BURNE GODINE

Pavao VI. i magazin Playboy – ili o pravilnom pogledu na ljudsku spolnost

Iz perspektive Playboya, oni su daleko ispred Crkve u brojnim prekrasnim stvarima koje smatraju dobrima, uključujući istospolne brakove. Playboy je nadišao Knjigu Postanka u svojoj velikodušnosti i Majku Crkvu u svojoj uzvišenosti

Pavao VI i Playboy

Godine 1986. Don Fleischhacker sa Sveučilišta Notre Dame napisao je pismo Playboyu protestirajući protiv fragmentiranja ljudske spolnosti koje časopisi čine.

Citirajući “Humanae Vitae”, ovaj neustrašivi član Kongregacije Svetog Križa zaključio je kako jednom kada je “mentalitet kontracepcije prihvaćen, nema koherentnog i objektivnog razloga za protivljenje homoseksualnim aktivnostima.” Ako ujedinjujući aspekt spolnosti postane sam sebi svrha, objašnjava on, “ne postoji dobar razlog zašto bi seks trebao biti ograničen na osobe različitog spola.”

Nedavni događaji dokazuju da su riječi brata Dona bile proročke, kao i one pape Pavla VI. kada je napisao “Humanae Vitae” 1968. godine. Što se Playboya tiče, pismo je tretirano kao objekt ismijavanja i njegov je sadržaj odbijen. “Brate, zvučiš kao odvjetnik svetog Tome!”, napisao je urednik Playboya, koji je blagoslovio “obje vrste” seksualnih odnosa.

Ovaj “svetiji sam od tebe” stav Playboya objašnjava zašto je osnivač Hugh Hefner izjavio kako je on najmoralnije ljudsko biće koje poznaje. Iz perspektive Playboya, oni su daleko ispred Crkve u ogromnom broju prekrasnih stvari koje smatraju dobrima, uključujući istospolne brakove. Playboy je nadišao Knjigu Postanka u svojoj velikodušnosti i Majku Crkvu u svojoj uzvišenosti.

Zašto je Crkva naizgled tako oskudna u blagoslovima, toliko zbunjena oko dobra i zla? I kako to da je Hefner toliko mudriji i veći dobrotvor od ikoga u dugoj judeokršćanskoj tradiciji?

Dva problema ovdje zaslužuju pozornost. Prvi je poteškoća u prepoznavanju zla. Drugi je pretpostavka da je više istovremeno i bolje.

Glavni problem u prepoznavanju suštine zla je upravo to što nema suštinu, ništa čvrsto ili značajno što bi otkrilo njegovu zlu prirodu empirijskom istraživaču. Dakle, zlo nije predmet na kojeg bilo tko može ukazati. Zlo leži u onome što nedostaje.

Da bismo znali što nedostaje, prvo moramo znati što bi trebalo biti ondje. Deset nogometnih igrača na terenu mogu izgledati savršeno dobro slučajnom promatraču, ali sudcu oni predstavljaju prekršaj koji jamči kaznu. Nema ničeg lošeg u deset muškaraca na terenu. Onaj koji nedostaje stvara problem.

Realni temelj “Humanae Vitae” je ono na što Pavao VI. naziva “sveobuhvatnom” ili “cjelovitom vizijom čovjeka”. Dvoje ljudi koji imaju spolni odnos izvan braka mogu vjerovati kako se ponašaju vrlo moralno, ali ako su isključili ljubav, bilo kakav interes za začećem ili bilo kakvu odgovornost za posljedice koje bi njihov čin mogao imati na njih same i na ostale, postaje jasno da je ono što rade lišeno čimbenika koji su potrebni za shvaćanje ove “cjelovite vizije” ljudskoga bića. Moralno dobro ne postoji u izolaciji.

Bog Postanka, nakon proglašenja dobrim svega što je stvorio, izjavljuje kako “nije dobro da čovjek bude sam”. Razlog što “nije dobro da čovjek bude sam” jest to što on ne može biti dobar ako nema ljubavi za drugo ljudsko biće. Ljudska priroda zahtijeva zajedničku egzistenciju. Pakao je mjesto gdje je čovjek istinski i konačno sam, lišen ljubavi, nade i sreće.

Iz istog razloga, nije dobro da spolni odnos bude sam.

Ključ moralne dobrote je u tome da se on ne može izolirati od čimbenika koji mu daju cjelovitost, a time i ukupno dobro. Moralna dobra su uvijek organska. Moralna zla su uvijek uskraćujuća.

Drugi problem povezan je s pretpostavkom da ograničavanje spolnog čina na vjenčane osobe uskraćuje ostalima značajna seksualna iskustva. Ili, riječima popularnog komičara, “ograničavanje seksa na jednog bračnog partnera je kao kupovanje kabelske koja prenosi samo jedan tv-program”.

“Humanae Vitae” potiče na određeni “asketizam” kako bismo “vladali nagonima pomoću vlastitog razuma i slobodne volje”. Spolni čin mora prijeći iz nagona u instituciju da bi se mogao prilagoditi “ukupnoj viziji čovjeka”.

Papa Benedikt XVI., u svom djelu “Na putu k Isusu Kristu” iz 2002. godine, crpi važne uvide iz odlomka Knjige o Amosu, gdje prorok govori o sebi kao o “uzgojitelju divljih smokava (osoba koja ih zarezuje)”.

Citirajući niz znanstvenika, Sveti Otac objašnjava kako su obilni plodovi divlje smokve neukusni ukoliko se zarezivanjem ne ispusti sok, čime postaju ukusni. Ova slika može simbolizirati prijelaz iz poganskog svijeta ekscesa do kršćanskog svijeta čistoće i umjerenosti.

Sveti Otac piše: “U konačnici samo Riječ osobno može voditi naše kulture njihovoj čistoći i zrelosti, ali Riječ nas čini svojim slugama, osobama koje zarezuju divlje smokve.”

Primjena na ljudsku spolnost ovdje je lako uočljiva. Budući da Hefner i njegovi vide sve oblike seksa u ravnoj perspektivi jednakosti, oni ne vide jedan određeni oblik seksa u svojoj uzvišenosti. Promoviraju bezokusno voće nezrelog, bezobzirnog seksa, usput kritizirajući one koji razumiju nešto o njegovoj čistoći i strasti.

“Humanae Vitae” podsjeća nas da je naša istinska svrha biti cjelovite osobe, i da moramo disciplinirati sebe kako bismo postigli taj cilj.

Hefnerove humanitarne tvrdnje su besmislene jer se ne temelje niti na pravilnom razumijevanju ljudske osobe, niti na prepoznavanju praktične potrebe za vrlinom.

Donald DeMarco |CERC

Prijevod: Ana Tolj| Bitno.net

Objavljeno: 1. rujna 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi