IZGRAĐIVANJE KARAKTERA

Vrlina marljivosti

Marljivost podrazumijeva pažljivo obavljanje poslova, iz ljubavi, tako da se vodi briga o onomu što nam je Bog dao

Foto: Shutterstock.com, marljivost

Foto: Shutterstock.com

Glavni motiv na koji se marljivost ili teški rad oslanjaju jest ljubav. Sposobnost da se djeluje iz ljubavi ovisi o pripravnosti osobe na ljubav; ona mora znati kako ljubiti i mora biti spremna za ljubav. Dakle, teški rad i revnost kombiniraju se kako bi formirali jednu vrlinu. Pojam marljivosti dolazi od latinskoga glagola diligo, što znači voljeti, cijeniti, odabirati što nakon pomna, pažljiva razmišljanja. Revan čovjek ne obavlja stvari navrat-nanos. On svoj posao obavlja promišljeno i s ljubavlju.

Na prvi pogled povezivanje vrline marljivosti s ljubavlju može izgledati čudno jer se ta vrlina obično poistovjećuje s velikim trudom, s ozbiljnošću i ustrajnošću. Točno je da neka dimenzija disciplinirana truda postoji, međutim marljiv rad navodi osobu da ispunjavanje svakodnevnih dužnosti smatra plodnim poljem za postizanje osobne zrelosti, kako naravne, tako i nadnaravne, to jest plodnim tlom za ispunjavanje dužnosti da bude još bolji sin Božji ili još bolja kći Božja te instrument za pomaganje drugima da čine isto.

Kako marljivo obavljati poslove

Da bismo svoje aktivnosti obavljali marljivo, prije svega ih moramo obavljati. Je li ljubav ta koja nam omogućuje obavljanje, je li ljubav ta koja nas motivira na ostvarivanje započetoga? Ili je li činjenica da smo nešto obavili dobro ono što nam omogućuje da to radimo s ljubavlju? Uzmimo, na primjer, djecu i njihovo učenje. To je teška, disciplinirana aktivnost koja je usmjerena prema nekomu cilju. Ali je li razborito tražiti od djece da nešto rade iz ljubavi? Treba li djetetovo učenje pokazivati znakove da je uložilo ljubav u njega? Mislim da to djelomično ovisi o tomu što podrazumijevamo pod ljubavlju. Možemo je smatrati naklonošću prema dobru i prema ostvarenju dobra (J. Hervada). Ljubav se može naći ne samo u osobnim motivima koji nas potiču na djelovanje, u razlogu zašto nešto radimo (mlada osoba koja se trudi obaviti posao što je moguće bolje, kako bi ugodila roditeljima ili pomogla nekome), nego i u stupnju usklađenosti sâmoga rada s normama koje, na neki način, odražavaju trajne vrjednote (ocjena pjesme koju je učenik sastavio po savjetu njegova nastavnika, na primjer); u ovomu primjeru dobivamo spoj vrjednote poslušnosti prema nastavniku i vrjednota samih po sebi kao što su red, ljepota itd., koje dobra ocjena uključuje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Problemi koji prate obavljanje poslova

Kako bi djeca bila radišna, moramo im pomoći da steknu jasnu svijest o tome što je cilj nekoga djelovanja i ponešto im reći o načinu ostvarenja, nekada više, nekada manje.

No čak i tada može doći do poteškoća. Na primjer, tinejdžer koji se ne pridržava osnovnih pravila predstavljanja, urednosti itd. prilikom obavljanja neke zadaće jer kaže da nastavnik to ne će pregledavati. Drugim riječima, čak i ako zna kako to treba napraviti, on to ne želi napraviti.

Problem motivacije

U upravo danu primjeru vrlina marljivosti navodit će mladu osobu da obavi vježbu dobro zato što ona shvaća da je dobro obavljanje posla čin ljubavi.

U svakoj aktivnosti možemo otkriti niz kvaliteta: u nama samima i u samoj aktivnosti. Motivacija mlade osobe za marljiv rad dolazi iz njezina otkrića tih kvaliteta i sposobnosti te učiteljeva izravna prepoznavanja tih kvaliteta i sposobnosti. Vratimo se našemu primjeru: na neki način spomenuta mlada osoba nije htjela dobro obaviti posao zato što je njezin nastavnik time što nije pregledavao konačni rezultat pokazao da pridaje malu vrijednost tome poslu. Nije ga vrjednovao, nije ga cijenio. Štoviše, čak i da su roditelji te mlade osobe inzistirali da ona obavi taj posao dobro, oni je ipak ne bi potaknuli da promijeni svoj stav jer za dijete postoji izravna veza između osobe koja postavlja pravila i dužnosti ocjenjivanja obavljena posla. To je prvi korak prema osobnoj svijesti o onim vrjednotama koje svaka osoba usvaja za svoj život. Sve dok djeca ne nauče cijeniti te vrjednote, njihova motivacija nužno mora dolaziti izvana.

Sada možemo postaviti pitanje koje se odnosi na pristup roditelja: moraju li se roditelji truditi biti zahtjevni i motivirati dijete izvana ili bi njihova briga trebala biti kako mu pomoći otkrivati vlastite motive za rad?

Na ovo se pitanje ne može dati jasan odgovor. Potrebna su oba pristupa, ali sposobnost za radišnost ovisi prvenstveno o tome koliko je osoba svjesna onoga što radi. Biti vrijedan radnik znači željeti uložiti napor – željeti nešto raditi onda kada se želi to raditi i zato što se želi to raditi. Ono što motivira i potiče dijete jest znanje kako obaviti posao (ovome ćemo se vratiti kasnije) i sposobnost da ga se obavi samostalno. Izvanjski je pritisak jedan od načina za razvijanje djetetove vrline jakosti, no vrlina marljivosti podrazumijeva osobnu želju da se bude koristan drugima.

U početku je možda dobro da roditelji primjećuju one stvari koje njihovo dijete čini s posebnom ljubavlju. Svi smo primijetili djevojčicu kako pažljivo čisti i češlja svoju lutku ili dječaka čiji bicikl privlači više njegove pozornosti negoli sav posao koji mu zadaju učitelji i roditelji zajedno. Koliko li se skrbi oko njega! I koliko li je djeci drago kada je sve u redu kao što treba biti. Možemo se nasmiješiti kada razmišljamo o djeci, ali isto vrijedi i za odrasle: žena koja se sprema za odlazak u grad, muškarac koji pažljivo provjerava opremu prije odlaska u streljanu ili na pecanje.

Kako možemo unijeti tu istu ljubav u manje ugodne aktivnosti, u one dužnosti (kao što je posao) koje su teške i zahtijevaju disciplinu? Spomenuli smo da u tim aktivnostima možemo vidjeti početak usvajanja navike marljivosti, no ova je vrlina potrebna i za manje ili više uobičajene poslove svakodnevnoga života.

Rad je vrsta aktivnosti koju na osobni način izvršavaju ljudska bića… Rad je ljudska aktivnost – koja podrazumijeva originalnost, inicijative i kreativnost – čiji konačni proizvod, materijalan ili ne, mora utjecati na promjenu. U onoj mjeri u kojoj originalnost, inicijativa ili kreativnost nedostaju ili ako ne dolazi ni do kakve promjene, neka se aktivnost ne može smatrati ljudskim radom, ona je samo nešto mehaničko. Originalnost se, korisno je napomenuti, ne sastoji samo od načina na koji netko obavlja aktivnosti, ona je povezana i sa svrhom tih aktivnosti te s načinom na koji netko pristupa organiziranju niza postupaka koji na prvi pogled kao da ne ostavljaju puno mogućnosti za originalnost (na primjer, sitni poslovi kao što je gašenje svjetla, pospremanje stola, sređivanje ormara itd.).

Glavna motivacija za obavljanje nekoga posla jest činjenica da je taj posao ljudski, da omogućuje osobi da izrazi sebe, na vlastiti način i u konkretnomu kontekstu; dopušta mu razvijati određene kvalitete i sposobnosti i vodi ga k naravnoj i nadnaravnoj zrelosti.

Zadovoljstvo djevojčice koje joj pružaju njezine lutke ili dječaka koje mu pruža njegov bicikl uglavnom dolazi iz osjećaja da dijete ima kontrolu nad situacijom jer je obavilo nešto osobno, nešto što je njemu važno. Rad omogućuje čovjeku da spoji izvanjsko djelovanje s već usvojenim osobnim vrjednotama, s urednošću, čistoćom, dobrim funkcioniranjem.

Dva poroka koja se kose s marljivošću

Na koncu bih se želio osvrnuti na dva poroka koji se kose s marljivošću: to su lijenost i mahnita, neprekidna aktivnost.

Lijenost se definira ne toliko pomoću puke činjenice da se ništa ne radi, koliko stavom koji dovodi osobu do depresije jer ne može skupiti dovoljno snage za ostvarenje nekoga duhovnog dobra. Stoga je marljivost i duhovni stav koji navodi nekoga da revno obavlja sve svoje dužnosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Lijenost je zarazna, stoga roditelji moraju paziti na one aspekte svojega života u kojima su najviše skloni biti lijeni. To bi moglo biti u području njihovih dužnosti prema vlastitoj obitelji: ako netko ne dolazi do kasno navečer kući zato što mu odgovara da ostaje u uredu; ako suprug, kada je kod kuće, ne pomaže ženi itd. Ili, netko može biti lijen u pogledu dužnosti prema Bogu: ne slavi ga, ne moli itd. Ili u odnosu na posao: često izostaje ili ne radi marljivo.

S ovime u vezi javlja se jedna zanimljiva stvar. Ima se dojam da je neki muškarac (ili žena) marljiv (marljiva) zato što se energično baca na posao. Ali takva osoba nije marljiva. Ona je lijena. Skriva se u radu od svoje dužnosti da druge stvari obavlja marljivo. Čovjek ima potrebu biti aktivan, ali jednako mu je tako potrebna kontemplacija, no te su dvije stvari međusobno savršeno spojive. Njemu je potrebno vrijeme u kojemu će stvarno ulagati trud i vrijeme za obavljanje stvari koje ne iziskuju trud.

Naporan rad ili trud jedan je od uzroka umora koji zahtijeva odmor i oporavak. Stoga se putovanja, slobodno vrijeme, odmori ne smiju smatrati luksuzom niti nečim što je nespojivo s marljivošću; sve je to, u stvari, nužan dio marljiva truda. Ne samo zato što umor stvara potrebu za odmorom, nego i zato što odmor pripravlja čovjeka za rad.

Marljivost je vrlina ljubavnika, nekoga tko zna da može služiti Bogu i čovjeku u svakomu detalju koji ima veze s njegovim dužnostima. On se ne će isticati po tome što revno radi. Ali ako doista ima ovu vrlinu, drugi će ljudi primijetiti kako je ljubav ono što ga drži pa će možda i sami poželjeti piti iz toga istog izvora.

Samoprocjena: jesam li marljiv?

  1. Obično nastojim činiti ono što trebam činiti, poduzimati korake koji su potrebni za dobro obavljanje posla. (Biti marljiv ne znači samo ispunjavati vrijeme aktivnostima, već ih obavljati dobro. Lako zamijenimo kvalitetu s kvantitetom.)
  2. Kada obavljam posao, trud koji je potrebno uložiti da bi se posao obavio dobro zasnivam na dobroj nakani. Činim stvari za nekoga, kao djelo služenja. (Radi se o djelovanju “iz” ljubavi i “s” ljubavlju. Kršćanin prinosi Bogu ono što čini. Kršćani čine stvari iz ljubavi prema Bogu.)
  3. Svjestan sam raznih područja u kojima moram obavljati dužnosti. (Marljivost se odnosi na rad, ali i na ono što bih trebao činiti za obitelj, za prijatelje i za sugrađane.)
  4. Svjestan sam da se svako djelovanje koje se zaista može nazivati “radom” mora obavljati na discipliniran način. Ono podrazumijeva ulaganje truda i mora imati cilj. (To znači da marljivost ne postoji kada činimo stvari koje su rezultat hirova, koje ne pretpostavljaju ulaganje truda i koje ni nama ni drugima ne pomažu postati boljima.)
  5. Nastojim obavljati svoje dužnosti: ne izmišljam opravdanja ako stvari ispadnu loše. (Marljivost podrazumijeva odgovornost; kada se napravi pogrješka, valja je ispraviti.)
  6. Nastojim osigurati da sva moja djelovanja budu istinski ljudska. (U ovomu su smislu svakodnevni rutinski poslovi od osobite važnosti. Moramo nastojati zalagati se za njih i stavljati u njih ljubav, bilo tako što ćemo ih obavljati s “osobnim stilom” ili tako što ćemo ih obavljati s dobrom nakanom.)
  7. Tražim načine na koje mogu poboljšati svoje vještine kako bih mogao obavljati svakodnevne dužnosti što bolje. (Također bismo trebali razvijati nove sposobnosti kako bismo mogli djelovati kompetentno i u širemu području.)
  8. Imam hijerarhiju vrijednosti koja mi omogućuje pridavati prioritet stvarima koje su najvažnije. (Oženjeni se muškarac treba najprije pobrinuti za supružničke dužnosti. Zatim dolaze njegove dužnosti prema obitelji, zatim prema prijateljima i prema svima onima koji imaju neko pravo na njega.)
  9. Razmišljam o onome što činim svakoga dana kako bih provjerio poklanjam li dovoljno pažnje svakomu području djelovanja. (Neki ljudi skloni su biti marljivi u samo jednomu području. Nije lako pronaći odgovarajuću ravnotežu.)
  10. Činim sve što mogu kako ne bih bio žalostan (i to pokazao) kada vidim koliko će truda biti potrebno za izvršavanje mojih dužnosti. (Ako nekome to ne polazi za rukom, vjerojatno je pao pod porok lijenosti.)

Poučavati druge vrlini marljivosti

  1. Pružam dobar primjer u pogledu obavljanja dužnosti u različitim područjima djelovanja. (Ne radi se o pružanju savršena primjera, već o nastojanju da se poboljšamo u onim područjima u kojima želimo da se i naša djeca razvijaju.)
  2. Potičem manju djecu da se navikavaju obavljati svoje dužnosti u skladu s nizom pravila ili propisa. (Kada maloj djeci nešto naredimo, korisno je jasno razmotriti koji su kriteriji za dobro obavljen posao u svakomu pojedinačnom slučaju. Na primjer, što znači “sredi ormar” ili “nauči lekciju broj 3”?)
  3. Djeci dajem više i jasnije informacije o načinu obavljanja određenoga posla, ovisno o stupnju tehničke složenosti zadatka koji od njega zahtijevamo. (Nije moguće obaviti neki posao dobro ako se ne zna koji su kriteriji za dobro obavljen posao. Često ne dajemo djeci tu informaciju ili je dajemo na nejasan način.)
  4. Prije nego što zatražim od djece da nešto naprave, provjeravam jesu li dorasla obavljanju toga posla. (Ako dijete ne zna kako će obaviti posao, prije svega ga moramo poučiti tomu. Ako dijete ne uspije dobro obaviti posao, često zbog nedostatka sposobnosti, vjerojatno ne će biti motivirano ni za druge poslove i ne će se truditi u budućnosti.)
  5. Nastojim poticati djecu da budu marljiva najprije u stvarima koje vole činiti. (Isprva valja učiti djecu dobro obavljati stvari koje vole i u kojima su dobra. Kasnije možemo inzistirati na stvarima koje im nisu toliko drage.)
  6. Čim djeca pokažu da žele znati nešto više o tome “zašto” moraju obavljati određene poslove, dajem im jasne razloge. (Manja djeca jednostavno poslušaju zato što im je odgojitelj tako naredio. Kasnije im moramo objašnjavati zašto moraju poslušati. Ako to ne budemo činili, djeca će vjerojatno napraviti ono što trebaju napraviti kada smo prisutni, ali to ne će napraviti kada budu sama.)
  7. Nastojim motivirati manju djecu tako što sam prisutan dok obavljaju zadatak i time što tražim od njih da čine ono što je povezano s prirodnim interesima njihove dobne skupine. (Određeni stupanj marljivosti može se postići zahvaljujući potpori odgojitelja: osmijehom upućenu djetetu, ozbiljnim izrazom lica dok dijete nešto obavlja ili jednostavno tako što ćemo “biti tu”.)
  8. Kada su djeca starija, nastojim ih motivirati pomoću timskoga rada, pomažući im da obave svoje dužnosti i trudeći se zainteresirati ih za posao koji će obavljati. (Motivacija je u mnogim slučajevima pravi problem, ali najvažnija od svih motivacija je zadovoljstvo koje izvire iz spoznaje da smo dobro obavili posao.)
  9. Surađujem s nastavnicima/roditeljima kako bih osigurao da svako dijete dobiva dovoljno pažnje. (Odnos roditelj – nastavnik uvijek je važan, osobito kada se radi o vrlini marljivosti.)
  10. Nastojim stvarati ozračje u kojemu mladi mogu biti oduševljeni životom pa stoga ulagati trud u sve što čine. (Ne smijemo zaboraviti da adolescenti imaju sklonost oduševljavati se stvarima. Ali ne budemo li tu “prštavost” kanalizirali na pozitivan način, mogli bi postati destruktivnima.)

Gornji tekst je izvadak iz knjige Davida Isaacsa “Izgrađivanje karaktera”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 4. travnja 2016.

Možda vam se svidi