Svi znamo da nismo savršeni roditelji, no znamo i da se možemo usavršavati, ali pod jednim uvjetom: da se smatramo vječnim šegrtima željnim učenja i napredovanja. Gdje i kako dakle naučiti roditeljski zanat?

Naši su prvi učitelji sama djeca. Pod njihovim pritiskom moramo svoja načela neprestano sučeljavati s konkretnom stvarnošću. U odgoju nije bitno znati odgajati djecu općenito, nego svako dijete zasebno. U obiteljima s brojnom djecom roditelji dobro znaju da je svako novo dijete početak nove pustolovine. Činjenica da su se »uvježbali« na starijima ne znači da će znati odgajati i ovo novorođeno dijete koje će ionako biti drukčije od svoje braće i sestara!

Bitan uvjet napretka je sposobnost prepoznavanja vlastitih pogrješaka, a to nije lako! Katkad nam je teško priznati svoje pogrješke, katkada odlazimo u suprotnu krajnost i predbacujemo si od jutra do sutra; u oba slučaja zaslijepljeni smo svojom ohološću koja nam onemogućuje da napredujemo. Katkada ne prihvaćamo sebe kakvi jesmo, sa svojim ograničenjima i nesavršenostima, jer pod svaku cijenu hoćemo biti »dobri roditelji«. Imamo pravo to htjeti, ali nemojmo pokušavati to postići samo svojim snagama, na svoju ruku; prihvatimo činjenicu da su nam potrebni drugi ljudi, da nam je potreban Bog.

Znajmo prepoznati i svoje kvalitete i svoje talente. Ako je istina da je svako dijete jedinstveno, istina je i da su roditelji jedinstveni! Takvi kakvi jesmo posjedujemo nezamjenjivo bogatstvo koje možemo pružiti svojoj djeci. Najbolji odgoj nije neki standardizirani odgoj koji bi sve obitelji stavio u isti kalup! Ne traži se od nas da odgajamo djecu kao što ih odgajaju naši prijatelji ili kako su to činili naši roditelji, jer mi nismo ni naši prijatelji ni naši roditelji. Od nas se traži da odgajamo svoju djecu talentima koje smo mi primili: počnimo prepoznavajući svoja vlastita bogatstva da bismo ih mogli umnažati. Poniznost je istina.

I drugi se ljudi zanimaju za našu djecu te su izbliza ili izdaleka uključeni u njihov odgoj: učitelji, vjeroučitelji, pedijatri, bake i djedovi, kumovi i kume, prijatelji itd. Iako jesmo i u svakom slučaju ostajemo prvim i glavnim odgojiteljima svoje djece, znajmo saslušati što nam drugi imaju reći. Oni mogu i pogriješiti, pa se ne valja slijepo držati njihova mišljenja, ali bi ipak bilo šteta uopće ga ne uzimati u obzir. Budući da djecu vide iz drugog kuta, budući da našu obitelj promatraju izvana, oni mogu vidjeti neke stvari koje nama promiču.

»Čovjek daje iz svoje punine. Postanite najprije posuda, a tek onda kanal« (sveti Bernard). Da bismo bili dobri roditelji, moramo si znati uzeti vremena za predah, za osvježenje, za usavršavanje, za izobrazbu na svim područjima. To nije nikakav luksuz. Treba ostati budan i ne dopustiti da nas zarobe brige oko materijalnih stvari koje nas stalno preplavljuju. Odvojiti vrijeme i pozabaviti se drugim stvarima osim svakodnevnih kućnih obveza nije nikakva sebičnost, naprotiv. Što je naša osobnost bogatija, to će djeca od nje imati više koristi.

Izobražavati se znači i dopustiti da nas oblikuje Duh Sveti koji je Odgojitelj u punom smislu riječi. Kako? Najprije u tišini i u siromaštvu molitve. Uvijek se vraćamo na tu temu. Sadržaj i oblik molitve nisu važni, budući da nije bitno što ću ja reći Bogu, nego što Bog želi reći meni; nije bitno ono što ja činim, nego ono što Duh Sveti čini u meni. Molitva nas ne oslobađa naših životnih obveza, ali sve ujedinjuje i sve neprestano usmjerava prema onom bitnom. Potrebno je postaviti si bitna pitanja: Što uopće znači biti »dobar roditelj«? Koji je krajnji cilj odgoja? Što je doista važno na tom području: naše stajalište, naša ambicija, naša načela, naši planovi… ili Božji?

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.