Stvarnost je drukčija: “Čistoća izražava ostvarenu integraciju spolnosti u osobi i time nutarnje čovjekovo jedinstvo u njegovu tjelesnom i duhovnom biću.

Spolnost, kojom se očituje čovjekova pripadnost tjelesnom i biološkom svijetu, postaje osobnom i stvarno ljudskom kad je integrirana u odnos osobe s osobom, u potpun i vremenski neograničen uzajaman dar muža i žene. Krepost čistoće sadrži, dakle, cjelovitost osobe i potpunost dara”. Svi smo, dakle, pozvani na čistoću, ali se to zvanje živi na različite načine, ovisno o životnoj dobi i staležu.

Istinska čistoća nema veze s nepovjerenjem prema spolnosti. Ona izvire iz divljenja pred Božjim djelom. Stvorio nas je kao muškarca i ženu, i “vidje da je to dobro“… I poziva nas da učinimo isto! Spolnost je strahovito ranjena i izobličena grijehom, pa zato zaboravljamo da nam ju je Bog dao kao životnu i ljubavnu snagu. Bitna dimenzija svakoga spolnog odgoja trebala bi biti, najprije i uvijek, divljenje: “Hvala ti, Gospodine, što si nam dao tijelo. Hvala ti što si nas stvorio kao muškarca i ženu.”

Možemo dodati: “Hvala ti, Gospodine, što si htio da ja budem djevojčica (ili dječak)”. Uspješna integracija spolnosti počinje prihvaćanjem onoga što jesmo: spolno ljudsko biće a ne anđeo; djevojčica a ne dječak (ili obrnuto). Uloga obitelji tu je bitna. Kako da se djevojčica raduje tomu što je djevojčica ako čuje kako otac uzdiše: “Tako sam želio sina!”? Kako da dječak prihvati da je dječak ako živi s majkom koja neprestano kritizira “mušku sebičnost”?

Čistoća je sloboda: odlučujem ja, a ne moji porivi i moje strasti. “Alternativa je jasna: ili čovjek zapovijeda svojim strastima i postiže mir ili dopušta da ga zarobe i postaje nesretan.” “Ili mi gospodarimo svojim užitkom ili on gospodari nama.” To gospodstvo nad sobom ne postiže se u jednom danu, nego se uči od najranije dobi i traje cijelog života. Odgoj za gospodstvo nad sobom događa se u svakodnevnom obiteljskom životu: pričekati da svi budu posluženi prije nego se počne jesti, odgoditi prekid za piće tijekom neke šetnje, otići na spavanje i ustati u dogovoreno vrijeme, itd.

Gospodstvo nad sobom ne smije dovesti do krutosti ni do licemjerja, drugim riječima, uvijek se mora oslanjati na Boga: ja nisam sposoban postići čistoću svojim snagama, nego Bog u meni uspostavlja jedinstvo razoreno grijehom. Čistoća se živi u poniznosti ljubavi. Nije riječ o tome da čovjek postigne nešto herojsko, ni da se zaštiti obrambenim zidom, nego da postane slobodan da bi mogao ljubiti, živeći u nepokolebljivu pouzdanju u milosrđe Boga koji “svaki grijeh pretvara u odskočnu dasku prema još većoj ljubavi”.

“Gospodstvo nad sobom usmjereno je na darivanje sebe” u bračnom činu ili u posvećenom životu, ali i u prijateljstvu. Samo čistoća omogućuje da se prijateljstva žive u miru, sreći i plodnosti (posebno kad su posrijedi prijateljstva između dječaka i djevojčica). Zapanjujuće je slušati kako djeca već u vrtiću govore o svojim “ljubavnicima”. Kad imaju samo četiri ili pet godina, to ne će nikoga zabrinjavati, ali to nije nevažno: uopćavanje tih izraza i gubljenje na njihovu značenju odražavaju stanje duha društva u kojem je sve dopušteno i u kojem se spolnost ne živi uvijek (ili ne često!) na potpuno ljudski način.

Danas više nego ikada naša djeca imaju potrebu otkrivati ljepote spolnosti u ozračju poštovanja i ljubavi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.