Prije nego što uopće počnu moliti s djecom, supružnici su pozvani moliti zajedno. Ta vrlo plodna bračna molitva često se čini težom nego što uistinu jest.

U velikoj smo napasti odreći se bračne molitve ili je smatrati luksuzom koji pripada samo izabranima. To je tako prije svega stoga što je teško ustrajati u molitvi. »Molitva je boj (…) protiv zamki napasnika koji sve čini da čovjeka odvrati od molitve.«2 Zatim zato što su nam dani ispunjeni do zadnje minute… Kad čovjek uspije naći vremena za osobnu, pa još k tome i za obiteljsku molitvu, to je već nešto! Konačno, zato što je preduvjet bračne molitve da se supružnici slažu s tim da mole zajedno. Lakše je moliti s djecom nego licem u lice, često zbog sramežljivosti. Ako jedan od supružnika odbija tu molitvu udvoje, drugi može samo čekati i nadati se, i ništa ne požurivati.

Zašto bi supružnici trebali moliti zajedno? Zato što to Boga raduje: »Vaš nebeski Otac raduje se kad se molitva uzdiže iz te male crkvene stanice koju vi činite. Krist Isus, koji je sklopio poseban savez s vama na dan vašega vjenčanja, sretan je ako može s vašim srcima dijeliti hvalospjeve koji žive u njegovu srcu«3. Molitva je izvor dubokog jedinstva: »Kad bi svi kršćanski bračni parovi svakodnevno molili zajedno, sigurno je da bi milost njihova braka, koju sačinjava prije svega vjernost, bila gotovo apsolutno zaštićena«4. Zajednička molitva, bez djece, podsjeća nas da smo najprije bračni par, a tek onda roditelji.

Što je ta bračna molitva jednostavnija, to su veće šanse da će potrajati. Preambiciozne odluke najčešće ostaju samo planovi. Otac Jacques Marin, propovjednik pun mudrosti i milosrđa, ima običaj preporučiti zajedničku molitvu Očenaša i Zdravomarije svakog dana. To je sve? To je sve i to mijenja sve, upravo zato što je dostižno svima onima koji to hoće. Zloduh lažljivac pokušava nas uvjeriti da nam valja činiti velika djela (uz koja ide i oholo zadovoljstvo!) da bismo se svidjeli Gospodinu, te nam predlaže neostvarive planove i bitke. Bog od nas pak nikad ne traži komplicirane stvari. On nas zove na vjernost i na povjerenje.

Stanimo pred Gospodina kakvi jesmo. Odlučili smo da ćemo mu svakog jutra zajednički prikazati dan koji je pred nama? Nije važno ako smo se probudili loše volje, ako smo još napola sneni. Čini nam se da našu večernju molitvu kvari nagomilani umor? Umjesto da smo mirni, osjećamo se napeti i nervozni, možda smo čak ljuti na bračnog druga? Sjetimo se Isusovih riječi: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima!« (Mk 2,17). Ne molimo zato što smo u miru, nego zato da nam Isus poda svoj mir. Njemu se obraćamo zato što je naš brak siromašan i grješan, zato što nam je potreban da bi nas naučio ljubiti i praštati; potrebna nam je svjetlost Duha Svetoga da bismo bračnog druga vidjeli u svoj njegovoj ljepoti kao Božje dijete.

Bračna molitva omogućuje nam da sve predamo Gospodinu, sve, bez iznimke. Sve što sačinjava naš život, pa čak i najtjelesnije i najponiznije stvari: velike brige zbog kojih smo tjeskobni, male svakodnevne gnjavaže zbog kojih se ljubav »troši«, naše najprozaičnije potrebe i našu najduhovniju žeđ, oprost koji trebamo dati i primiti, odluke koje moramo donijeti, neizvjesnost u vezi s budućnosti. Predajmo mu s punim povjerenjem svako dijete, stavimo u njegove ruke njihovu zemaljsku i vječnu budućnost. Molimo za Crkvu i za svijet misleći na njegovo obećanje: »Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima« (Mt 18,19).

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.
2  Katekizam Katoličke Crkve, 2725.
3  Otac Pierre Descouvemont, Le mariage dans tous ses états, éditions Le Sarment/Fayard, 1999., str. 111.
4  Otac Jacques Marin, Aimer c’est pardonner, éditions des Béatitudes, 1990., str. 185.