“Moj dečko i ja smo jako zaljubljeni i jako se privlačimo. Još nismo “išli do kraja”, ali nam je teško odrediti gdje je granica. Postoji li neka granica?”

Vjerojatno se sjećate svojega župnika, vjeroučitelja ili mame kad su vam povukli granicu na ljestvici tjelesnih ponašanja i rekli: “Ako ovu granicu prijeđeš, sagriješit ćeš.” Ne nastojim umanjiti potrebu za takvim tjelesnim “granicama”, ali one često ne uspijevaju biti pravedne prema složenosti ljudskih srdaca.

Upravo ovdje doživljavamo borbu između ljubavi i požude. Upravo ovdje odlučujemo koja će sila prevladati u našim djelima. Dakle, prije negoli povučete granicu na ljestvici tjelesnoga ponašanja, ona mora biti zacrtana u ljudskomu srcu.

Ta se granica odnosi na svakoga i svaku situaciju i na svaku romantičnu vezu – bračnu, zaručničku ili onu koja je tek u začetku.

U svojoj knjizi Ljubav i odgovornost, Ivan Pavao II. govori o moralnomu načelu prema kojemu bi se trebalo rukovoditi svekoliko ljudsko ponašanje. On je naziva personalističkom normom. Iskazana negativno, ona govori da svaka osoba ima tako veliko dostojanstvo da nikada i ni pod kakvim okolnostima nije prihvatljivo upotrijebiti je kao sredstvo za postizanje nekakvoga cilja. Iskazana pozitivno, personalistička norma kaže kako je ljubav jedini ispravan odgovor prema drugoj osobi.

Tako, prema Ivanu Pavlu II., nasuprot ljubavi ne stoji mržnja. Nego iskorištavanje. Ovdje se vodi borba za čistoću u tjelesnim očitovanjima osjećaja. Kako bismo naučili ljubiti druge poradi njih samih, moramo se oduprijeti svakomu svojemu nagonu koji nas potiče da se prema drugim ljudima odnosimo kao prema sredstvima za naše sebično zadovoljenje.1

Opet, to ukazuje na nužnost dubokoga obraćenja srca. Bez sagledavanja Božjega plana na početku i njegova otkupljenja u Kristu, gotovo sve što znademo izopačenosti su koje je grijeh uzrokovao u nama. Smatramo da je sasvim “normalno” koristiti druge za naš vlastiti tjelesni ili emocionalni užitak u tolikoj mjeri da to nazivamo “ljubavlju”. Naše društvo potiče takav stav besramno ga ohrabrujući na svakomu koraku.

To je sama bit onih izopačenosti koje se događaju u odnosu između muškarca i žene.2 Ako ćemo ikada otkriti ili doživjeti istinsku ljubav, u svojim srcima moramo izvojevati pobjedu nad požudom, nad svakom željom da koristimo ljude za svoje vlastito zadovoljenje. A ta se pobjeda, naravno, jedino može izboriti pomoću Božjega milosrđa.

Tjelesna očitovanja osjećaja, neovisno o tomu gdje se na ljestvici nalazila – od držanja ruku i ljubljenja do spolnoga čina – zamišljena su kao vanjski znakovi koji izražavaju izvorne nutarnje stvarnosti. Kada vanjski znakovi uistinu izražavaju izvorne nutarnje stvarnosti, prati ih odgovarajuće tjelesno i emocionalno zadovoljstvo, od nježne utjehe držanja za ruke do eksplozivnoga intenziteta orgazma u spolnomu činu.

Te su radosti od Boga dane. To su neke od radosti koje je Krist obećao pozivajući nas da ljubimo kao što on ljubi, kako bi njegova radost bila u nama i kako bi naša radost bila savršena (usp. Iv 15,11). Dakle, oni koji ljube kao što Krist ljubi i izražavaju tu ljubav očitovanjem osjećaja primjerenih statusu svoje veze, kao Božji dar bi trebali doživjeti radost koja iz takvoga izražavanja proistječe.

Međutim, u srcu prelazimo preko granice kada težimo tjelesnomu i emocionalnomu zadovoljstvu kao cilju samomu po sebi – kada se odnosimo prema drugoj osobi, ne kao osobi stvorenoj poradi nje same, nego kao sredstvu za naše sebične ciljeve. Sve se to može dogoditi previše lako, čak i ako ne prijeđemo granicu na ljestvici tjelesnoga ponašanja.

Na primjer, oženjeni par ne “prelazi granicu” kada spolno opći. Za njihov je odnos to primjereno. Ali ako oženjeni par spolno opći jedino zato “što im je to lijepo”, a ne zato što jedno drugomu želi iskazati što taj spolni čin znači (“Ja sam tvoj/a slobodno, potpuno, vjerno, i da, otvoren/a sam prema potomstvu.”), oni u srcu prelaze granicu. Slično, kada mladić i djevojka hodaju, oni ne prelaze granicu u tjelesnomu ponašanju ako se drže za ruke, pa čak i poljube. Ali ako se mladić i djevojka u vezi drže za ruke i ljube jedino zato što “što im je to lijepo”, a ne zato što žele izreći što ti izrazi znače, oni u srcu prekoračuju granicu.

Kao što je svima poznato, smisao držanja za ruke ili poljubac nisu tako sveobuhvatni ili Bogom darovani kao što je spolni čin. Međutim, takva ponašanja u najmanju ruku znače (ili bi trebala značiti): “Ja te kao osobu duboko poštujem, gajim nježne osjećaje prema tebi i želim ti govoriti o tvojoj dobroti.” Ona nikada ne bi smjela biti izraz želje da “se nešto dobije” od druge osobe radi svojih vlastitih ciljeva. Umjesto toga, ona bi trebala biti izraz nezainteresirane želje za potvrđivanjem druge osobe poradi njegova ili njezina dobra.

Raspoznavanje nutarnjih kretnjâ naših srdaca može biti zamršeno i teško. Zbog naše vlastite manjkavosti, neizbježno ćemo prepoznati elemente vlastite sebičnosti pomiješane s drugim izvornim težnjama za ljubavlju. Takvo priznanje ne gasi izraze osjećaja. Umjesto toga, vodi ih do njihova još čistijega ostvarenja.

Takva nepatvorenost u izražavanju osjećaja – od držanja za ruke do spolnoga čina u braku – jedino je moguća kad svoje cjelokupne ličnosti kao spolnih bića, kao muškaraca i žena, predamo preobražavajućoj ljubavi Kristovoj. Bez takvoga predanja, neizbježno ćemo zaglaviti u ovomu ili onomu stupnju navike iskorištavanja drugih, a zbog pomanjkanja znanja o bilo čemu drugomu, napravit ćemo tragičnu pogrješku nazivajući to “ljubavlju”.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Otvoreno o seksualnosti i braku. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Sve tekstove ovog autora pročitajte ovdje.

1  Čak ako je osoba spremna ili želi biti iskorištena, nikada je ne smijemo iskorištavati. Naše dostojanstvo nije uvjetovano našom sviješću o njemu. Zapravo, ako je osoba nesvjesna njegova ili njezina dostojanstva, time smo još više dužni našom ljubavlju pokazati toj osobi njegovo ili njezino dostojanstvo.

2  Usp. LJO 37