Naša obitelj funkcionira kao ekipa u kojoj svi pomažu jedni drugima; toliko se dobro poznajemo da znamo koje su nam mane i vrline. Zbog toga dva puta godišnje, jednom ljeti i jednom zimi, stavljamo na papir ono što trebamo poboljšati, i kao pojedinci i kao obitelj. To radimo zajedno: bez puno razmišljanja pišemo na list papira koji zatim izvjesimo u blagovaonici, da ne bismo zaboravili.

Započinjemo s onim što tata i mama moraju promijeniti. Na primjer, tata ne smije jesti kruh, jer nije dobar za njegovo zdravlje. Mama ne smije puno zapovijedati tati. Moj muž kaže da imam dovoljno djece da njima zapovijedam. Budući da je popis izložen, i naši gosti čitaju što sve trebamo poboljšati. Oduševljeni su idejom. Na kraju krajeva, muževi uvijek smatraju da im žene naređuju.

Devetogodišnja Pepa treba se više smijati, ne zato što je uvijek ljuta, nego zato što je ozbiljna… a ljepše je živjeti s nekim tko se rado smije.

Šestogodišnji Tomás često plače, pa ga njegova braća i sestre neprestano zadirkuju jer se duri i za najmanje sitnice. Njegova promjena u ponašanju obuhvaća jedno plakanje dnevno — to je granica koju ne smije prijeći. Ako je plakao ujutro, popodne više ne smije.

Osamnaestogodišnja Cuqui ne može obuzdati želju za kupovinom, tako da se svaki put vrati kući s četiri vrećice u svakoj ruci. Ona mora naučiti proći pored prodavaonice a da ništa ne kupi, kao i naučiti dijeliti svoju odjeću sa sestrama. Kada dođe kući iz šetnje s prijateljicama bez ijedne vrećice u rukama, sestre je zadirkuju, plješću joj i govore: “Cuqui, pa ti si prava genijalka, uspjela si! Da vidimo koliko ćeš izdržati bez kupovanja…”

Devetogodišnji Álvaro je vrlo sramežljiv. Dobar je sportaš. Kada god bismo razgovarali o njemu, skrivao bi se ispod stola. Godinu dana poslije prekrio bi lice rukama, a sada se samo zarumeni — ne voli slušati pohvale.

Rafa, koji je nedavno navršio četiri godine, itekako je svjestan da treba nešto promijeniti u svom ponašanju. Danas smo imali goste u kući, što i nije neuobičajeno za našu svakodnevicu, i objasnili smo im da tijekom ljeta planiramo intenzivnije raditi na karakteru i navikama svakoga od nas. Za vrijeme jela gosti su pitali svako naše dijete što treba promijeniti. Starija su djeca odmah odgovarala, budući da su im njihovi zadaci vrlo jasni. Međutim, na iznenađenje svih prisutnih, i Rafa je na postavljeno pitanje odgovorio vrlo sabrano, između malih zalogaja, dok mu se sok od breskve slijevao niz kutove usana: “Ja moram lijepo zamoliti kada nešto želim”, rekao je nasmijavši se pokunjeno. Ako ništa ne zahtijevamo od svoje djece, ona će jednostavno nastaviti raditi po svom. “Ali još je malen!”, “neće shvatiti”, “naučit ćemo ga kada još malo poraste”… Ne! Maleni imaju jednako pravo kao i stariji da se od njih nešto traži, no naravno, zahtjevi trebaju biti prilagođeni njihovom uzrastu. Rafa ne želi zaostajati za nama kada vidi koliko važnosti svatko od nas pridaje promjenama nabolje. Osim toga, u korist nam ide i to što želi odrasti i postati “veliki”…

Petogodišnja Lolita mora naučiti lijepo pospremiti krevet.

Trinaestogodišnji Gaby mora naučiti kako ne gnjaviti i smetati svakome tko s njim dođe u doticaj.

Četrnaestogodišnja Rosita ne smije se buniti protiv svega. Moram joj objasniti što je normalno u ponašanju adolescenata. Tako se svatko od nas pokušava promijeniti u nečemu, a kada nam to pođe za rukom, tražimo novu osobinu ili naviku koju bi bilo dobro promijeniti. Neprestano se borimo sami protiv sebe i pokušavamo se poboljšati. Vojnik se nikada ne opušta niti mirno spava, jer bi ga neprijatelj mogao iznenaditi.

Rosa Pich-Aguilera Roca

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kako biti sretan s 1,2,3… djece?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.