Visoka sam jedva 157 cm i cijeli sam život uzimala zdravo za gotovo što sam bez truda bila mršava i mala. Nikada nisam voljela tjelovježbu, ali zato kekse jesam. I dok sam odrastala, to nije imalo nikakav utjecaj na moju težinu. Sada zavidno gledam na svoju prijašnju tanku figuru jer je jasno da ju nikada više neću imati. Nakon Timothyjeva sam rođenja uspjela izgubiti nešto kilograma, no onda sam ponovno zatrudnjela. Nakon Lilyna sam rođenja čvrsto odlučila da ću smršavjeti i u tomu sam uspjela upravo onda kada sam zatrudnjela s Lukeom.

No nakon Lukeova i Zoeina rođenja jednostavno nisam uspjela smršavjeti iako sam više vježbala i zdravije jela.

Teško je ne zamjerati majčinstvu što mi je tako drastično promijenilo tijelo. Suprug govori da voli moje obline i znam da djeca misle da sam prekrasna, no kada se pogledam u ogledalo, teško mi je složiti se s njima. Ja se usmjeravam na svoje nesavršenosti i mane, kao i na ogromni trbuh koji nije nestao. Iako se prijatelji prema meni odnose kao što su i prije rađanja, negativna bi slika koju imam o sebi katkada toliko doprinijela mojoj socijalnoj anksioznosti da ne bih uopće htjela izići iz kuće.

Želim si reći da nije bitno. Tražim Boga da mi pomogne da se vidim onako kako me on vidi, ili onako kako me vidi moj suprug, no teško je. A sada, dvije godine nakon poroda, još je teže jer nemam izliku da sam upravo rodila. Znam da se sama nikada ni prema komu ne bih drugačije odnosila samo zato što se udebljao i uvijek vidim ljepotu u drugim ženama, no nikako ne uspijevam vidjeti ljepotu u sebi. Kada sam bila mlada i nisam bila u vezi, nisam se toliko borila s predodžbom i o fizičkomu izgledu kao sada. Mislila sam da bi se takve slike trebale popraviti kad budem starija, no dogodilo se suprotno – sada se s njima još više mučim.

Kada sam se posljednji put borila s mislima mržnje prema samoj sebi, molila sam Boga da mi pokaže kakvom me on vidi. Vidjela sam sliku svoje nutrine, a kvrgava i uvrnuta grana bila je čvrsto omotana oko moje kralježnice. Tu sam granu prepoznala kao đavlovu laž da nikada neću biti dovoljno lijepa, dovoljno dobra ili dovoljno mršava. Ta je grana već neko vrijeme tamo skriveno rasla, polako me sve više i više stiskala jer sam dopuštala da mi laž koju je predstavljala preuzme misli. Sada kada sam svjesna te ružne grane, trudim ju se, uz Božju pomoć, otpetljati. Misli i slike koje sam dobila prenijela sam svojemu duhovniku koji me savjetovao kako da im pristupim. Potom sam se ispovjedila i, kada sam iznijela sve na vidjelo, plakala sam primajući odrješenje i prizivala milost da zauzme mjesto te laži. Tom ispovijedi započela sam ozdravljati, no bila sam svjesna da je potrebno dosta vremena i milosti kako bih se u potpunosti oslobodila navike negativnosti.

Moram se iznova podsjećati da nije važan broj na vagi, nego je važan moj stav. Briga o zdravlju treba me voditi ka krjepostima i pomoći mi da ujedinim tijelo i dušu onako kako je Bog to zamislio. Cilj je biti u zdravoj vezi sa svojim tijelom – ne obožavati ga niti ga ponižavati.

Vodila me još jedna misao — nijedan zapis o svecima ne sadrži opis toga koliko su tijekom života imali kilograma. Naša težina ne određuje našu razinu svetosti. Trebam se truditi biti fizički zdrava kako bih bila bolja majka i supruga, a ne kako bih bila u dobroj formi ili fizički privlačna. Ako su mi prioriteti dobro posloženi, moje bi mi tijelo trebalo pomoći da ostvarim krjeposti i otkrijem svoju nutrinu, a ne me odvraćati od onoga za što sam stvorena.

“Čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu” (1 Sam 16,7).

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kako (pre)živjeti prvu godinu majčinstva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.