Spontani pobačaj – riječ za koju nisam mislila da će mi se dogoditi. Kada sam saznala da sam trudna s našim prvim djetetom, ta mi riječ nije privlačila pozornost, i uopće nisam razmišljala o njoj, no upravo je ta riječ definirala mojih prvih pet trudnoća. Riječ je to koja mi je oduzela porod i držanje svojega tek rođenoga djeteta prvi put nakon devet mjeseci trudnoće. Riječ koja je tijekom prvih osam godina našega braka ispunjavala moj svijet tugom, žalovanjem i gubitkom.

Nikada neću zaboraviti kako usamljeno sam se osjećala nakon pobačaja. Nisam znala da postoji tiha zajednica žena koje su ovim putem prošle prije mene i osjetile istu bol koja je sada stezala moje srce. U svojemu tugovanju mislila sam da nitko ne razumije moju bol ili križ koji nosim – ni moj muž, a pogotovo ne Bog. Svijet se nastavio okretati i život je tekao dalje, ali moje je srce ostalo u onome što više nisam imala – srcu mojega djeteta koje kuca u meni.

Mnogo je onih koji nose križ spontanoga pobačaja

Stvarnost je da su klupe u našim crkvama svake nedjelje pune bezbrojnih žena i parova koji nose takav križ – spontanoga pobačaja i gubitka djeteta. Oni su muškarci i žene koji su smogli snage da nastave dalje, znajući da ih Bog nikada neće napustiti. Oni su muškarci i žene iz prošlosti i iz sadašnjosti koji su se pouzdali u Boga koji ih je stvorio, koji je oblikovao čudesno složena tijela njihove djece, i izlio milost dovoljnu za trenutak. A ako odvojimo vrijeme da poslušamo njihove priče, shvatit ćemo da su neki od tih muškaraca i žena sada kanonizirani sveci u Katoličkoj Crkvi.

Iskustvo gubitka u obitelji Martin

Ako čujemo priče o životima svetaca, naša se nada može obnoviti. One nas podsjećaju da upravo u svojoj patnji postajemo svetima i pročišćenima, i približimo se Kristu ako to dopustimo. Sveti Louis i Zélie Martin, roditelji svete Terezije iz Lisieuxa, pokopali su četvero svoje djece unutar četiri godine. Nakon što je čula da je njezin brat izgubio sina jedinca, koji je bio mrtvorođenče, sveta Zélie mu je napisala pismo ohrabrenja. Uz riječi sućuti i utjehe za svog brata, podsjetila ga je da je njegovo dijete sada uz Boga. Izrazila je bol koju je osjećala pokapajući vlastitu djecu, ali i obećanje vječnoga života, i radost što će ponovno vidjeti svoju djecu na nebu.

Iskustvo gubitka Chiare Corbelle

Službenica Božja Chiara Corbella Petrillo, koja je umrla 2012., u dobi od 28 godina, u svojim je kratkim godinama kao supruga i majka iskusila mnogo patnje. Njezino prvo dijete, Maria, umrlo je trideset minuta nakon rođenja zbog anencefalije. Nakon što je Maria umrla, Chiara je izjavila: „Dan Marijina rođenja pamtit ću kao jedan od najljepših dana u svom životu. Reći ću svoj svojoj djeci da imaju posebnu sestru, koja se moli za njih na nebu.” Nekoliko mjeseci kasnije Chiara je zatrudnjela s drugim djetetom. Kad su na ultrazvuku čuli vijest da drugom djetetu nedostaju noga i dio ruke, upitali su Boga: „Kamo nas vodiš?” U to vrijeme Chiara nije znala da će joj tijekom treće trudnoće dijagnosticirati rak, koji je odnio njezin život godinu dana nakon što je rodila sina Francesca.

Iskustvo gubitka blaženog Frederica Ozanama

Blaženi Frédéric Ozanam osnovao je Društvo svetog Vinka Paulskog, za pomoć siromašnima. Napisao je: „Ovdje smo na ovoj zemlji da bismo izvršili volju Providnosti.” U dobi od 28 godina oženio se Amelie. Par je tijekom prvih nekoliko godina braka proživio nekoliko spontanih pobačaja. Kasnije su bili blagoslovljeni rođenjem kćeri Marie. Nakon dvanaest godina braka, Frédéric je u četrdesetoj godini života umro od tuberkuloze. Blaženi Frédéric jednom je rekao: „Veliki ljudi su oni koji nikada nemaju unaprijed plan svoje kršćanske sudbine, ali su dopustili da ih vodi Božja ruka.”

Iako ovi sveci nisu uvijek razumjeli zašto prolaze kroz takvu tugu i bol, gledali su u Krista, i oči su ustrajno upirali u Isusov križ. Držali su se nade u vječni život i obećanja da će jednog dana ponovno vidjeti svoju djecu na nebu. Držali su se svoje vjere čak i u teškoćama i boli. Kada nisu znali kamo ih Bog vodi ili zašto bi dopustio da podnose takvu bol i patnju, vjerovali su. Spoznaja Božje ljubavi nikada nas ne ostavlja kod križa, nego nas uvijek dovede do slave Uskrsnuća.

Nastavite učiti više o svecima i njihovom iskustvu s gubitkom djeteta i spontanim pobačajem u knjizi Cassie Everts i Patricka O’Hearna Nursery of Heaven („Rajski vrtić”).

Izvor: Catholic link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.