TEOLOGIJA TIJELA

Prije smokvina lišća – kakav je izvorni Božji plan za tijelo

Ivan Pavao II. nudi osvježavajući pogled na biblijska izvješća o stvaranju. Umjesto apstraktna sagledavanja izvornoga Božjeg plana, Papa želi razmotriti iskustva tijela i spolnosti prvoga muškarca i prve žene.

Foto: Wikiart.org/Jan Gossaert, 1520.

Foto: Wikiart.org/Jan Gossaert, 1520.

“Evo što je tijelo: svjedočanstvo… Ljubavi.” (Ivan Pavao II.)

Ako ste ikada čitali išta što je Ivan Pavao II. napisao, zacijelo ste se susreli s jednim od njegovih omiljenih ulomaka iz dokumenata Drugoga vatikanskog sabora: “Krist… u sámoj objavi Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva čovjeka njemu samome i objavljuje mu njegov uzvišeni poziv” (GS, br. 22). To je himna Ivana Pavla: Krist “potpuno otkriva” što znači biti čovjek. Stoga Papa, iako mu je cilj u ovome ciklusu razmatrati izvorni Božji plan za spolove, objavljen u Knjizi Postanka, započinje Kristovim riječima. Knjiga Postanka se, u stvari, u potpunosti može shvatiti jedino u svjetlu Krista.

“Od početka ne bijaše tako”

Kada su neki farizeji upitali Isusa za smisao braka, podsjetili su ga na činjenicu kako je Mojsije dopustio rastavu. Isusov odgovor daje jedan od ključeva za razumijevanje evanđelja: “Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako” (Mt 19,8). Isus, zapravo, govori nešto poput ovoga: “Mislite li kako su napetosti, sukobi i duševna bol u odnosima između muškaraca i žena nešto normalno? Nije to normalno. Bog to nije na taj način stvorio. Nešto je uvelike pošlo po zlu.”

Tekst nastavlja ispod oglasa

Evo slike kojom se volim poslužiti kako bih ovo približio. To je kao da bismo se svi vozili u automobilima s praznim gumama. One su po rubovima već posve istrošene, a naplatci oštećeni, ali smo svi mi svejedno uvjereni kako je to posve normalno. Naposljetku, svi imaju takve gume. Po ovoj analogiji, Isus farizejima (a i svima nama) govori: “U početku su svi imali zrak u gumama.”

Stoga, ako želimo spoznati značenje sjedinjenja u “jedno tijelo” po Kristu, moramo se vratiti “na početak”, prije nego što je grijeh iskrivio stvari. To je mjerilo. To je norma. Kako budemo sagledavali razmišljanja Ivana Pavla II. o tekstovima koji se odnose na stvaranje, vjerojatno ćemo na posve novoj razini shvatiti koliko smo daleko otpali od Božjega plana. No, ne očajavajte! Krist nije došao na svijet kako bi osudio ljude s praznim gumama. Došao je na svijet kako bi u naše prazne gume vratio zrak. Ne možemo se doista vratiti u stanje nevinosti – to smo ostavili iza sebe. No, nasljedujući Krista, možemo prihvatiti izvorni Božji plan za spolove i živjeti ga s Kristovom pomoći (v. KKC, br. 1615).

Izvorno ljudsko iskustvo

Ivan Pavao II. nudi osvježavajući pogled na biblijska izvješća o stvaranju. Umjesto apstraktna sagledavanja izvornoga Božjeg plana, Papa želi razmotriti iskustva tijela i spolnosti prvoga muškarca i prve žene. Mi, dakako, nemamo nikakvo izravno iskustvo njihova stanja posvemašnje nevinosti. Unatoč tome, Papa daje naslutiti kako u svakome od nas postoji “odjek” toga početka. Izvorna su ljudska iskustva, kaže on, “uvijek u korijenu svakoga ljudskoga iskustva… Štoviše, ona su toliko isprepletena sa svakodnevnim životnim stvarima da uglavnom ne prepoznajemo njihov izvanredni značaj” (TOB 11,1).

Tim se iskustvima približavamo putem “sim­bolizma biblijskoga jezika” (KKC, br. 375). Simbolika je najprikladniji način prenošenja dubokih duhovnih istina, što Knjiga Postanka upravo teži činiti. Ne moramo se uznemiravati suvremenim izjavama kako je znanost “osporila” iskaze o stvaranju u Knjizi Postanka. Opisi stvaranja nikada nisu ni bili zamišljeni kao znanstveni iskazi o postanku svijeta. Znanstveno je znanje kao takvo bez dvojbe vrijedno, ali nam ono ne može ponuditi duhovni smisao našega postojanja. Za tu su se svrhu od Boga nadahnuti autori Svetoga pisma služili simbolikom koja nam je poznata.

Evo jedne analogije. Uzmite u obzir razliku kada u oči žene gleda okulist i kada to čini njezin suprug ili mladić. Znanstvenik promatra njezinu rožnicu i bilježi znanstvene podatke. Onaj koji je ljubi promatra njezinu dušu te je ishod (barem se nadamo) nešto daleko poetičnije i nadahnutije. Znači li to kako znanstvenik “osporava” zaljubljenoga? Nipošto. Posrijedi su samo dva različita viđenja jedne te iste stvarnosti. Tvorac Knjige Postanka nije znanstvenik, već zaljubljenik, od Boga nadahnut kako bi proglasio duhovna otajstva na početku svijeta i čovječanstva. Kada razmatramo odlomke o stvaranju, moramo ovo imati na umu.

Po Ivanu Pavlu II., tri su iskustva koja na poseban način određuju ljudsku osobu u stanju nevinosti: samoća, jedinstvo i nagost. Na razmatranje dubokih Papinih misli o ovim iskustvima mogli bismo potrošiti puno tinte (v. moju knjigu Theology of the Body Explained). Ovdje, dakako, donosim tek osnovni nacrt. Vidite hoćete li poput mene pronaći “odjeke” tih iskustava u svome srcu.

Izvorna samoća: prvo otkriće “osobnosti”

“I reče Gospodin Bog: ‘Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on’” (Post 2,18). Najočitije je značenje ove “samoće” to što je muškarac usamljen bez žene. No, Papa u ovim riječima iznalazi još jedan dublji smisao. Ovo izvješće o stvaranju čak i ne razlikuje muško od ženskoga sve do Adamova “tvrda sna”. Ovdje Adam predstavlja sve nas – muškarce i žene (adam u hebrejskome jeziku znači “čovjek” u generičkome smislu). Čovjek je “sam” jer je jedino tjelesno stvorenje stvoreno na sliku i priliku Božju. Čovjek je “sam” u vidljivu svijetu kao osoba.

Kada Adam imenuje životinje, otkriva ujedno i svoje “ime”, svoj identitet. Tražio je “pomoć”, ali je nije našao među životinjama (v. Post 2,20). Adam se razlikuje od životinja. Što to ljudska osoba posjeduje, a životinje ne? Jednom riječju, slobodu. Adama ne određuje tjelesni nagon. On je stvoren “od praha” poput životinja (tjelesan je), ali ujedno ima i “dah života” koji oduhovljuje njegovo tijelo (v. Post 2,7). Oduhovljeno tijelo nije tek tijelo, već je netko. Osoba može odlučiti što činiti sa svojim tijelom. Običan prah to ne može.

U toj slobodi Adam sama sebe doživljava kao sebstvo. On je više od “objekta” u svijetu; on je “subjekt”. Posjeduje “unutarnji svijet”, odnosno “unutarnji život”. Nemoguće je govoriti o unutarnjemu životu vjeverice ili pak pileta. Riječi “subjekt” i “osoba” podrazumijevaju upravo taj “unutarnji život”. Unatoč određenoj suvremenoj propagandi koja tvrdi suprotno, znamo kako ne stoji da su “i pilići ljudi”. Ljudi su dužni biti dobrohotni prema svim Božjim stvorenjima (v. KKC 2415–2418), no ni jedno drugo tjelesno stvorenje ne dijeli dostojanstvo stvorenosti na sliku i priliku Božju.

Zašto je Adamu podarena sloboda? Jer je pozvan na ljubav, a ljubav nije moguća bez slobode. U svojoj samoći Adam shvaća kako je ljubav njegov izvor, njegov poziv i njegova sudbina. Shvaća kako je, za razliku od životinja, pozvan ući u “savez ljubavi” sa samim Bogom. Upravo taj odnos ljubavi prema Bogu određuje Adamovu “samoću” bolje no išta drugo. Okusivši tu ljubav, on ujedno svim svojim bićem čezne tu ljubav (taj savez) podijeliti s drugim bićem poput sebe. Radi toga “nije dobro da čovjek bude sam”.

Stoga je Adam u svojoj samoći već otkrio svoj dvojaki poziv: ljubiti Boga i ljubiti bližnjega (v. Mk 12,29–31). Otkrio je i vlastitu sposobnost da zaniječe taj poziv. Bog Adama poziva na ljubav; nikada ga ne sili jer se prisilna ljubav uopće ne može smatrati ljubavlju. Adam na Božji poziv može odgovoriti s “da” ili “ne”. Taj je temeljni izbor izražen i ostvaren kroz njegovo tijelo. Samoća – prvo otkrivanje osobnosti i slobode – jest nešto duhovno, ali se “iskušava” tjelesno. Kako kaže Ivan Pavao II., “tijelo izražava osobu” (TOB 7,2). Mogli bismo reći i kako tijelo izražava slobodu osobe ili bi makar tako trebalo biti.

Posluživši se jednim zlorabljenim izrazom, mogli bismo reći kako je Bog u potpunosti “za izbor”. On je taj koji nam je ponajprije darovao slobodu. No, neki se izbori protive našemu pozivu na ljubav. Neki izbori nikada ne donose sreću. Mi na neki način jesmo “slobodni činiti sa svojim tijelom što nas je volja”. Međutim, nismo slobodni određivati je li ono što sa svojim tijelima činimo dobro ili zlo. Kao što je Adam naučio, to je drvo (“drvo spoznaje dobra i zla”) s kojega ne smije jesti jer će umrijeti (v. Post 2,16–17). Stoga se ljudska sloboda (odnosno “izbor”) u potpunosti ostvaruje ne određivanjem što je dobro, a što zlo, već ispravnim odabirom između te dvije stvarnosti.

Svi su ovi uvidi sadržani u Adamovu iskustvu samoće. Sloboda je dana za ljubav. Ona može dovesti do podjela i razaranja, no namijenjena je davanju života i uspostavi jedinstva. To je naš izbor.

Izvorno jedinstvo: zajedništvo osoba

Nakon što je Adam dao imena svim životinjama te među njima nije pronašao nikoga koga bi mogao ljubiti, možemo zamisliti njegove osjećaje kada je ugledao ženu. Njegov usklik: “Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!” (Post 2,23) izražava potpunu zadivljenost i očaranost.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Uočite usredotočenje na tijelo. Adam je oduševljen njezinim tijelom jer je to, kako ističe Papa, “konačno” tijelo koje izražava osobu. Sve životinje koje je imenovao bile su tijela, ali ne i osobe. To se u našemu jeziku gubi, ali za Židove “tijelo” i “kosti” podrazumijevali su čitavo ljudsko biće. Stoga je stvaranje žene iz Adamova rebra (v. Post 2,21–22) slikovit način izražavanja činjenice kako muškarac i žena dijele isto čovještvo. Oboje su osobe stvorene na sliku Božju. Oboje su “sami” na svijetu, u smislu da se oboje razlikuju od životinja (izvorna samoća); oboje su pozvani na život u savezu ljubavi.

“Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Post 2,24). To iskustvo jedinstva pobjeđuje muškarčevu samoću u smislu biti sam bez “drugoga”. No, ujedno i potvrđuje sve što je vezano uz ljudsku samoću u smislu da su muškarac i žena oboje osobe koje se razlikuju od životinja. Ljudsko sjedinjenje u “jedno tijelo” svjetlosnim je godinama daleko od parenja životinja. U čemu je ta golema razlika? Iako u biološkome smislu, valja to priznati, postoji velika sličnost, ljudsko spolno sjedinjenje nije tek puka biološka stvarnost. Ono je ujedno i duhovna i teološka stvarnost. Ljudsko je tijelo načinjeno kako bi otkrivalo duhovno otajstvo božanske ljubavi i sudjelovalo na njemu. Po riječima Katekizma: “U braku intimna tjelesnost supružnika postaje znak i zalog duhovnog zajedništva” (KKC, br. 2360). Životinje nisu sposobne za “duhovno zajedništvo” jer nisu duhovna bića. Njihov “prah” nije ispunjen Duhom Svetim. Nisu stvorene na sliku Božju.

Stoga, postati “jedno tijelo” ne znači samo spojiti dva tijela (kao što je to slučaj sa životinjama), već je posrijedi “’sakramentalni’ izričaj koji odgovara zajedništvu osoba” (TOB 31,2). Prisjetite se našega razmatranja o “sakramentalnosti” tijela. Ljudsko tijelo čini vidljivim nevidljivo otajstvo Boga koji je i sam vječno zajedništvo Osoba; Boga, koji je i sam ljubav.

Ovdje Papa unosi dramatičan razvoj u katoličko razmišljanje. Tradicionalno, teolozi su govorili kako smo Božja slika kao pojedinci, po našoj razumskoj duši. Razumije se kako je to točno. No, Ivan Pavao II. čini korak dalje kada kaže: “Čovjek postaje slika Božja ne toliko u trenutku samoće, koliko u trenutku zajedništva.” Drugim riječima, čovjek je slika Božja “ne samo preko vlastita čovještva, već i putem zajedništva osoba što ga muškarac i žena tvore od početka”. On čak kaže kako to “tvori možda najdublji teološki vid svega što se može reći o čovjeku”. Naposljetku, primjećuje kako se na “sve to, od samoga početka, spustio blagoslov plodnosti” (TOB 9,3).

Bog spolnoj ljubavi nije mogao podariti viši smisao ni veće dostojanstvo. Kao što smo već rekli, bračno sjedinjenje treba na neki način biti slika nutarnjega života Trojstva! Kada bismo ovu istinu mogli u potpunosti usvojiti i razmatrati je, nikada više ne bismo na isti način doživljavali spolnost. Podsjetimo se kako Bog nije spolno biće. Svaka ovozemaljska slika blijedi pred božanskom stvarnošću. Svejedno, Bog nas je stvorio kao muškarca i ženu i pozvao na zajedništvo kao prvotnu (izvornu, temeljnu) objavu vlastitoga otajstva u stvorenome svijetu. Na to Papa misli kada opisuje brak kao “praiskonski (prvotni) sakrament”. Razumije se kako je čitava stvarnost bračnoga života zapravo sakrament. No, to “otajstvo veliko” nigdje nije očitije doli kada dvoje postanu “jedno tijelo”.

Izvorna nagost: ključ za razumijevanje izvornoga Božjeg plana

Nakon što smo razmotrili izvorna iskustva samoće i jedinstva, spremni smo istražiti i treće izvorno iskustvo – nagost.

Nakon riječi koje opisuju njihovo jedinstvo, čitamo kako “bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida” (Post 2,25). Papa kaže kako je, od svih ulomaka iz izvješća o stvaranju, “upravo ovaj ključ” za razumijevanje izvornoga Božjeg plana za ljudski život. To je vrlo odvažna izjava. Ukratko, ako ne shvaćamo smisao retka iz Post 2,25, ne shvaćamo ni smisao toga što smo stvoreni kao muško i žensko niti shvaćamo sebe i smisao života.

Ali, kako možemo shvatiti izvornu nagost kada – budući da smo baštinili “smokvino lišće” – nemamo o tome izravnoga iskustva? To možemo jedino putem oprjeke: sagledavajući naše iskustvo stida i “preokrećući ga”.

Žena ne osjeća potrebu prekriti tijelo kada je sama pod tušem. No učinila bi to ako bi joj neki nepoznati muškarac banuo u kupaonicu. Zbog čega? Papa iznosi kako je “stid” u ovome slučaju neka vrsta samoobrane od toga da se prema osobi postupa kao prema predmetu požude. U slučaju ove konkretne žene, ona u svojoj nutrini zna da nije zamišljeno da se ikada prema njoj odnosi kao prema “predmetu” uživanja. Iskustvo je uči kako su muškarci (zbog požude koja je proizišla iz istočnoga grijeha) skloni žensko tijelo svoditi na razinu predmeta. Stoga, ona svoje tijelo ne prekriva jer je “zlo” ili “sramotno”, već kako bi svoje dostojanstvo zaštitila od “požudna pogleda” neznanca – pogleda koji je lišen poštovanja prema njezinu Bogom danom dostojanstvu kao osobe.

Uzmemo li ovo iskustvo straha (stida) u nazočnosti druge osobe i obrnemo li ga, dolazimo do Adamova i Evina iskustva nagosti lišene stida. Pohota (spolna želja koja teži vlastitoj ugodi) tada još ne bijaše ušla u ljudsko srce. Stoga, naši praroditelji u međusobnoj nazočnosti nisu imali nikakve obrane jer pogled drugoga nije bio prijetnja njihovu dostojanstvu. Ivan Pavao II. to pjesnički izražava da oni “gledaju i spoznavaju jedno drugo… posvemašnjim spokojem nutarnjega pogleda” (TOB 13,1). Taj “nutarnji pogled” upućuje ne samo na viđenje onoga tjelesnog, već tijela koje otkriva osobni i duhovni misterij. Oni su vidjeli kako je Božji plan ljubavi (teologija) upisan u njihova naga tijela i to je bilo upravo ono za čim su žudjeli – ljubiti kako Bog ljubi u svojim tijelima i kroz njih. A u ljubavi nema straha (stida). “Savršena ljubav izgoni strah” (1 Iv 4,18).

Upravo je zbog toga “nagost bez stida” ključ za razumijevanje Božjega plana za naše živote – ona otkriva izvornu istinu ljubavi. Ovo nam valja dobro usvojiti: Bog je “od početka” spolnu želju stvorio upravo kao pokretačku snagu ljubavi kako bismo ljubili poput njega: u slobodi, iskrenosti i potpunu sebedarju. Tako ju je par opisan u Knjizi Postanka i iskusio. Spolnu želju nisu doživljavali kao poriv ili pak nagon za sebično udovoljavanje. Iskustvo pohote uslijedilo je tek nakon pojave grijeha. Pohota je posljedica onoga što bismo mogli nazvati “sindromom praznih guma”.

Budući da su prvi muškarac i prva žena bili “u potpunosti ispunjeni” Božjom ljubavlju, bili su potpuno slobodni biti dar jedno drugome. Bili su “slobodni samom slobodom dara”, kako se Papa izrazio (TOB 15,1). Jedino osoba slobodna od sklonosti k požudi sposobna je biti istinski “dar” drugome. “Sloboda dara” stoga je sloboda za blagoslivljanje, odnosno sloboda od poriva da se zgrabi i posjeduje. Takva je sloboda prvome paru omogućila biti “nagima bez stida”.

Naše je iskustvo spolnosti, poradi grijeha, postalo strašno iskrivljeno. Posred svih tih iskrivljenja možemo biti skloni pomisliti kako spolnost po sebi mora biti zla (iz čega proizlazi mentalitet: “tijelo-zlo/spolni odnos-prljav”). No, iskrivljenja koja su nama tako dobro poznata nisu u samoj srži spolnosti. U srži spolnosti otkrivamo znak Božje vlastite dobrote. “I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro” (Post 1,31).

Po Ivanu Pavlu II., nagost bez stida pokazuje kako je prvi par imao dioništvo u tome istom Božjem viđenju. Oni su poznavali svoju dobrotu. Poznavali su Božji veličanstveni plan ljubavi. Vidjeli su ga upisana u svoja tijela i iskusili ga u svojoj uzajamnoj želji. Mi smo to veličanstveno viđenje izgubili s pojavom grijeha. No, ne zaboravimo: “Isus je došao obnoviti stvorenje u čistoći njegovih početaka” (KKC, br. 2336). To se ne će dovršiti doli na nebu, no ipak, po daru otkupljenja, možemo već u ovome životu početi ponovno prisvajati ono što smo izgubili.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Teologija tijela za početnike. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Sve tekstove ovog autora pročitajte ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 23. rujna 2015.

Možda vam se svidi