J. R. R. Tolkien bio je romantičar. Upoznao je svoju ženu Edith kada je imao 16 godina. Bio je trenutno očaran njome i odmah je započeo s neformalnim udvaranjem redovito je vodeći u lokalne kuće čajeva. Ali kada je svećenik koji mu je bio zakonski skrbnik saznao za ovu romansu zabranio mu je svaki kontakt s Edith dok ne navrši 21 godinu kako ga veza ne bi odvratila od studija. Tolkien je nevoljko poslušao. Pet dugih godina je čekao na onu za koju je znao da je bila njegova srodna duša. U povečerje svog 21. rođendana napisao je pismo u kojem je izjavio svoju ljubav prema Edith i tražio njenu ruku. Tjedan dana poslije bili su zaručeni.

Cijeli je svoj život Tolkien pisao ljubavne pjesme svojoj ženi, a  u pismima prijateljima sa žarom pisao o njoj. Ali možda najpoznatiju i trajnu počast svojoj voljenoj dao je kada je utkao njihovu romansu u mitologiju Međuzemlja – u priču o Berenu i Luthien. Dirljiviju počast bilo bi teško naći. Tolkien je svome sinu Christopheru jednom prilikom napisao: „Nikada nisam Edith nazvao Lutien – ali ona je bila izvor priče koja je svojevremeno postala glavni dio Silimarilliona. Priča je u početku započela na malom šumskom proplanku ispunjenom kukutom u Roosu u Yorkshireu (gdje sam kratko vrijeme bio zapovjednik u Humber Garissonu 1917. godine, a njoj je bilo dozvoljeno  neko vrijeme živjeti  sa mnom). Tih je dana njena kosa bila nevjerojatno crna, put svijetla, oči sjajnije nego ikada. I pjevala je. I plesala.“

Tolkien čak i u smrti nije ostavio svoju Edith. Pokopan je do nje, u istom grobu na kojem su uklesana imena Beren i Luthien. Možemo reći, modernim jezikom govoreći, da je Tolkien bio „veoma zaljubljen“ u svoju ženu.

Prava ljubav boli

Tolkien je bio u sretnom braku 55 godina. Suprotno tome, moderna stopa rastava je šokantno visoka, neki čak u potpunosti odbacuju monogamni brak govoreći da je on jednostavno nemoguć ili čak i nezdrav. Što je to Tolkien imao što mnogi brakovi nemaju? Što je on to učinio da je brak funkcionirao? Odgovor je jednostavan: shvatio je da prava ljubav uključuje odricanje samog sebe.

Moderna ljubav je samo osjećaj i usmjerena je samo na sebe. Ako te netko uzbuđuje, ako ti srce brže kuca, ako ta osoba potvrđuje tebe i tvoje čežnje, onda, prema modernim definicijama, možeš reći da si zaljubljen u nekoga.

Dok je bio duboko privržen svojoj ženi, Tolkien je odbacio ovu površnu ideju ljubavi. Štoviše, Tolkien je prigrlio katoličko razumijevanje prave ljubavi koja je usmjerena na drugoga – nešto što zahtijeva žrtvu prirodnih instinkta i odlučan čin volje.

Kako bi ilustrirao Tolkienov pogled na bračnu ljubav, želim podijeliti s vama dio pisma njihovom sinu Michaelu Tolkienu. Iz pisma se može iščitati drugačija strana Tolkiena, ona koja je često nepoznata. Za one koji imaju previše sentimentalan pogled na ljubav, njegove riječi će možda biti šokantne, čak i uvredljive. Ali ipak on artikulira istine koje, ako ih se shvati i prigrli, donose istinitu i trajnu sreću u braku. Evo sažetka njegova pisma.

Ne može se pobjeći

Muškarci nisu [monogamni]. Nema se smisla pretvarati. Muškarci jednostavno to nisu, nisu po svojoj životinjskoj prirodi. Monogamija (iako je već dugo osnova naslijeđenih naših ideja) je za nas muškarce ‘otkrivena etika, prema vjeri, ali ne prema tijelu’. Esencija palog svijeta je ta da se ono najbolje ne može dobiti slobodnim uživanjem ili onim što se naziva „samoostvarenjem“ (ovo je obično lijep izraz za samozadovoljenje koje je u potpunosti štetno za ostvarenje samoga sebe) već po poricanju sebe, po patnji. Vjernost u kršćanskim brakovima podrazumijeva upravo to: veliku žrtvu.

Za kršćanskog muškarca nema bijega. Brak može pomoći posvećenju i usmjeriti ga prema pravom objektu seksualne čežnje. Bračna milost može pomoći u borbi, ali borba ostaje. Neće ga zadovoljiti – glad se može odagnati samo redovitim jelom. Donijet će mu i više poteškoća čistoći nego što je to bilo kada nije bio u braku, ali i u isto vrijeme će donijeti i olakšanja.

Nijedan muškarac, koliko god je istinito volio svoju zaručnicu i ženu kao mlad čovjek, nije živio vjerno njoj kao ženi u umu i tijelu bez slobodnog i svjesnog htijenja, bez samoodricanja. Rečeno im je ovo i previše puta – čak i onima koji su odrasli u ‘Crkvi’. Oni izvana kao da su to rijetko čuli.

Kada se glamur istroši, ili se samo malo stanji, misle da su napravili pogrešku i da tek trebaju pronaći svoju srodnu dušu. Ta prava srodna duša općenito bude prva sljedeća osoba koja ih seksualno privlači. Netko koga su oni mogli već oženiti, samo ako… Zbog toga i rastava. Zbog tog „samo ako“.

I naravno da su u pravu. Pogriješili su. Jedino veoma mudar muškarac na kraju svog života bi mogao prosuditi, među svim mogućim prilikama, koga je mogao oženiti! Skoro svi brakovi, čak i oni sretni, su pogreške – u smislu da su skoro sigurno (u mnogo savršenijem svijetu, ili čak pri manje brige u ovom veoma nesavršenom) oba partnera mogla naći prikladnije srodne duše. Ali ‘prava srodna duša’ je ona za koju si vjenčan. U ovom palom svijetu imamo kao svoje jedine vodiče oprez, mudrost (rijetku u mladosti, kasnu u starosti), čisto srce i vjernost volje…

(Tolkienova pisma, 51.-52. str.)

Ljubav je bitka

Kao što sam rekao, mnogi će se možda uvrijediti Tolkienovom iskrenom pričanju o braku. „Ako doista voliš nekoga“, reći će, „ne bi trebalo biti teško voljeti ga! Ne treba biti bitka. Brak kao žrtvovanje? Kako uvredljivo! Mora da ne voliš svoju ženu.“

Ovakvo mišljenje propušta bit. Prava ljubav je bitka protiv sebeljublja. Bitka je to protiv naših palih i veoma sebičnih priroda. Umiranje što daje život. I svaki čovjek koji je iskren prema sebi priznat će da je Tolkien bio u pravu. Bitka za čistoću i vjernost nikada ne prestaje ma koliko god volio svoju ženu.

Bit ljubavi je čin volje. Osjećaji u braku dolaze i odlaze. Oni sa sretnim brakom su oni koji izaberu – izaberu voljeti svoje žene više nego sebe, koji odaberu žrtvovati svoje kratkoročne želje za dugoročnu sreću, koji odaberu dati umjesto uzeti.

I znate što? Kada odaberete biti vjerni, sreća neizbježno slijedi. Toliki odustanu kada stvari postanu teške – u onom istom trenutku kada bi, ako bi odabrali biti vjerni i boriti se, našli pravu sreću koja ih čeka na kraju borbe.

Kao što je još jedan katolik sretan u braku, G. K. Chesterton, jednom napisao: „Znam mnoge sretne brakove, ali nijednog kompatibilnog. Cilj braka je boriti se i preživjeti onog trenutka kada nekompatibilnost postane upitna. Jer muškarac i žena, kao takvi, su nekompatibilni.“

Prava radost i trajna sreća u braku su mogući. Nebrojeni brakovi, uključujući i Tolkienov, dokazuju ovu činjenicu. Ali nikada nećemo naći ovu sreću ako smo fokusirani na sebe. Paradoksalno, ali moramo zaboraviti na sebe kako bi našli sreću koju tražimo.

Gospodo, ako želite vjeran i sretan brak, morate umrijeti sebi. Morate staviti svoju ženu na prvo mjesto. Morate je voljeti kroz žrtvu i samoodricanje – na isti način na koji je Krist volio svoju Zaručnicu, Crkvu. Jednostavna je ovo tajna koju mnogi propuštaju.

www.catholicgentleman.net

Prevela: Marilena Babić