DR. PAVAO BRAJŠA

‘Tata je glavni, ali mamu moramo sve pitati!’

Teza o reduciranju roditeljstva isključivo na majčinstvo u tijeku prvih 18 mjeseci, a po nekima i prve četiri godine djeteta, uz dopuštenje samo posredna utjecaja očinstva na razvoj djeteta u to doba, danas je znanstveno neodrživa i stavljena pod veliki upitnik od strane mnogih istraživača dječjeg razvoja

Foto: Shutterstock.com

Metka iz Ljubljane, u vezi s mojim člancima o očinstvu u Ijubljanskome časopisu “Otrok in družina”, prije više godina pisala mi je sljedeće: “Vrlo sam sretna što se naš sin – sad ima dvije i pol godine – rodio s ocem pokraj nas. Premalo je kazati s ocem pokraj nas. Na porod smo se oboje pripravljali na tečaju za buduće roditelje i mirno mogu kazati da mi je muž pomogao roditi naše dijete. Poticaj je došao s moje strane, premda je kasnije postala to i njegova želja. Njegovi su pružali velik otpor toj našoj odluci. Njegov otac se nad tim zgrozio, a njegova majka se čudila kako mogu tako nešto zahtijevati od njezina sina, jer sve žene rađaju same, pa bi to morala i ja. Za mene je bilo vrlo bitno da i on doživi rođenje našeg sina. Budući da sam se tjelesno i duševno pripravila za porod, vjerovala u sebe i ničeg se nisam bojala, rodila sam bez posebnih teškoća i hitro. Bio je to doista lijep porod. Činilo mi se značajno tada, a i danas, da otac ima mogućnost emocionalnog vezivanja s djetetom sve od sama početka, pa također i prije poroda. Stavljala bih mu ruku na svoj trbuh i zajedno smo pratili pokrete djeteta u mojoj maternici. I muž se rado sjeća toga našeg zajedničkog poroda i ponosan je na nj. Svjestan je da mi je njegova prisutnost pomogla da rodim kao što sam rodila. Pripravom za porod nisam toliko htjela izbjeći nepotrebne bolove, koliko olakšati sam porod i smanjiti mogućnost porođajnih oštećenja djeteta…”

Teza o reduciranju roditeljstva isključivo na majčinstvo u tijeku prvih 18 mjeseci, a po nekima i prve četiri godine djeteta, uz dopuštenje samo posredna utjecaja očinstva na razvoj djeteta u to doba, danas je znanstveno neodrživa i stavljena pod veliki upitnik od strane mnogih istraživača dječjeg razvoja.

Ako je točno da dijete od početka zapaža, registrira i doživljava jedno i drugo, a pretežno je prisutno samo jedno, tj. majka, tada to dijete logično počinje smatrati majku glavnom a oca sporednom osobom za sebe i svoj život. Ocu je tad sve teže ući u već dobrano učvršćenu simbiotsku vezu majka – dijete. Dijete počinje oca doživljavati kao uljeza, stranca, nepozvana gosta, koji samo kvari njegov odnos s majkom, u kojem mu je ugodno, na koji je priučen i koji ne želi dijeliti s trećim.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Rezultat takva naknadnog uključivanja oca u odgoj djeteta prepoznao sam i u priči jednog oca, čiju su desetogodišnju djevojčicu upitali tko je glavni u njihovoj kući, a ona je odgovorila: “Tata je glavni, ali mamu moramo za sve pitati!”

Za mene su i otac i majka jednako “glavni” u njezi i odgoju djeteta. Djetetu treba i otac i majka, ali i njihov odnos, čija kvaliteta bitno utječu na razvoj i odgoj djeteta. To važi kako za u braku sačuvane tako i za rastavljene roditelje.

dr. Pavao Brajša

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Brak i obitelj iz drugoga kuta”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 26. lipnja 2019.

Možda vam se svidi