovine najnovijih operacija i vjerovanja kako smo rođeni u krivim tijelima.

Ropstvo slobode

Paradoksalno, što se naše društvo više želi osloboditi rodnih stereotipa, to ono postaje više zarobljeno od istih. Kada se kaže kako ljudi mogu biti rođeni u tijelu krivog spola, aktivisti transrodne ideologije tvrde da postoji niz osjećaja koji su samo dodijeljeni ženama i drugih koji su samo za muškarce. Oni stoga vjeruju kako oni koji osjećaju stvari koje nisu u skladu s prihvatljivim osjećajima njihova spola, moraju izvana promijeniti svoj spol kako bi se slagao s njihovim umom.

Zašto pristajemo na uske pojmove feminizma ili maskulizma? Što znači “osjećati se” kao žena? Trebamo li taj pojam preispitivati kao što smo preispitivali pojmove “ženinog mjesta” ili “muške uloge”? Kad smo došli do toga da prihvaćamo ideju “rodnih misli” ili “rodnih osjećaja”?

Kao studentica, lingvistica arapskog jezika, nedavno sam shvatila kako žene i muškarci nisu u tolikoj suprotnosti, koliko se nadopunjuju. Ideja da se netko može osjećati suprotno svom biološkom rodu je potpuno besmislena, kako u lingvističkom smislu, tako i u stvarnosti. Muškarci i žene su različiti, ali ne toliko kategorički mnogo da se itko može osjećati kao da je on ili ona drugo od onoga što jest. Mi smo potpuna ljudska bića, slobodni misliti onako kako želimo bez preispitivanja naše autentičnosti kao muškarca ili žene.

“Bruce živi laž. Ona nije laž,” kaže Bruce Jenner u svom intervjuu s Diane Sawyer. Bruce, sada Caitlyn, Jenner, rekao je Sawyer kako on ima “dušu žene,” te da je proveo život “bježeći od onoga što on jest”. U vrijeme tog intervjua, Jennerin glas i izgled su vidno drugačiji od onoga kako je izgledala u prošlosti, ali ne dovoljno drastično da bi dali privid kako je ona žena. Mora se priznati kako Jenner izgleda ženstvenije na naslovnici Vanity Faira. Ipak, ako on izabere proći kroz operaciju promjene spola, on nikad neće postati žena nego samo njezina iluzija. Kao što je napisao dr. Paul McHugh, bivši glavni psihijatar u klinici John Hopkins: “‘Promjena spola’ je biološki nemoguća. Ljudi koji se odluče za promjenu spola ne postanu žene od muškaraca ili obratno. Umjesto toga, oni postanu feminizirani muškarci ili muškobanjaste žene.”

Ljude koji se opiru transrodnom pokretu se često optužuje kako su puni predrasuda. U stvarnosti, ja — kao i mnogi drugi — ne gajim mržnju za ljude koji pate od poremećaja rodnog identiteta. Radije, osjećam duboko suosjećanje za njih u njihovoj patnji. Kao netko tko radi u području psihologije, nadam se kako ćemo jednog dana naći bolji i manje invazivan pristup kako bi se ovaj poremećaj potpuno izliječio. Ipak, dopustite mi da kažem kako u ovom čitavom fenomenu nalazim nešto prilično uvredljivo. Uvreda je za drugi spol misliti kako time što se netko “odijeva kao oni,” “priča kao oni,” ili tvrdi kako se “osjeća kao oni”, oni time mogu biti oni. Biti muškarac je mnogo više od nošenja odijela, kao što je i biti žena mnogo više od šminkanja i uređivanja. Ako se osjećamo zarobljeni u svojim tijelima, možda ne bismo trebali pokušavati popraviti svoja tijela, nego bismo trebali svoj duh uskladiti s njima.

Nuriddeen Knight, završila je Učiteljski studij na Sveučilištu Columbia, gdje je stekla zvanje magistre iz psihologije (s usmjerenjem na dijete i obitelj)

Izvor: www.thepublicdiscourse.com

Prijevod: T.S. | Bitno.net