Jesu li katolički roditelji uistinu drugačiji od drugih roditelja ili je ovo samo izmišljotina da bi ljudi lakše prodali knjigu, a ja imala dobar naslov za post? Prva revolucionarna ideja ove knjige je upravo ova: katolički roditelji su uistinu posebni i bitno drugačiji od drugih roditelja. Naše katoličanstvo, ako je autentično, mora ići dublje od molitava, sudjelovanja u župi, dekoriranja kuće sa svetim slikama i kipovima, ono mora formirati naš način življenja. Po našem životu, po načinu na koji komuniciramo s drugima trebalo bi se vidjeti da smo katolici. Onda bi definitivno i način odgoja trebao izvirati iz naše vjere.

Sedam faktora po kojima su katolički roditelji posebni

1. Bliski odnos s Isusom Kristom

2. Uspijevamo uz malu pomoć Mame (Majke Crkve)

3. Imamo ljubav za dvije svete knjige

4.Učimo što Teologija tijela govori o odnosu roditelj-dijete

5. Znamo što se događa kad se spoje Bog i čovjek

6. Razumijemo što je poslušnost

7. Nismo preponosni da bismo učili od starije braće i sestara u Kristu

Ovako nabrojano možda se ne čini kao nešto posebno ili se posve opravdano pitate kakve veze neke od ovih stvari imaju s odgojem. Krenimo redom…

1. Bliski odnos s Isusom Kristom

Bliskost s Isusom Kristom nije neka apstraktna stvar, niti stanje naše duše ili osjećaja, to je činjenica koja je rezultat Euharistije. Primajući Kristovo tijelo i krv, postajemo s Njime uistinu jedno: naše tijelo postaje Njegovo tijelo i našim žilama teče Njegova krv. Ova bliskost jedina je garancija da je moguće odgajati djecu kao što Bog odgaja nas. Isus definitivno neće odgajati našu djecu umjesto nas, ali može ih odgajati preko nas ako mu to dozvolimo.

U Americi postoji predivna inicijativa uvođenja i predškolske djece u klanjanje pred Presvetim nazvana Djeca nade (childrenofhope.org). Nebrojeni su primjeri koji potvrđuju da nas vrijeme provedeno pred Kristom u Oltarskom sakramentu uistinu mijenja. G. Popcak navodi primjer jednog mladog čovjeka koji je odrastao u obitelji ovisnika o drogama i alkoholu.

Sva njegova braća su završila kao ovisnici, a on kao vjeroučitelj. Kaže da ga je spasilo vrijeme provedeno pred Presvetim. Naime, na putu do škole je bila crkva koja je imala trajnu adoraciju i on bi ušao unutra i sjedio. Nije razumio ništa, ali je u srcu sjećao mir i sigurnost koje u svom životu nigdje drugdje nije iskusio. Stvarna prisutnost Krista u Euharistiji promijenila je njegov život.

Ovdje se susrećem s konkretnim problemom. I meni i mom mužu i našoj djeci vrijeme pred Presvetim je egzistencijalno potrebno. Međutim, teško je naići na crkvu koja je uopće otvorena preko cijelog dana, a kamoli da ima trajnu adoraciju. Naravno, većina župa ima bar četvrtkom Klanjanje, ali bojim se da djeca nisu dobrodošla. To je nešto što me smeta i zbunjuje. Kako to da u toliko puno crkava i zajednica djeca nisu dobrodošla? Zar smo svi zaboravili što je o tome Krist rekao? Uvjerena sam da tamo gdje nema mjesta za djecu, nema mjesta ni za Duha Svetoga.

Uoči Duhova u našoj župi je bilo cjelonoćno bdjenje – klanjanje pred Presvetim. Do ponoći su pjevali i molili mladi. Inače ne volim ono što zovu “animirano” klanjanje. Kao da bi boravak s Gospodinom bio nešto dosadno pa nam treba dodatna zabava. Kao da bi bilo nemoguće boraviti s Njime u tišini. Kao da bi klanjanje Bogu, nešto najprirodnije čovjeku moglo biti nerazumljivo i nedohvatljivo. Međutim, ova pjesma i molitva mladih moje župe bila je nešto tako predivno i nadnaravno. Kao da su pjesme i riječi pratile tijek mojih misli, ritam moga srca. Tako nenametljivo prelazili su iz tišine u pjesmu slavljenja, iz pjesme u kontemplativnu tišinu.

Podijelili smo se u dvije grupe: mama i cure u prvoj turi, tata i najstariji u drugoj. Dok smo išli prema crkvi pričala sam im o Kristovoj prisutnosti u hostiji, o snazi koju ta prisutnost ima i čudima koje u nama može činiti ako želimo. Nakon sat vremena trebale smo se vratiti čuvati malene. Šapćem curama da moramo ići. “Zar već?” čude se one. Dobro nam je ovdje biti, Gospodine, promislim ja. Kasnije dolaze muž i najstariji sin. U ponoć mladi prestaju pjevati. “Idemo mi sada, već je ponoć”, kaže muž najstarijemu. “Tata, ja bih još malo ostao.” “Neće više biti pjesme”, pripominje muž. “Nema veze, meni je ovdje lijepo”, reče moj osmogodišnjak, a nama srca prepuna.

Ova osobna bliskost s Kristom svakoga od nas povećala je i našu međusobnu povezanost i ljubav. Onda je disciplina išla bolje, jer kao što ćemo vidjeti kroz razgovore o ovoj knjizi, disciplina je utemeljena upravo na povezanosti.

2. Uspijevamo uz malu pomoć Mame (Majke Crkve)

Od koga možemo učiti kako odgajati ako ne od svoje majke – Crkve. I koji su to korisni savjeti koje možemo “pokupiti” od Majke? Prije svega povezanost koju je Krist uspostavio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Povezanost kojoj je temelj samopredanje čini da želimo biti više kao Krist. Zatim, Crkva za nas priprema obiteljski obrok – Euharistiju preko koje učimo da je Bog roditelj koji je prisutan, uvijek pri ruci. U Euharistiji nam se Krist daruje tijelom i krvlju, dušom i božanstvom. Euharistija pred nas kao roditelje postavlja izazov. Kao što Krist nama u Euharistiji potpuno sebe daruje, tako smo i mi pozvani koristiti sve što nam je Bog dao (vrijeme, talente, posjedovanja, pa čak i svoja tijela) na dobro svoje djece kako bismo odgojili svece.

Nadalje, Crkva nas preko sakramenta Pomirenja uči da budemo roditelji visokih standarda, ali nježne discipline. Na Ispovijed dolazimo istresti vreće svojih grijeha i Majka uzvraća dajući nam lijek: za pokoru izmolite 5 Zdravomarija. Ono što nam zapravo govori je da u krilu svoje Majke Marije provedemo neko vrijeme u društvu Nebeskog Oca koji nas obasipa neizmjernom ljubavlju. I kako ne biti bar malo bolji od te Ljubavi. Isto smo pozvani i u odnosu sa svojom djecom.

3. Imamo ljubav za dvije svete knjige

Katolici se oslanjaju na vjeru i na razum vjerujući da Bog govori preko prirode (koju nam tumači znanost) i preko svoje Riječi tj. Biblije. Kako ćemo znati prepoznati Istinu? Ove dvije knjige, Biblija i Priroda, govore jedno te isto jer im je i autor isti, a on sebi ne proturječi.

4.Učimo što Teologija tijela govori o odnosu roditelj-dijete

Kada čujemo za Teologiju tijela prvo nam na pamet pada odnos supružnika. Međutim, ovaj predivan uvid sv. Ivana Pavla II. zapravo govori o tome kako je Bog stvorio ljudsko tijelo i što iz toga možemo naučiti o načinu na koji je Bog zamislio da se odnosimo jedni prema drugima. Ukratko, Božji plan za svaku osobu je da koristi sve svoje darove, a osobito svoja tijela, kako bi djelovala na dobro drugoga. Nismo stvoreni da budemo ovisni jedni o drugima nego međuovisni. Iz iskustva vidimo koliko nam je potrebna blizina drugoga. U odnosu djece i roditelja otkrivamo da naš mozak, tijelo i duša imaju najveću šansu ostvariti puninu svoga potencijala onda kada marljivo radimo na izgradnji čvrste i bliske fizičke, emocionalne i psihološke povezanosti.

5. Znamo što se događa kad se spoje Bog i čovjek

Narav čovjeka, znači i naše djece, od Boga je stvorena i otkupljena. Kako kaže sv. Toma Akvinski: “Jedinorođeni Sin Božji, hoteći nas učiniti dionicima svoga božanstva, uzeo je našu narav da bi, postavši čovjekom, ljude učinio bogovima.” (Opusculum 57 in festo Corporis Christi, 1.) Ono što Popcak u ovom dijelu naglašava jest da naš zadatak nije djetetovu volju skršiti nego trenirati, usmjeravati i poučavati. Djetetova volja nije po sebi zla i njegove pogreške najčešće su rezultat nemoći da zadovolji svoje potrebe ili neznanja kako da to učini na prihvatljiv i dobar način. To znači da bi se učinkoviti odgoj prije svega bavio aktivnim poučavanjem dobrog ponašanja, a ne kažnjavanjem negativnog ponašanja. Osnovni kriterij za katoličke roditelje jest da svoj autoritet uvijek koriste u skladu s dostojanstvom ljudske osobe.

6. Razumijemo što je poslušnost

Po čemu je kršćanska poslušnost posebna? G. Popcak nam donosi priču o sv. Ambroziju i njegovom “otkriću” kršćanske poslušnosti. Sv. Ambrozije je razmatrao nad Sv. pismom te se našao zbunjen sljedećim retkom: “Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam.” (Iv 15,14) Kakav je to prijatelj koji zapovijeda drugome prijatelju? Onda je došao do rješenja: Krist nam nudi novi model poslušnosti koja je utemeljena na prijateljstvu. Učinit ću kako kažeš jer te ljubim i želim ispuniti tvoje želje. Dapače, želim preduhitriti tvoje želje i hitati da ih ispunim. 

Poslušnost koja izvire iz  povezanosti temelj je discipline koju katolički roditelji traže od svoje djece. Ova povezanost je izgrađena na temelju samodarivanja po uzoru na Krista. Mi ljubimo Boga jer je On prvi ljubio nas i sebe predao za nas.

Kad se čuje za povezujuće roditeljstvo, uglavnom nam pada na pamet da je to nešto povezano s bebama. Međutim, povezujuće roditeljstvo ili bolje rečeno samodarivajuće roditeljstvo je daleko više. Naša sposobnost da u svojoj djeci probudimo kršćansku poslušnost usko je povezana s našom sposobnosti da održimo povezanost sa svojom djecom u svakoj etapi njihova razvoja.

Da ne bi bilo zabune, samodarivajuće roditeljstvo ne znači razmaziti dijete. Roditelji koji odgajaju razmaženu djecu uistinu im samoprijegorno služe, ali ne očekujući da dijete išta napravi. Nasuprot tome, katolički roditelji koji se daruju nesebično svojoj djeci čine to i s namjerom da u njima probude isti žar samodarivanja.

7. Nismo preponosni da bismo učili od starije braće i sestara u Kristu

Ljepota Katoličke Crkve je jednim dijelom i u njenoj dugoj tradiciji i bogatoj riznici mudrosti. Svijet s nama ne započinje niti završava. Ne moramo sve domisliti sami. Pred nama su išli mnogi sveci koji su se bavili odgojem i pisali o njemu i mogu  nam biti uzor i pomoć na zahtjevnom putu roditeljstva.

Popcakovi preporučuju sv. Ivana Bosca, sv. Mariju Mazzarello, sv. Ivana de la Sallea, i sv. Elizabeth Ann Seton (koja je i sama bila svojeglavo dijete). Osim njih imamo i velike katoličke odgajatelje kao što su dr. Marija Montessori, o. Flanagan, katolički apologeta i psiholog o. Leo Trese, katolički liječnik i filozof dr Herbert Ratner. I naravno bogati opus sv. Ivana Pavla II. o obitelji i braku.

Svaki odgojni sustav proizlazi iz određene ideologije tj. iz specifičnog pogleda na svijet, jasno tumači i argumentira G. Popcak. Zbog toga nije svejedno koje i kakve odgojne savjete preuzimamo jer moguće da “u paketu” uzimamo i neku ideju koja je posve u suprotnosti s onim što nas uči Crkva. I tako se vraćamo na početak.

Postoji li katolički odgojni stil? Crkva nikada nije istaknula neki određeni odgojni stil, ali poneke odgojne prakse je oduvijek snažno podržavala (npr. crkveni oci su bili veoma naklonjeni dojenju smatrajući ga svojevrsnom ikonom Euharistije). Razmišljajući o odabiru odgojnog stila možemo gledati na to podržava li određeni odgoj vrijednosti koje Crkva drži bitnima. Na koncu, jesmo li kao takvi roditelji slika Oca Nebeskog nikada ne zaboravljajući da je naša zadaća odgajati svece.

(Razmišljanje o knjizi “Parenting with Grace”, G. & L. Popcak)

Katarina M. | Na tvom dlanu